Sud Bosne i Hercegovine donio je prvostepenu presudu kojom je Rade Garić osuđen na 20 godina zatvora za progon na području Vlasenice 1992. te za zločine nad Srebreničanima u julu 1995. godine.
Garića optužnica tereti u svojstvu pripadnika rezervnog sastava policije u Vlasenici za ubistva, zatvaranja, mučenja, silovanja, prisilne nestanke i druga djela počinjena 1992. na području Vlasenice.
Optužen je i da je u julu 1995. godine, kao komandir Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS), u mjestu Luke s pripadnicima voda ulazio u prostorije škole, oduzimao novac i druge dragocjenosti, te učestvovao u premlaćivanju zarobljenika iz Srebrenice.
Suđenje Gariću je počelo u oktobru 2018. godine. On je na izricanje presude pristupio iz pritvora u kome se nalazi od marta ove godine, nakon što je nekoliko mjeseci bio pod drugim mjerama zabrane.
Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe.
Među žrtvama koje se pripisuju Gariću, bio je i jedanaestogodišnji dječak Adil Omerović iz Glogove kod Bratunca.
U nastavku prenosimo dio teksta koji je o tragičnoj sudbini dječaka Adila napisao režiser, novinar i publicist Avdo Huseinović:
Kada su srpske snage iz Bratunca, pojačane jedinicama pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije i jednim bataljonom iz sastava Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije, 9.maja 1992. u Glogovi ubile 68 Bošnjaka, srpski vojnici su sa sobom poveli i Adila.
Do tog maja 1992, Adil je bio dječak bez djetinjstva.
Odrastao bez majke, nemirnog duha, ali često i sjetnog zamišljenog pogleda koji je vjerno odslikavao traume djetinje duše.
Njegova maćeha Kadira Omerović o danu Adilovog nestanka iz Glogove svjedoči:
“Bila sam u jednoj kući sa drugim ženama kada je naišla vojska i čula se pucnjava. Adil je izašao do puta gdje je bila vojska. Jedan čovjek ga je zagrlio i stavio u vozilo. Poslije smo čuli da je Adil bio kod jednog čovjeka u selu Kravica, koji ga je odveo kod moje majke u Vlasenicu. Tamo je, kako sam saznala od majke, bio nekoliko dana, ali je pobjegao kroz prozor kad su bili kod jedne žene. Od izvjesnog Zorana Rikanovića u Vlasenici saznala sam da je Adil bio u logoru Sušica i da je ubijen”.
– U više navrata sam posljednjih nekoliko godina boravio u Vlasenici i okolini. Od vlaseničkih Srba saznajem da su vojnici Radeta Garića, u junu 1992. Adila prekrstili i dali mu ime Mali Dražo. Tako su ga svi zvali. Vodali su ga sa sobom po položajima. Vlaseničani dalje pričaju, da je jednog ljetnog dana krvave 1992. Garić odveo grupu logoraša Bošnjaka na lokalitet Klještana. Naredio im je da iskopaju veliki rov. Nesretni ljudi nisu znali da taj dan sami sebi kopaju grobnicu – napisao je Huseinović.
Za svega nekoliko minuta njegovi vojnici sve su ih pobili u novoiskopanom rovu. Nekoliko minuta ranije, Adila su poslali da donese vode sa obližnjeg izvora. Kad se vratio, naredili su mu da prerovi džepove ubijenih vlaseničkih Bošnjaka. Po kazivanju jednog od pripadnika Garićeve jedinice, kad je Adil završio sa pretresom džepova ubijenih ljudi i predao ono što je našao, Rade je rekao svom bratu Zori da ga ubije. Zoro naređuje Adilu da ponovo siđe u iskopani rov i puca u njega.Tijelo dječaka pada preko tijela ranije ubijenih.
Posmrtni ostaci dječaka Adila Omerovića nikad nisu pronađeni.
