Sudsko vijeće haškog Tribunala, kojim je predsjedavao sudija Ogon Kvon, izreklo je danas prvostepenu presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, optuženom za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.
Sudac Ogon Kvon je podsjetio da se Karadžiću sudilo po 11 točaka optužnice za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Vijeće je zaključilo da su od kraja avgusta 1992. godine srpske snage preuzele kontrolu nad općinama u dijelu BiH nad kojim su bosanski Srbi polagali pravo. Postojao je organizirani i sistematski obrazac zločina počinjenih nad bosanskim muslimanima i bosanskim Hrvatima, rekao je Kvon.
“Bosanski muslimani i Hrvati također su otpuštani s vlasti i posla u brojnim općinama. Pored protupravnih hapšenja i pretresa uvedena su ograničenja kretanja u nekim općinama. Zatočeni su muslimani i Hrvati u 50 objekata u svim općinama obuhvaćenim optužnicom. Nesrbi su često masovno hapšeni i odvođeni u objekte nakon napada na sela i gradove”, naveo je sudac.
“Zdravstvena njega bila je neadekvatna ili nepostojeća, a uvjeti su bili loši, pogotovo za spavanje. Zatočenici su bili podvrgnuti mučenju. Bosanski muslimani i Hrvati su podvrgnuti silovanjima i drugim djelima seksualnog nasilja. Tim zločinima su žrtvama nanesene teške psihičke i fizičke patnje. Korišteni su kao živi štit. Nakon ili tijekom protjerivanja, imovinu žrtava oduzimale su vlasti bosanskih Srba. Srpske snage u mnogim općinama provele su uništavanje imovine bosanskih muslimana i Hrvata”, rekao je sudac Kvon.
Nije bilo genocidnih namjera
Vijeće je kosntatiralo da bosanski muslimani i Hrvati jesu držani u strašnim okolnostima. Nije se uvjerilo da dokazi pokazuju da su ti uvjeti bili izračunati da dovedu do fizičkog istrebljenja bosanskih muslimana i Hrvata u tim općinama. Nije se Vijeće uvjerilo da je to provedeno s genocidnom namjerom.
“Vijeće nije moglo identificirati niti zaključiti da je postojala genocidna namjera kod optuženog ni kod fizičkih počionilaca zločina. Vijeće nema dovoljno dokaza da je u tim općinama počinjen genocid”, rekao je sudac Kvon.
Vijeće je konstatiralo da su stvaranjem paralelnih političkih i državnih struktura bosanskih Srba, protjerivanja nesrba bila pažljivo koordinirana te da su rukovodstvo i optuženi njima upravljali. Optuženi i rukovodstvo objavili su i promovirali precizna uputstva, smatra Vijeće Haškog suda.
Vijeće također konstatira da je između oktobra 1991. i novembra 1995. godine postojao zajednički plan da se činjenjem zločina bosanski muslimani i Hrvati trajno uklone s teritorija na koju su bosanski Srbi polagali pravo. Optuženi, kao i Nikola Koljević, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Momčilo Mandić i Vojislav Šešelj bili su među onim osobama koje su djelovale u okviru tog plana i dijelile namjeru za zločine koji su počinjeni, rečeno je.
Optuženi je bio središnja figura u širenju propagande protiv bosanskih muslimana i Hrvata kojom su oni identificirani kao povijesni neprijatelji Srba. Igrao je na kartu takve povijesne perspektive, a njegova retorika je korištena kako bi se izazvali strah i mržnja te pogoršavale međunacionalne napetosti u BiH, rečeno je na izricanju presude.
Nalazio se u samom vrhu političkih i vojnih struktura i mogao je koristiti svoju vlast u cilju provedbe udruženog zločinačkog pothvata. Bio je središnja figura u mobilizaciji i stvaranju teritorijalnih obrana bosanskih Srba i zasebnih policijskih struktura. Nakon povlačenja JNA optuženi je podržao suradnju vojnih slaga i lokalnih vlasti i u nekim slučajevima paravojnih formacija, navedeno je.
Iako je optuženi kasnije poduzeo korake da zaustavi djelovanje formacija, a to je bilo nakon što su one poduzele akcije u provedbi udruženog zločinačkog pothvata. Ponekad su paravojne formacije, lokalni Srbi, JNA, Vojska Republike Srpske i drugi djelovali po zapovijedima kriznih stožera koji su bili pod vlašću i utjecajem optuženog, naveo je sudac Kvon.
Optuženi je konzistentno predstavnicima međunarodnih organizacija i medijima davao takve informacije da ih dovede u zabludu o počinjenim zločinima. Optuženi i drugi članovi udruženog zločinačkog pothvata ne samo da su bili obaviješteni o nasilnom oduzimanju gradova nego su također znali da je to dovodilo do masovnih demografskih promjena kao i do etničke homogenizacije, što su oni podržavali, rečeno je u haškoj sudnici.
Vijeće smatra da je jedini razlog za deportacijom, prisilno premještanje i progon bila namjera članova svobuhvatnog udruženog zločinačkog pothvata da posluže ostvarenju njegovog cilja. Optuženom i drugim članovima pothvata namjera za ove zločine bila je zajednička, međutim Vijeće se nije uvjerilo da su ubojstva i istrebljenja bila dio udruženog zločinačkog pothvata, niti da ih je optuženi namjeravao činiti, navedeno je.
