Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uputio je 28. jula 2015. godine pismo članovima Predsjedništva BiH, predsjedavajućem i ministrima Vijeća ministara BiH, poslanicima u oba doma Parlamentarne skupštine BiH, predsjednicima i premijerima Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, ambasadama i diplomatskim kancelarijama akreditovanim u BiH, međunarodnim organizacijama i kancelarijama međunarodnih organizacija u BiH, kao i na sve relevantne adrese Evropskog parlamenta i Kongresa SAD-a koja se bave spoljnom politikom i jugoistočnom evropom, objašnjavajući im “pravni osnov za planirani referendum” kojim će se građani RS-a izjašnjavati o ukidanju Suda i Tužiteljstva BiH. Ili, kako to Dodik objašnjava, nakon što je Narodna skupština RS 15.7.2015. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma građani će “izraziti svoje mišljenje o zakonima koje im je nametnuo Visoki predstavnik”.
Nije Dodik propustio da kaže kako se neće povući pred “pritiskom Zapada”, jer se ne plaši smjene niti sankcija. Kako je Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS-a stavio veto na Odluku NSRS-a o referendumu o Sudu i Tužiteljstvu BiH o njemu će (zasad) odlučivati Ustavni sud RS-a.
U svom pismu Dodik objašnjava da građani RS-a “kao i drugi građani širom Evrope imaju jasno zakonsko pravo da izraze svoje mišljenje putem mehanizma referenduma” kome je cilj da “ispravi kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava BiH” jer su “zakoni koja su ustanovljeni Sud i Tužiteljstvo nametnuti odlukama Visokog predstavnika”.
Kao pravni osnov za referendum Dodik navodi Ustav BiH, Dejtonski sporazum, Ustav RS-a, nezakonska ovlaštenja visokog predstavnika, poziva se na izvještaje Međunarodne krizne grupe… na kraju naglašavajući da se “referendum tiče stvari u nadležnosti Republike Srpske kao entiteta”.
Stav poslanika iz RS
Među rijetkima koji su se ozbiljno bavili analizama pravnih činjenica i pravnih posljedica referenduma u BiH je Fondacija centar za javno pravo (FCJP) koju predvodi profesor ustavnog prava Edin Šarčević. Prva njihova analiza na ovu temu urađena je nakon što je Narodna skupštine Republike Srpske 13. aprila 2011. donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma pozivajući se tada na Ustav RS, Poslovnik NSRS i Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi RS.
U uvodu analize spominje se Izvještaj Međunarodne krizne grupe (ICG) od 6. maja 2011. (Bosna i Hercegovina: Državne institucije pod napadom) koji je zaslužio pažnju FCJP jer je, kako se navodi, u njegovom centru analiza Odluke NSRS o raspisivanju referenduma. Izvještaj ICG-a, po FCJP, predstavlja neku vrstu “terenskih istraživanja” sa anonimiziranim izvorima informacija i procjenama koje se ne mogu pratiti racionalno usmjerenom analizom, jer se one ne oslanjaju na važeće pravo i stvaraju negativne predstave o BiH, predstave koje počivaju na falsificiranim pravnim činjenicama.
U nastavku donosimo najbitnije djelove prve analize FCJP-a.
Narodna skupština je prilikom usvajanja spomenute Odluke potpuno zanemarila činjenicu da je već u nekoliko navrata direktno ili indirektno osporavana nadležnost Suda i Tužilaštva BiH pred Ustavnim sudom BiH. Neophodno je podsjetiti, prije svega, na 2001. godinu u kojoj je Odlukom Visokog predstavnika za BiH nametnut Zakon o Sudu BiH. Naime, Visoki predstavnik je 12. novembra 2000. godine donio Zakon o Sudu BiH.
Dvadeset i pet poslanika NSRS su 23. marta 2001. godine podnijeli Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o Sudu BiH. Podnosioci zahtjeva su tada smatrali da Zakon o Sudu BiH “grubo krši” odredbe člana III Ustava BiH koje regulišu nadležnosti i odnose između institucija BiH i entiteta, jer tačkom 1 tog člana pravosuđe nije predviđeno kao nadležnost BiH nego je to nadležnost entiteta, kako to određuje tačka 3/(a) istog člana. Obrazloženje glasi da osim Ustavnog suda BiH, Ustavom BiH nije predviđena nijedna druga sudska instanca na državnom nivou. Dalje se navodi da implementacija Zakona o Sudu BiH podrazumijeva i donošenje niza zakona materijalnog i procesnog karaktera, za što, također, prema njihovom mišljenju, ne postoji osnov u Ustavu BiH.
