Piše: hfz. Jusuf Džafić
U nastavku ćemo navesti poglavlja V knjige vezana za historiju Bošnjaka, onako kako ih je nazvao Čelebija, a preveo Hazim Šabanović: Naše putovanje sa glavnim serdarom Ćose Ali-pašom iz Jedrena da osvajamo grad Varad u Erdelju, 15. šabana 1070/26. aprila 1660 (V, 361-367; Putopis, 59-70); Opis tvrđave i tvrdog bedema Beograda, grada kamenoga (V, 367-385; Putopis, 71-94); Naše putovanje u vojnu na Varad nakon što u Beogradu klanjali bajram-namaz godine 1070/1660 (V Putopis, 95); Naše putovanje iz Velikog Varadina u Bosnu (V, 423-444; Putopis, 96-125); Naše putovanje iz Sarajeva u Livno (V, 442-458; Putopis, 126-148); Naš odlazak s Livanjskog polja da plijenimo gradove Zadar i Šibenik u Mletačkom vilajetu (V, 458-472; Putopis,149-167); Naše putovanje ispod Zadra u Korušku, Slavoniju i Muru (V, 472-473; Putopis, 168-170); Naše putovanje ispod Zadra na Livanjsko polje 10. muharrema 1071/15. septembra 1660 (V, 473-476; Putopis, 171-174); Naše putovanje s Kupreškog polja da plijenimo Šibenik, Split i Klis (V, 476-478; Putopis, 175-178); Vojni pohod prema gradu Šibeniku (V, 480-491; Putopis, 179-191); Naše putovanje iz Bosanskog ejaleta u Banja Luku (V, 492-493; Putopis,192-194); Naše putovanje s Livanjskog polja u Mletački vilajet (V, 494-445; Putopis, 195-197); Sastanak sa generalom grada Splita i putovanje iz Splita u Banja Luku (V, 495-508; Putopis, 198-215); Naše putovanje iz Banja Luke u gradove četiri sandžaka da kupimo zahira-baha i da izbavljamo Bihaćkog kapetana (V, 508-516; Putopis, 216-228); Naše putovanje iz Krčkog sandžaka u sandžake Cernik i Orahovicu (V, 516-524; Putopis, 229-240); Vilajet Zrinjskog (V, 524-534; Putopis, 241-256); Uzrok svrgnuća našeg gospodara Melek Ahmed-paše s Bosanskog ejaleta (V, 539-541; Putopis, 257-258); Naše putovanje iz Banja Luke u Rumeliju (V, 541-548; Putopis, 259-268); Popis gradova u sedam sandžaka Bosanskog ejaleta (V, 548-549; Putopis, 269-272); Opis sela i kasaba Rumelijskog ejaleta (V, 550-569, Putopis, 273-399); Naše putovanje iz Sofije u deset kadiluka da kupimo ratni prirez zahire beha (V, 569-588; Putopis, 300-312); Prikaz islamske ordije na glasovitom Temišvarskom polju (VI, 589; Putopis, 313-314); Uzroci ubistva gazije Sejdi Ahmet-paše (VI, 590-602; Putopis, 315-324).
