Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Točak vremena okreće se takvom brzinom od koje bi trebalo da zadrhti svako ljudsko srce, a posebno ono koje je oživljeno imanom i vjerom u Allaha, dželle šanuhu, jer svaki iskreni vjernik trebao bi svoditi račun sa sobom i pitati se: Šta sam to ja uradio u proteklim danima i godinama i šta sam pripremio za vječni život na Ahiretu?
Taj strah bi se trebao povećati kad se musliman i muslimanka sjete hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”Životni vijek moga ummeta je između šezdeset i sedamdeset godina. Malo je onih koji pređu tu granicu.” (Et-Tirmizi i Ibn Madže)
Uistinu, to je kratak životni vijek! Živiš pedeset, šezdeset, sedamdeset ili, eventualno, osamdeset godina i odlaziš sa dunjaluka na drugi, vječni svijet.
Stoga, svaki musliman i muslimanka trebaju uzeti pouku iz brzog i neumitnog prolaska dunjalučkog života i moraju vršiti samoobračun koji će ih podstaći na činjenje dobrih djela i ostavljanje grijeha, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Pametan je onaj ko vrši samoobračun i radi za ono što dolazi poslije smrti, a slabić je onaj ko svojoj duši (nefsu) pusti na volju, a nada se da će mu Allah oprostiti.” (Et-Tirmizi)
Allah, dželle šanuhu, naredio nam je samoobračun i pripremanje za smrt, objavivši: ”O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.” (El-Hašr, 18.)
Ibn Kesir, rekao je: ”To znači: preispitujte sami sebe prije nego budete ispitivani i pogledajte šta ste pripremili za sebe od dobrih djela za Sudnji dan i vaš susret sa Allahom.”
Sjetimo se koliko smo samo prijatelja izgubili, koliko smo članova naše porodice sahranili vlastitim rukama, koliko smo nama dragih osoba u kabur spustili, onih koji su žudili da dočekaju ovaj mubarek ramazan, da bi postili, klanjali, učili Kur'an, sadaku udjeljivali i druga dobra djela činili, ali je smrt prekinula njihove želje i nadanja.
Nažalost, mi smo danas svjedoci zabrinjavajuće i teške stvarnosti u kojoj muslimani žive, a u kojoj dominira bespoštedna borba za materijalno, za prolazne dunjalučke blagodati i kratkotrajne užitke, tako da je postalo sasvim normalno da vidiš čovjeka kojeg poznaješ po pobožnosti, lijepom ponašanju, moralu i stidu, ali nakon što mu se otvori dunjaluk, nakon što mu se ukaže prilika za dobru zaradu, odjednom se pretvori u opasnu zvijer čija je jedina briga kako se domoći plijena, odnosno novca, toliko da mu dojučerašnji prijatelj postaje otvoreni neprijatelj ukoliko mu je konkurencija u poslu i prepreka na putu zarade i ostvarenja ličnog interesa, kao da je stvoren za ovaj svijet i da će na njemu vječno živjeti.
Osim toga, među nama je prisutna još jedna stvar i pojava koja nije ništa manje ružna od prethodne, a to je međusobna borba zbog vođstva, vlasti, ljubavi prema ugledu i slavi, što sve skupa porađa zlobu, mržnju i odvratnu zavist. Kao da je Fudajl ibn Ijad bio svjedok naše gorke stvarnosti kada je rekao: “Niko nije zavolio vođstvo i vlast, a da nije zavidio, činio nasilje, istraživao mahane drugih ljudi i mrzio da se bilo ko, osim njega, spominje po dobru.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio nam je da radimo bilo šta što će izazvati mržnju, neslogu, zlobu i što će posijati smutnju među nama. U hadisu koji prenosi Enes ibn Malik, radijallahu anhu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nemojte se međusobno mrziti, nemojte jedni drugima zaviditi, nemojte se u kupoprodaji nadmetati, i budite, o Allahovi robovi, braća! Muslimanu nije dozvoljeno da napusti svoga brata muslimana duže od tri dana.” (Buharija i Muslim)
Stoga iskoristimo mubarek ramazan da popravimo naše bratske veze, da zbijemo naše redove, jer ramazan je mjesec islamskog bratstva, bliskosti, ljubavi i solidarnosti. Nipošto ne propustimo priliku, posebno pred iftar, da upućujemo dove za našu braću muslimane i njihove porodice. Prenosi se da je Ebu Derda, radijallahu anhu, imao spisak od 360 prijatelja za koje je učio dove u toku nafila-namaza i nakon namaza, pa ga je supruga upitala zašto to stalno radi, a on je rekao: ”Nema ni jednog muslimana koji upućuje dovu za svog brata u osami, a da uz njega nisu dva meleka koji govore: ‘Amin! I tebi isto tako.’ Pa, zar da ne žudim da meleki upućuju dovu za mene.”
A Ebu Zur'a je govorio: ”Kad god sam zapao u neku nevolju i iskušenje, sjetio bih se dove Ahmeda ibn Hanbela koju je učio za mene i bio sam uvjeren da će mi Allah dati izlaz i otkloniti nevolju zbog Ahmedove dove.”
Uostalom, niko od nas nije bezgriješan i svi smo skloni griješenju, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Svaki čovjek je grešnik, a najbolji su oni grešnici koji se kaju.” (Tirmizi)
A mjesec ramazan je mjesec opraštanja grijeha, mjesec primanja i umnožavanja dobrih djela, mjesec oslobađanja od džehennemske vatre, mjesec u kojem se šejtani okivaju, u kojem su džehennemske kapije zatvorene, a džennetske kapije širom otvorene.
Ramazan je prilika za pokajanje, za iskrenu tevbu, za vraćanje u okrilje Allahove milosti, za novi početak koji će biti u znaku dobra i dobročinstva, ali je također i prilika da se prisjetimo naše slavne prošlosti, naše historije i onih koji su nas pretekli u dobru, jer i to sjećanje vjernicima pomaže da ustraju na putu islama i podstiče ih na činjenje dobrih djela.
Kada spominjemo slavnu historiju islama, ne možemo a da se ne sjetimo velikih datuma i slavnih pobjeda koje su se desile u ramazanu. Stoga se s ponosom sjećamo velike Bitke na Bedru, Oslobađanja Mekke, ali i osvajanja Endelusa i veličanstvene pobjede Salahuddina Ejjubija protiv križara, nakon čuvene Bitke na Hittinu te oslobađanja Jeruzalema iz krstaških ruku.
Sjećamo se predaje u kojoj se spominje da je u toku borbe protiv križara nastupio mjesec ramazan, pa su neki muslimani sugerirali Salahuddinu da bi se morao odmoriti tokom ramazana zbog napora i poteškoća kroz koje je prošao, a Salahuddin Ejjubi im je odgovorio: ”Život je suviše kratak, a trenutak smrti (edžel) nam je nepoznat. Dozvoliti uzurpatorima da ostanu u islamskoj zemlji samo jedan dan, uz mogućnost da se oni istjeraju, je prezreno djelo i ja ne mogu snositi odgovornost za to djelo pred Allahom niti pred ljudima.”
Svi spomenuti i nespomenuti primjeri iz naše slavne prošlosti govore nam da muslimanima nema spasa niti izbavka iz kriza i nevolja, osim u iskrenom i istinskom povratku u okrilje Allahove vjere kao izvoru našeg ponosa, pobjede, sreće i spasa na oba svijeta, pa ako se u ramazanu nećemo pokajati, popraviti i vratiti izvoru našeg ponosa i slave, kad ćemo onda?!