Stav Visokog predstavnika
Nakon što je Ustavni sud BiH dostavio zahtjev Visokom predstavniku, dajući mu priliku da na njega odgovori, Ured Visokog predstavnika je, u memorandumu od 11. aprila 2001. godine, iznio svoja gledišta. U njima je naveo da u samoj suštini slučaja ovaj zakon odgovara, ne samo ustavnoj obavezi, izraženoj u mišljenju Venecijanske komisije Vijeća Evrope da se uspostavi sud na nivou države BiH, nego i zahtjevu Vijeća za implementaciju mira, te da Zakon o Sudu BiH nije u suprotnosti sa Ustavom BiH i da iz tog slijedi da i zakoni koji su potrebni za njegovu implementaciju moraju, u principu, i sami biti u saglasnosti sa Ustavom. Pored ovoga, Visoki predstavnik je ukazao na neophodnost formiranja Suda BiH kako bi se ispunio cilj uspostave vladavine prava, ali i poštivanje obaveza iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i posebno njenog člana 13, u odnosu na obavezu postojanja efektivnih pravnih lijekova.
Nakon održane javne rasprave, u kojoj su aktivno učestvovali ovlašteni zastupnici NSRS, Ustavni sud BiH je donio odluku u kojoj je utvrđeno da je Zakon o Sudu BiH, donesen u skladu sa Ustavom BiH.
Pokrenuto pitanje ustavnosti ovog Zakona je razmotreno u kontekstu člana I/2 Ustava BiH, koji glasi: “Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.” Zasnovano na ovom temeljnom principu demokracije, ali i njenoj unutrašnjoj strukturi uspostavljenoj prema tački 3 ovog člana, Ustav dodjeljuje BiH odgovornosti i nadležnosti kojima se osigurava očuvanje njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke neovisnosti i međunarodnog subjektiviteta, najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, između ostalog, član II/1. Ustava, anekse 5-8 Općeg okvirnog sporazuma za mir), te slobodne i demokratske izbore (vidi čl. IV/2 i V/1 Ustava BiH).
U članu III/1 Ustava BiH utvrđene su isključive nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, ali to nisu jedine nadležnosti koje država Bosna i Hercegovina ima. Ostale nadležnosti države su regulirane drugim članovima Ustava BiH. Tako je u skladu sa članom I/7 država nadležna za pitanje državljanstva iako ono nije navedeno u članu III, donošenje izbornog zakona na osnovu člana IV/2 i V/1. Predsjedništvo ima svoje nadležnosti u pogledu civilne komande nad oružanim snagama koje također izlaze iz okvira ovih pobrojanih u članu III. Pored toga, nadležnosti koje se tiču zaštite ljudskih prava iz člana II su također u nadležnosti države Bosne i Hercegovine iako nisu navedene u članu III Ustava BiH.
U odnosu na član III/5.(a) Ustava BiH (Dodatne nadležnosti) Ustavni sud BiH se pozvao na odluku u predmetu broj U 9/003 u kojoj je izrazio stav da navedeni član razlikuje tri međusobno nezavisne hipoteze: Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost (1) u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta, (2) stvarima koje su predviđene u aneksima 5 – 8 Općeg okvirnog sporazuma ili (3) koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta BiH, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama BiH prema čl. III/3 i III/5 Ustava BiH, te da u ovom kontekstu treba razmotriti samo član IV/4.(a), koji predviđa da Parlamentarna skupština donosi zakone koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva (ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom ustavu) i da ovaj član ne zahtijeva saglasnost entiteta.
Osporavanje odluka institucija BiH
Zaključeno je da se može očekivati da će uspostavljanje Suda BiH biti važan element u osiguranju da institucije Bosne i Hercegovine djeluju u saglasnosti sa vladavinom prava i da zadovoljavaju uvjete Evropske konvencije u pogledu pravičnih suđenja pred sudovima i efektivnih pravnih lijekova, te konstatovao da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine ne postoji mogućnost osporavanja odluka institucija BiH pred organom koji ispunjava preduvjete nezavisnog i nepristrasnog tribunala.