6. knjiga: I ova knjiga je uglavnom vezana za nas. Na početku se nalazi opis vojne u Erdelju koju je predvodio već spomenuti Bošnjak – Ali-paša Ćose (VI, 1-100). Vojnu je Evlija iskoristio kako bi opisao Erdelj (1661). Nakon zimovanja u Beogradu slijedi put u Albaniju (1662), pa u Bugarsku, pritom opisujući neke jugoslovenske krajeve, te ne kraju u Istanbul, zajedno sa Melek Ahmed-pašom. Ahmed-paša umire u Istanbulu 1662. aprila godina, a Evlija ostaje godinu dana u Istanbulu. Od proljeća 1663. godine nalazimo Evliju prvo u službi velikog vezira Ahmed-paše Ćuprilića, zatim nikopoljskog paše Ibrahim Kadizadea, te na kraju septembra 1663. godine stupa u službu ćehaje velikog vezira i naše gore lista – Ibrahim-paše Haždiomeragića Počiteljca (VI, 159 i d.). Inače, u njegovoj službi Evlija će sa prekidima biti do 1665. Čak će jednom prilikom 1664. godine odsjedati u njegovoj kući u Počitelju i uručiti njegovo pismo njegovoj majci (Putopis, 455-458)! Kao član svite ćehaje Ibrahim-paše Počiteljca, Evlija će proputovati Ugarsku (VI, 189-402, 501-541), u kojoj je tada živjelo mnogo Bošnjaka, što će i Evlija na nekoliko mjesta istaknuti, Austriju, te različite jugoslovenske krajeve. Tako će po drugi put biti u Bosni, uglavnom u Hercegovini. Drugi boravak je bio kraći nego prvi – oko mjesec i po (krajem aprila-sredina juna 1664). Evlija će učestovati u zauzimanju Ujvara (1663, danas Nove Zamky u jugozapadnoj Slovačkoj), pohodu hercegovačkog paše na Kotor (1664) odbrani Kanjiže (1664, jugozapadna Ugarska). Opisujući Kanjižu, Evlija će istaknuti su joj stanovnici Bošnjaci (VI, 534). Čelebija je sudjelovao i u zauzimanju Novog Zrina (1664, sjeverozapdna Hrvatska), haranju Tatara po Koruškoj, Slavoniji i Međumurju (1664). Šesta knjiga se vremenski završava sredinom 1664. godine.
U nastavku slijede poglavlja o južnoslovenskim prostorima iz ove knjige: Povratak iz Erdelja u Beograd i izlet na Avalu (VI, 100-104; Putopis, 325-330); Moje putovanje iz Beograda u Albaniju džumade II 1072/22.1-19.2.1662. godine (VI, 104-107; Putopis, 331-337); Putovanje iz Albanije u Samakov (VI, 117-124; Putopis, 338-345); Naše putovanje iz Vidina u Beograd (VI, 170-172; Putopis, 346-348); Naše putovanje iz Beograda u Ugarsku i Almaniju (VI, 172-189; Putopis, 349-370); Naše putovanje iz grada Budima u Beograd (VI, 402-404; Putopis, 371-373); Putovanje iz Beograda u Užičku Požegu i povratak u Beograd ((VI, 404-407; Putopis, 374-377); Putovanje iz Beograda u Hercegovački sandžak da Suhrab Mehmed-paši odnesemo naredbe o čuvanju granice (VI, 413-443; Putopis, 378-416); Naše putovanje u vilajet Dubrovnik (VI, 443-461; Putopis, 417-436); Naše putovanje iz Dubrovnika u Carigrad (VI, 461-462; Putopis, 437-438); Naše putovanje iz Bileće sa Suhrab Mehmed-pašom da plijenimo gradove Kotor i Perast (VI, 462-467; Putopis, 439-443); Naš odlazak iz grada Risna u planine odmednute Pive i Nikšića (VI, 467-148; Putopis, 444); Naš odlazak iz Risna na Gatačko polje (VI, 468-471; Putopis, 445-449); Naš odlazak s Gatačkog polja da spasavamo dubrovački harač (VI, 471-473; Putopis, 450-451); Naše putovanje iz Hercegovine na vojni pohod u Novigrad (VI, 473-489; Putopis, 452-472); Naše putovanje iz Sarajeva u Novi Zrin (VI, 489-496; Putopis, 473-481); Naše putovanje u grad Kanjižu da ga oslobodimo (VI, 498-500; Putopis, 482-485); Naše putovanje u pokrajine Korušku, Međumurje i Slavoniju (VI, 541-554; Putopis, 486-500).
