Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Fenomen posta u islamu ne predstavlja tek individualni čin pobožnosti, nego pripada kontinuitetu objavljene vjerske tradicije koja nadilazi historijske epohe i povezuje generacije vjernika kroz isti čin pokornosti Uzvišenom Allahu.
Nije stoga slučajno da se pojam posta u Kur'anu spominje trinaest puta: šest puta u suri El-Bekara, dva puta u suri El-Ma'ide, dva puta u suri El-Ahzab, te po jednom u surama En-Nisa’, Merjem i El-Mudžadele. Centralno mjesto, naravno, zauzimaju riječi Uzvišenog: ”O vjernici, propisuje vam se post kao što je bio propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (El-Bekara, 183.)
Ovaj kur'anski diskurs otkriva duboku imansku dimenziju: Allah se obraća onima koji vjeruju, a vjernici su upravo oni koji se odazivaju Njegovom pozivu, kako potvrđuje ajet: ”Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici…” (El-Bekara, 285.)
Ako je odgovor na Allahov poziv suština imana, tada post nije izolirana praksa jedne zajednice, nego univerzalni znak pripadnosti lancu istinskih vjernika (monoteista) koji se proteže kroz historiju objave. Zato riječi: ”kao što je bio propisan onima prije vas” (El-Bekara, 183.), nisu samo historijska napomena – one su potvrda plemenitog duhovnog porijekla ibadeta posta.
Ljudi se često ponose porijeklom i porodičnim lozama, ali vjernik posjeduje uzvišenije porijeklo. Njegovo porijeklo nije samo biološko nego duhovno; ono ga povezuje s ogromnom ”porodicom” postača kroz historiju. U tom smislu post postaje znak pripadnosti odabranom nizu Allahovih robova.
Mi se ponosimo ovim duhovnim porijeklom koje nas preko ibadeta posta povezuje sa Musaom, alejhis-selam. Naime, komentirajući ajet: ”Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći.” (El-A'raf, 142.), Ibn Kesir je spomenuo predaju u kojoj se navodi da je Musa, alejhis-selam, u pripremi za susret sa svojim Gospodarom postio trideset dana. Kada se navršio mjesec dana, uzeo je komad kore drveta pa ga žvakao kako bi uljepšao miris svojih usta – u nekim predajama se spominje da je posegnuo za misvakom, želeći očistiti dah – pa mu je Allah naredio da posti još deset dana, te je tako njegov rok upotpunjen. Zbog toga je u hadisu potvrđeno: ”Zadah iz usta postača draži je Allahu od mirisa miska.” (Ibn Kesir, El-bidaje ven-nihaje, II/138.)
Ponosimo se ovim časnim duhovnim porijeklom koje nas povezuje i sa Davudom, alejhis-selam, čiji je post Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao kao najuzvišeniji oblik dobrovoljnog posta: postio je svaki drugi dan, spajajući tako ovaj uzvišeni ibadet sa ravnotežom života.
Ponosimo se ovim duhovnim porijeklom, jer nas ono povezuje i sa Isaom, alejhis-selam, primjerom asketizma i odricanja, koji je nosio grubu vunenu odjeću i mnogo postio, svjedočeći da istinska bliskost s Allahom zahtijeva oslobađanje od vezanosti za materijalno.
Konačno, taj lanac doseže svoj vrhunac u posljednjem Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je opisao džennetske odaje čija se unutrašnjost vidi izvana, a vanjština iznutra, pripremljene za one koji govore samo lijepe riječi, koji dijele hranu, šire selam, ustrajavaju u postu i noću klanjaju dok ljudi spavaju. Time post postaje dio cjelovitog duhovnog preobražaja čovjeka.
Postačima je ukazana posebna čast, jer je Uzvišeni Allah nagradu posta izdvojio između svih drugih ibadeta i pripisao je Sebi, uzdižući ga iznad svakog djela koje čovjek čini. To potvrđuju riječi iz hadisa kudsijja: ”Svako djelo sina Ademovog pripada njemu, osim posta – on je Moj i Ja za njega nagrađujem.” (Muttefekun alejhi)
Postačima je ukazana posebna čast i time što im je darovana dova koja se ne odbija, naročito u trenutku iftara, kada se slabost tijela susreće sa snagom vjere, a poniznost roba s blizinom Milostivog. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Prilikom iftara postaču se dova uslišava.” (Hadis bilježi Ebu Davud)
Postačima je ukazana posebna čast i time što je post učinjen štitom – zaštitom koja čuva čovjeka od strasti i grijeha na dunjaluku, a od džehennemske vatre na ahiretu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Post je štit… Postač ima dvije radosti: kada se iftari, raduje se svom iftaru i kada susretne svog Gospodara, raduje se svome postu.” (Hadis bilježi imam Muslim)
Postačima je ukazana posebna čast i time što su im pripremljena posebna vrata kroz koja će ući u Džennet – vrata Rejjan – kroz koja neće ući niko osim njih. Kada postači uđu u Džennet, ta vrata će biti zatvorena, kao znak njihove počasti i izdvojenosti među robovima Milostivog.
Postačima je ukazana posebna čast i time što je ramazanski post učinjen sredstvom potpunog oprosta prethodnih grijeha, kako je kazao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko posti ramazan čvrsto vjerujući i nadajući se Allahovoj nagradi – bit će mu oprošteni prošli grijesi.”
Postačima je ukazana posebna čast i time što će post, zajedno s Kur'anom, biti njihov zagovornik na Sudnjem danu – svjedočeći pred Allahom o njihovoj iskrenosti, odricanju i pokornosti. Ramazan je stoga polje koje je darovano vjernicima da na njemu posiju dobra djela, očiste srce od grijeha i pripreme opskrbu za vječnost.
Gospodaru naš, učini da svako sjeme koje posijemo u ”ramazansko polje” bude zaliveno iskrenošću i odricanjem u Tvoje ime, oprosti nam grijehe, pokrij nam sramote, uslišaj naše dove, primi naša dobra djela i obraduj nas plodovima naše predanosti i pokornosti Tebi na dan ”žetve”.