Konačno, i najvažnije, Ustavni sud BiH je zaključio: “U tim okolnostima Bosna i Hercegovina, funkcionišući kao demokratska država, ovlaštena je da u oblastima iz njene nadležnosti, osim Ustavom BiH izričito predviđenih, uspostavi i druge mehanizme i dodatne institucije koje su joj potrebne za izvršenje njenih nadležnosti, uključujući i uspostavljanje suda za jačanje pravne zaštite njenih građana i osiguranje poštovanja principa Evropske konvencije o ljudskim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud BiH se poziva na član IV/4.(a) Ustava BiH koji predviđa da Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donosi zakone koji su joj potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom ustavu. Iako nije zadatak Ustavnog suda BiH da izražava mišljenje o tome da li neki zakon treba biti donesen, Ustavni sud BiH ipak zapaža da se, uspostavljanjem Suda BiH, može očekivati veći doprinos jačanju vladavine prava, što je jedan od temeljnih principa za funkcionisanje demokratske države.”
Na ovakav način, Ustavni sud BiH je donio odluku kojom je utvrdio da nadležnosti iz člana III/1 Ustava BiH nisu jedine nadležnosti države, već i sve druge neophodne za vršenje svojih ustavnih obaveza, a jedna od tih obaveza je i poštivanje ljudskih prava. Drugim riječima, ovakvo obrazloženje omogućuje državi i njenim institucijama da, bez obzira na nadležnosti utvrđene Ustavom BiH, mogu i imaju obavezu, preuzeti one nadležnosti od entiteta čija je svrha ispunjenje obaveza u pogledu zaštite ljudskih prava.
Pošto je Ustavni sud BiH riješio pitanje ustavnosti nametnutog Zakona o Sudu BiH, Parlamentarna skupština je u više navrata razmatrala pitanje usvajanja zakona koji su se ticali Suda BiH, Tužilaštva BiH i drugih propisa iz krivično pravne oblasti, a koje su bile pretpostavka za normalno funkcioniranje ovih institucija, uključujući i Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Tako je Zakon o Sudu BiH usvojen u Parlamentarnoj skupštini, a objavljen je u Službenom glasniku BiH broj 16/2002.
Nakon toga su slijedili drugi zakoni: Krivični zakon BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, Zakon o dopuni Krivičnog zakona BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH, Zakon o krivičnom postupku BiH, Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH, Zakon o usvajanju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH, Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, Zakon o sudskoj policiji BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakon o novim izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakon o dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakon o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH, Zakon o Tužilaštvu BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakon o novim izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakon o dopunama Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o naknadnim izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH.
Jednoglasne odluke
Čak ako bi se uzela u obzir i praksa koja je vladala u to vrijeme, da su nametnuti zakoni od strane Visokog predstavnika morali biti usvojeni u istovjetnom tekstu kao što je i tekst nametnutog zakona, sasvim je izvjesno da veliki broj izmjena i dopuna zakona koji su predstavljali povod za donošenje Odluke u Narodnoj skupštini Republike Srpske, nisu morali biti usvajani na identičan način već su očigledno predstavljali, kao što je to uobičajno u parlamentarnim demokratijama, izraz volje vladajuće većine.
Imajući u vidu vrlo kompliciran način usvajanja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, prema kojem je zbog “entitetskog” ili “etničkog” glasanja u domovima, dovoljno da pet poslanika iz Republike Srpske u Predstavničkom domu zaustavi proceduru usvajanja, onda je jasno da su ovi zakoni uživali punu podršku poslanika iz RS i da su predstavljali političku volju poslanika iz Republike Srpske.
Imajući u vidu Odluku Ustavnog suda BiH (u predmetu broj U 26/01), u konkretnom slučaju se čak nije radilo o prenosu nadležnosti sa entitetskog na državni nivo, već isključivo o vršenju izvornih nadležnosti države BiH. Ovim putem su poslanici u ranijim sazivima, koji su usvojili pomenute zakone, iskazali jasan stav o ovim institucijama i njihovim nadležnostima kao i njihovoj ustavnoj utemeljenosti. Tako se čini se da je Odluka izabrala potpuno pogrešan primjer da se “obračuna” sa nekim državnim institucijama. Jer, radi se o nizu institucija koje imaju jasno uporište u Ustavu BiH, te su zakoni, neophodni za njihovo funkcioniranje, usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH, bez ijednog glasa protiv njihovog usvajanja.