7. knjiga: Ova knjiga otpočinje pustošenjem Tatara po Almaniji (njemačkim zemljama) u kojima učestvuje i Čelebija. Slijedi zimovanje u Beogradu (1664/65), odlazak u Beč sa osmanskim poslanikom (1665), povratak u Budim (1665), putovanje u Erdelj, pri čemu prolazi dijelom Vojdovine (VII, 353-364, Putopis, 521-534), gdje spominje da su stanovnici Bača (južna Bačka) Bošnjaci (Putopis, 526), a da je Veliki Bečkerek (današnji Zrenjanin) vakuf Mehmed-paše Sokolovića (Putopis, 533). Iz Erdelja putuje u Vlašku, pri čemu prolazi dijelom Srbije (VII, 429-437; Putopis, 535-545). Tako izričito spominje da su Bošnjaci koji govore bošnjačkim jezikom stanovnici Hrama kod današnje Banatske Palanke (Putopis, 540) , Kuliča kod Smedereva (Putopis, 541) i Feth-i Islama (Putopis, 545; današnje Kladovo). Iz Vlaške Evlija je preko Poljske i Rusije doputao na Krim (1655), opisao borbe krimskog hana sa Rusima, otputovao na Kavkaz, u Dagestan, na obale Kaspijskog mora; opisao Astrahan, porečje Volge i Urala, okolinu Kazana i Azova. Tu završava 7. knjiga. Donosimo i naslove poglavlja o jugoslovenskim prostorima iz nje: Opis konaka na našem putovanju iz Ujvara na povratku u Beograd (VII, 136-141; Putopis, 501-506); Opis konaka na našem putovanju iz Beograda u Jegarski vilajet, a odatle u Ugarski vilajet prilikom odlaska njemačkom kralju (VII, 141-154; Putopis, 507-520); Opis konaka na našem putovanju u Segedinski sandžak (VII, 353-364; Putopis, 521-534); Opis konaka na našem putovanju u vilajet Vlašku (VII, 429-437; Putopis, 535-545).
8 knjiga: Nastavlja se opis Azova. Zatim opis puta Čerkezija-Krim-Istanbul (maj 1668)-Edirne (1669)-Solun-Tesalija-Moreja, opis vojne na Kritu (1669) opis ustanka u Maimontu u Grčkoj (1670),Grčka-Albanija-Istanbul (decembar 1670). Prilikom putovanja iz Grčke u Albaniju, Evlija je proputovao i Ohridskim sandžakom i još nekim dijelovima Makedonije, te ovdje donosimo i poglavlja vezana za te krajeve: Opis konaka na našem putovanju po Ohridskom sandžaku (VIII, 730-745; Putopis, 546-564); Opis konaka na putovanju ovoga nesrećnoga siromaha iz Ohrida u Istanbul (VIII, 745-759; Putopis, 565-578).
9. knjiga: Odlazak na hadždž iz Istanbula (1671) i odlazak sa hadždža u Egipat. Inače, ovaj knjiga sadrži opis Arabije bez premca među drugim Putopisima.
10. knjiga: Opis Egipta (1672), Sudana i Abesinije (1673). Zadnje putovanje koje nalazimo opisano je bilo 1676. godine. U Egiptu je Evlija ponovo bio u službi Ibrahim-paše Počiteljca, koji je tada bio egipatski namjesnik (1669-1673). Nažalost, Evlija je zbog njegove smjene sa pozicije valije proveo samo godinu dana u njegovoj službi. Prilikom boravka u Kairu, Evlija je opisao brojne kairske javne građevine, među kojima i sljedeće građevina bošnjačkih Osmanlija: Sebilj i mekteb Deli Husrev-paše Sokolovića, izgrađen 1535. godine, te džamiju Mahmud-paše Bošnjaka, podignutu 1567. godine. Iako o ovim našim građevinama u Egiptu piše Evlija Čelebija, o njima do sada nemamo nikakvog spomena u domaćoj literaturi.
Sejahatnama kao izvor za proučavanje bošnjačke historije sredine XVII stoljeća
Kao što smo već ranije spomenuli, Sejahtnama obuhvata opise Evlijinih putovanja, koja su sa prekidima trajala preko 45 godina. Tako na početku imamo opis Istanbula (1630), a na kraju opise Egipta i Kaira, zaključno sa 1676. godinom, kada je prema Sejahtnami Evlija poduzeo posljednje putovanje. Stoga, ne treba da čudi da je Robert Dankoff, jedan od glavnih stručnjaka koji se bavi proučavanjem Evlije i njegove Sejahatname, rekao: Sejahtnama ili Knjiga putovanja predstavlja najduže i najpotpunije putopisno izjvešće u islamskoj literaturi, možda u svjetskoj literaturi.