Sarajevo
Čitajući presudu u dijelu o zločinima počinjenim nad stanovnicima Sarajeva, utvrđeno je da su snage bosanskih Srba sa svojih položaja namjerno pucali na civile iz snajperskih pušaka. To se radilo skoro svakodnevno i nesmanjenim intenzitetom tokom trajanja sukoba, rečeno je u sudnici.
Granatirali su stanovništvo zgrada, bacali neselektivnu vatru po gradu, koristili velike količine teškog naoružanja i artiljeriju. Bili su stalno locirani na brdima oko Sarajeva. Na grad su tokom sukoba pale hiljade granata, uključujući bolnice, tržnicu i druga mjesta gdje se okupljalo civilno stanovništvo, rekao je sudac Kwon. Dodao je i kako su napadi bili vrlo neselektivni.
Vijeće zaključuje da je namjera jedinica Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske bila da gađaju civile. Pretresno vijeće je zato uvjereno da su pripadnici korpusa provodili kampanju snajperskog djelovanja s namjerom da terorizaraju civilno stanovništvo.
Svi civili koji su u to vrijeme živjeli u gradu pretrpjeli su silni strah, velike muke i nikad nisu znali kada će se naći na meti Sarajevsko-romanijskog korpusa.
Optuženi je iznosio argumente da su bosanski muslimani gađali svoje civile kako bi izazvali intervenciju međunarodne zajednice, međutim Vijeće je odbacilo takve tvrdnje optuženog.
Dokazi vrve od primjera vatre Sarajevsko-romanijskog korpusa koja nije bila usmjerena na vojne ciljeve u gradu, već na civilne objekte kao vatre otvorene nasumično i prekomjerno.
Neprekidnost snajperskih napada ne može se objasniti činjenicom da je rat u Sarajevu vođen sa obje strane.
Civili su bili izravna meta Sarajevsko-romanijskog korpusa kao što to ilustriraju snajperski incidenti ili su pak bili izloženi neselektivnoj prekomjernoj vatri kao kad je korpus bacao modificirane aviobombe ili ispaljivao minobacačke granate na mjesta gdje su se okupljali civili, rečeno je na sudu.
Tvrdnje o samogranatiranju su “potpuno beznačajne” i ne utiču na stav Vijeća o djelovanjima Sarajevsko-romanijskog korpusa.
Postojao je zajednički pothvat od 1992. do 1995. godine i potekao od političkog i vojnog rukovodstva bosanskih Srba. Taj plan uključivao je teror i napade na civile, potvrđeno je.
Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić činili su skupinu osoba koje su djelovale u skladu sa zajedničkim planom. Vijeće također zaključuje da je optuženi značajno doprinio tom planu. Budući da se nalazio na samom čelu političkih vladinih i vojnih struktura optuženi je dao podršku Ratku Mladiću u kampanji snajperskog djelovanja i granatiranja, naveo je sudac Kvon.
Optuženi je dozvoljavao da kampanja snajperskog djelovanja i granatiranja traje unedogled, ali i da se ponovno intenzivira. To je činio i kad je rukovodstvo bosanskih muslimana odbijalo da prihvati mirovne sporazume pod uvjetima koje je on diktirao. Cilj kampanje je bio širenje terora nad stanovništvom kao sredstvo pritiska na vodstvo bosanskih muslimana.
Imao je namjeru da širi teror nad civilnim stanovništvom.
Optuženi snosi individualnu kaznenu odgovornost za ubojstva, protupravni napad na civile i širenje terora kao kršenje zakona i običaja ratovanja te za zločin protiv čovječnosti, izrekao je sudac Kvon.
Genocid u Srebrenici
Optuženi je zapovjedio Drinskom korpusu da se “stvore uvjeti totalne nesigurnosti” u Srebrenici.
Snage bosanskih Srba pozvale su sve one koji su ostali u gradu da napuste svoje kuće.
Ratko Mladić se okrenuo prema TV kamerama i rekao da je “napokon došao trenutnak da se Turcima osvete na ovom porstoru”.
Zbog neprekidnog granatiranja veliki je broj stanovnika Srebrenice napustio to područje, ogromna brojka muškaraca formirala je kolonu, a žene i stariji stanovnici otišli su u bazu UN-a u Potočari. Ta skupina je bila izložena grantiranju.
U noći između 11. i 12. jula bosanski muslimani u Potočarima čuli su pucnjavu u blizini. Neki su vidjeli pripadnike snaga bosanskih Srba kako premlaćuju i siluju žene, neke su odveli i nikada se nisu vratili. Sve je to pogoršalo strah i paniku u Potočarima. Te noći i sljedećih jutara Mladić je pozvao UN i predstavnike muslimana kako bi razgovarali o njihovoj sudbini.
Pošto je prvi konvoj napustio Potočare, razdvajali su muškarce i dovode ih u zgradu poznatu kao Bijela kuća. Nakon razdvajanja nastala dovođenja, a kada se objekt napunio stigli su autobusi da ih odvedu do Bratunca.
U međuvremenu, snage bosanskih Ssrba su počele primati informacije o koloni muškaraca koji su išli prema Tuzli. Pokušavali su da im prepriječe put.
Poslije napada i potjere za kolonom, snage Srba su 13. srpnja su zarobili muškarce iz kolone, njih više od 1.000.
Pretresno vijeće konstatira da su pripadnici snaga VRS imali namjeru da unište bosanske muslimane iz Srebrenice.