Ovim je nedvosmisleno potvrđen proceduralni legitimitet institucijama koje su otpočele svoj rad na osnovu usvojenih zakona. 2.4. Ustav Republike Srpske, Član 3 zamijenjen je tačkom 1. Amandmana LVI, koja glasi: “Republici pripadaju sve državne dužnosti i ovlasti osim onih koje su Ustavom Bosne i Hercegovine izričito prenesene na njene institucije.”
…u spisku nadležnosti utvrđenih Ustavom Republike Srpske kao nadležnost ovog entiteta nema nadležnosti koje se odnose na sudsku vlast, osim u dijelu koji razmatra Ustav RS-a u odnosu na postojanje Vrhovnog suda RS-a i Ustavnog suda RS-a.
Odluka o provođenju referenduma u Republici Srpskoj od 13. aprila 2011. godine je u suprotnosti sa članom III/1 i članom III/5.a) Ustava BiH, članom 3 Ustava Republike Srpske, jer je Narodna skupština Republike Srpske, kršeći navedene odredbe, donijela Odluku, uprkos činjenici da nije bila nadležna da donosi odluke kojima zadire u nadležnosti države Bosne i Hercegovine i njenih institucija. Samim tim, donošenjem Odluke je prekršen Ustav RS-a i Ustav BiH i Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u Republici Srpskoj, jer član 2 tog Zakona utvrđuje da se izjašnjavanje građana na referendumu može raspisati u skladu sa Ustavom RS-a. Ovdje to nije bio slučaj.
Politička popuštanja
Primjer “referenduma” pokazuju situacije u kojima se Bosna i Hercegovina dovodi do ivice sukoba. One još uvijek zahtijevaju vrlo aktivnu ulogu OHR-a i međunarodne zajednice. Još uvijek su neophodne jasno zacrtane strategije koje ne bi bile sračunate na politička popuštanja, već na stvaranje uslova u kojima će u skladu sa važećim pravom, država, njeni organi i institucije biti u stanju da sankcioniraju svaku vrstu anti-ustavnog i protivzakonitog djelovanja. To je put da se iz aktuelne konstelacije dospije do stvaranja efikasnog društva u kojem nije potrebna intervencija međunarodnog faktora.
U drugoj analizi FCJP između ostalog stoji: To je otvorilo prostor za manipulaciju biračkim tijelom, što je kulminiralo donošenjem Odluke o raspisivanju republičkog referenduma u Republici Srpskoj od 13. aprila 2011. godine. Ovom Odlukom utvrđeno je referendumsko pitanje koje glasi: “Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”
Zakoni koje donosi Visoki predstavnik po osnovu ovlaštenja koje proizlaze iz Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH može izmijeniti jedino Parlamentarna skupština BiH, po proceduri koju predviđa Aneks 4, odnosno Ustav BiH. Jednako tako, Parlamentarna skupština BiH može raspisati referendum po svakom pitanju iz nadležnosti države, bilo da se radi o političkom pitanju (npr. pristupanje NATO savezu), ustavotvornom referendumu (o reformi Ustava BiH) ili zakonodavnom referendumu (npr. o Zakonu o sudu BiH).
Riječ je o aktima ili politikama iz nadležnosti države koji važe na teritoriji čitave države i koji se, u skladu s tim, tiču svih građana BiH. Entiteti imaju mogućnost da preko svojih predstavnika u institucijama BiH problematiziraju i pokrenu bilo koje pitanje iz nadležnosti države, pa i ono koje bi se odnosilo na eventualno raspisivanje referenduma (prethodnog ili naknadnog, obavezujućeg ili savjetodavnog). Za donošenje takve odluke potrebno je da se postigne saglasnost predstavnika građana u Predstavničkom domu i saglasnost predstavnika konstitutivnih naroda u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, na način i po procedurama kako je to utvrđeno Ustavom BiH. Stoga se raspisivanje entitetskog referenduma po pitanjima koja su, po bilo kojem osnovu u nadležnosti države i koja se tiču svih građana Bosne i Hercegovine, a ne samo jednog entiteta, može smatrati protivustavnim.