Međutim, uprkos obimu i podrobnosti Sejahtname, određeni broj autora su djelimično ili potpuno zanijekali njenu pouzdanost. Stoga, u nastavku ćemo probati da damo odgovor na pitanje: Koliko je Evlijina Sejahatnama pouzdana kao historijski izvor uopće, a naročito za historiju Bošnjaka?
Najprije, treba naglasiti da Evlijino djelo pripada djelima klasične islamske putopisne literature, koja se naslanja na starije antičke putopisne literature – grčku, rimsku i perzijsku. Prema tome, Evlijin putopis nije pisan u skladu sa modernom metodologijom pisanja putopisa, te ne podliježe modernim principima i kriterijima, te samim tim ni subjektivnoj valorizaciji modernog doba, kojom su se određeni pisci, neki nenamjerno, a neki zlonamjerno, služili. Štaviše, i zapadna putopisna literatura će se sve do druge polovine XVIII stoljeća oslanjati na tekovine srednjovjekovne i antičke putopisne literature, a moderna metodologija neće zaživjeti u zapadnim zemljama sve do kraja XIX stoljeća, te time ni zapadnu putopisnu literaturu nastalu do druge polovine XVIII stoljeća, odnosno do kraja XIX stoljeća, ne treba da posmatramo kroz subjektivnu valorizaciju modernog doba. Stoga, Evlijin putopis treba proučavati kroz objetkivnu valorizaciju moderne znanosti.
Primjetno je da se Evlija nije puno koristio tuđim djelima, što u neku ruku nije posebno važno, budući da većinu svoga izvješća zasniva na vlastitim promatranjima, utiscima i doživljajima koja je zapisivao u svoje dnevnike, te na osnovu informacija koje je uspio saznati na terenu. Tako vidimo da je u skladu sa svojim istraživačkim duhom, uz pomoć svoje nezasite radoznalosti i sposobnosti opažanja, opisivao gradove i sela, rijeke i planine, bitke i ljude, detaljno ili sažeto, već prema njihovoj važnosti i ličnom dojmu.
Evlija je prepisivao i natpise sa raznih važnijih kulturnih spomenika. Upoređivanjem i sravnjanjem natpisa, koje je Evlija zabilježio u svom Putopisu, sa njihovim originalima, stručnjaci su došli do zaključka da su uzeti direktno sa tih spomenika, te da nisu izmišljeni. Kod nas su taj posao uglavnom obavila trojica naših velikih orijentalista: Mehmed Mujezinović, Hivzija Hasandedić i Hazim Šabanović. Štaviše, zbog stradanja naše kulturne baštine kroz historiju, neke natpise imamo samo zabilježene u Evlijnoj Sejahatnami, pogotovo kad se radi o nekadašnjim našim gradovima u Srbiji, kao što su Musa-pašina Palanka (danas Bela Palanka) (Putopis, 61), Jagodina (Putopis, 67), Užice (Putopis, 383) i dr. Da je Evlija bio svjestan znantstvene važnosti epigrafike vidimo kroz činjenicu da je opisao čak i starogrčke i starolatinske natpise, kao što su natpisi u Jajcu (Putopis, 208) i Livnu (Putopis, 141), ali ih, naravno, nije umio prepisati.
Pored prepisivanja natpisa, Evlija je pisao svoje grafite, odnosno potpisivao autograme na nekoliko građevina koje je posjetio. Ukupno pet Evlijinih autograma bilo je sačuvano do 1992. godine – po jedan u Ćustendilu, Adani i Karamanu, te dva u Bosni. Radi se o dva grafita u Foči – grafit u trijemu Atik Ali-pašine džamije i grafit u trijemu Aladže džamije (Mehmed Mujezinović, Ibid., Islamska Epigrafika Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, 1977, 32-33, 38). Nažalost, ova dva neprocjenjiva Evlija autograma, svjedoka Evlijine posjete Bosni i Foči, nastradala su zajedno sa spomenutim džamijama, u okviru šireg četničkog projekta uništavanja osmanske kulturne baštine u Bosni, koji se sprovodio tokom Agresije (1992-1995). Da se ne zaboravi, navest ćemo Evlijin grafit u trijemu Aladže džamije koji se sastoji od stiha na perzijskom jeziku i potpisa:
Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio.
Pisao mujezin Evlija godine 1074. (1664)
