Piše: Malik ibn Nebi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Problem koji zaokuplja moje misli i interesiranje već više od četvrt stoljeća, i koji me neprestano potiče na promišljanje, jeste problem civilizacije i pitanje pronalaženja realnih rješenja za njega, te uklanjanja proturječnosti između materijalnog uspjeha i duhovno-moralnog zaostajanja, odnosno zapostavljanja i potiskivanja vrijednosti. Još odavno sam osjetio – tačnije, od svoga dolaska u Evropu na studije 1930. godine – da se savremena društva suočavaju s izuzetno složenim i višestrukim problemima.
Ako se od političara s pravom očekuje da razmatra ove probleme u njihovoj raznolikosti i složenosti, te da ulaže napore u pronalaženje prikladnih rješenja, a ako je misliocu u razvijenim zemljama dopušteno i potrebno da krene istim putem, onda je tim prije dužnost i obaveza političara i mislioca u manje razvijenim zemljama da svoje zanimanje usmjere na pažljivo proučavanje tih problema u vlastitom društvu i da se trude u traženju rješenja koja su primjerena njegovim stvarnim okolnostima.
Jedna od ozbiljnih zabluda i opasnosti koje su pogodile neke muslimanske zemlje jeste to što su svoje probleme razmatrale i pokušavale ih rješavati po uzoru na obrasce i modele koje su razvijene zemlje koristile u suočavanju sa sopstvenim izazovima. Iako takav pristup nosi svoje rizike na političkom, odnosno praktičnom planu, on je još pogubniji na teorijskom planu, jer je upravo teorijska razina ona koja rađa i usmjerava praktična rješenja. Posljedica toga jeste da naš politički život ostaje zarobljen u misaonim naporima koji nisu prikladni našem kontekstu, jer su narušili jedan od osnovnih principa filozofije historije.
Ovu činjenicu možemo približiti razumijevanju čitatelja ako je sagledamo na razini pojedinca. Nesporno je da napore koje može podnijeti i iznijeti zreo čovjek, ne može ni podnijeti niti ostvariti malo dijete ili nemoćni starac. Isto tako, i društva imaju svoje životne dobi. Neka su u punom zamahu mladosti, sposobna da stvaraju i podnose ono što stvaraju i podnose napredna društva; neka su mlada i u razvoju, pa njihove snage ne mogu izdržati iste terete koje nose zrela društva; dok su neka već u poodmakloj starosti, pa su, iz istih razloga, nesposobna za velike zadatke koje su nekada obavljala.
Ako ovu metaforu prevedemo na jezik sociologije, možemo bez oklijevanja reći da se savremeno muslimansko društvo sastoji od ljudskih elemenata koji još uvijek čine ono što bismo mogli nazvati ”djevičanskim čovještvom” – čovještvom koje još nije stupilo u puni krug civilizacijskog razvoja. Upravo zato ono u sebi i dalje nosi čitav svoj historijski kapital, što mu ulijeva dubok osjećaj optimizma.
Istovremeno, islamsko društvo čine i ljudski elementi koji su nekada odigrali veliku civilizacijsku ulogu, osvjetljavajući put čovječanstvu tokom stoljeća svoga procvata. Ali, kao i svaka civilizacija, i njih je s vremenom zahvatila staračka nemoć; možda se upravo zato danas nalaze u stanju nesposobnosti da preuzmu uloge i zadatke koje obavljaju drugi narodi – jer su istrošeni vremenom.
Glavni problem, dakle – majka svih problema – s kojim se suočava islamski svijet jeste problem civilizacije, i to na dvije razine: kako uvesti narode koji još nisu stupili u civilizacijski krug u novu civilizacijsku putanju, i kako ponovno uključiti one muslimanske narode koji su ispali iz historijske arene u novi civilizacijski ciklus.
Ako ove činjenice prihvatimo, pred nama ostaje pitanje sudbine islamskog svijeta: kako da ponovno uđe u krug civilizacije? To je, ukratko, pitanje kojem sam posvetio sve svoje skromne napore tokom posljednjih trideset godina.
Ne treba mnogo riječi da se potvrdi kako je islamska misao već ponudila rješenja za probleme s kojima se suočava i islamski svijet i savremeni čovjek. Kur'an Časni je postavio temeljne principe i rješenja za ta pitanja i izazove, i na nama je da djelujemo u svjetlu te istine.
S jedne strane, u pogledu društvenih problema koji tište čovjeka, Kur'an je ustanovio zakonodavni sistem društvenih odnosa – brak, zajednički život, razvod i slično – kao i sistem koji uređuje materijalne odnose: trgovinu, kupoprodaju, privredne aktivnosti. S druge strane, Kur'an u dubinama naše akide usađuje unutarnje predispozicije koje nas osposobljavaju za primjenu tih normi i podstiče nas na stvaralaštvo i inovaciju.
Rezime mojih dugogodišnjih istraživanja na ovome polju može se sažeti u nekoliko ključnih tačaka, od kojih je najvažnija: civilizacija se ne stvara uvozom civilizacijskih proizvoda, već je ona sama ta koja stvara te proizvode.
To nas vodi do klasičnog pitanja o uvjetima nastanka civilizacije u njenom općem smislu. Odgovor, bez potrebe za dugim izlaganjem, glasi: civilizacija se temelji na trima osnovnim elementima – čovjeku, prostoru i vremenu.
Ako pažljivo promotrimo te elemente, možemo iz njih izvući traženo značenje. Ali ako su to doista jedini uvjeti, zašto onda ne postoji civilizacija u društvima koja ih posjeduju? Jer, ti se uvjeti, barem formalno, često nalaze u mnogim zemljama Trećeg svijeta – koje raspolažu ogromnim ljudskim resursima, plodnim prostranstvima zemlje i s dovoljno vremena. Pa ipak, u njima nema civilizacije nalik onoj u razvijenim zemljama.
Po mom mišljenju, razlog leži u tome što su ova tri elementa nedovoljna bez četvrtog – psihološkog faktora, onoga što neki nazivaju ”vjerom”, a drugi ”ideologijom”.
Dakle, pred sobom imamo jasnu istinu: svi uvjeti za izgradnju civilizacije postoje, ali nam nedostaje djelovanje u skladu s islamskom akidom.
Islam je jedini koji može ponovno uvesti muslimane u svijet stvaralačke i plodne civilizacije, ili ih uvesti u njen tok, pod uvjetom da tu vjeru shvate kao nužnu i nezamjenjivu misiju. Ali ni vjera ne može pokrenuti snage ako nije usmjerena ka višim i uzvišenijim ciljevima od svakodnevnih ovosvjetskih potreba.