Odlučivanje građana
U trećoj analizi se navodi: Međutim, ako se na kratko vratimo u 1991. i 1992. prisjetit ćemo se da, iako je tadašnji zakon o referendumu (na isti način kao i sadašnji u Republici Srpskoj) regulisao učešće građana u neposrednom odlučivanju, odnosno da referendum može raspisati zakonodavni organ (skupština društveno-političke zajednice) i to isključivo u vezi izjašnjavanja građana na pitanja iz svoje nadležnosti, plebiscit srpskog naroda je ipak održan sa pitanjem za koje se trebalo izjasniti: “Da li ste saglasni sa Odlukom Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od 24. 11.1991. godine, da srpski narod ostane u zajedničkoj državi Jugoslaviji, sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajina, SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, te drugima koji se za taj ostanak izjasne?”
U ovom slučaju, a to je nesporno, radi se o aktu koji je proveden u suprotnosti sa tadašnjim Ustavom i Zakonom o referendumu. Bosanskohercegovačka vlada je u novembru 1991. jasno istakla u svom zaključku da se osporava obavezujući karakter plebiscitarne odluke. I Ustavni sud je svojom odlukom poništio Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u BiH kao i doneseni Ustav i opće akte. Na kraju se ispostavilo da je plebiscit imao specifičnu socijalnu ulogu: stvaranja funkcionalnog okvira srpskim političkim vođama, okvira koji je zasnovan na neustavnim osnovama, ali je omogućavao da se po njemu formira vlast “srpskog naroda” na državnom teritoriju koji ni po kojem kriteriju nije mogao fungirati kao “vlasništvo” jednog etnikuma.
U posljednjoj analizi FCJP-a stoji: Ustav Bosne i Hercegovine (za razliku od ustava velikog broja savremenih država), Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i kantonalni ustavi ne sadrže izričite odredbe, koje uređuju pitanje referenduma. Više demokratskih principa na kojima su zasnovani Ustav Bosne i Hercegovine, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i kantonalni ustavi ne mogu predstavljati jasan osnov za raspisivanje referenduma. Ne postoje ni zakoni koji regulišu pitanje referenduma, na ovim nivoima vlasti. Nepisanog ustavnog prava koje uređuje pitanje referenduma na nivoima vlasti BiH, F BiH i kantonalnih vlasti, nema. Ne postoje ni stavovi pravnih teoretičara, a ni sudska praksa koji se odnose na dopuštenost raspisivanja i provođenja referenduma na ovim nivoima vlasti. Na nivou Bosne i Hercegovine, entiteta Federacija Bosna i Hercegovina i na kantonalnom nivou, dakle, ne postoji mogućnost raspisivanja referenduma. Ovdje treba napomenuti da BiH nije jedina država u kojoj ne postoji mogućnost raspisivanja referenduma na saveznom nivou. Slična situacija je sa Saveznom Republikom Njemačkom.
Na kraju možemo izvesti zaključak da se o pitanjima npr. poput suvereniteta, teritorijalnog integriteta i sigurnosti BiH, uključujući njen međunarodnopravni subjektivitet i kontinuitet, o organizaciji i funkcionisanju institucija BiH, o njihovom postojanju, odnosno nepostojanju, o opstanku države BiH, tj. o eventualnoj secesiji jednog entiteta ili uže političko – teritorijalne jedinice, od države, ili referendum o ulasku u Evropsku uniju ili NATO pakt ili npr. referendum o angažmanu stranih sudija u Sudu BiH, ne može odlučivati na entitetskom nivou vlasti ili na nižim nivoima vlasti od entiteta, jer za to ne postoji formalno-pravni osnov. Zvanična politika u Republici Srpskoj je najavljivala i pokušavala organizovati neke od ovih referenduma. Narodna skupština RS za ovakva pitanja nije nadležna. Ukoliko bi referendumi, za koje nema formalno-pravnog osnova ili koji za predmet nemaju pitanja iz domena nadležnosti konkretne političko – teritorijalne jedinice (npr. na nivou entiteta, kantona, jedinica lokalne samouprave), ipak bili provedeni, moglo bi se govoriti o neustavnim aktima.Narodna skupština Republike Srpske može raspisati referendum o bilo kom pitanju iz svoje nadležnosti. Referendum je definiran kao konsultativni, odluka građana na referendumu nije obavezujuća, već Narodna skupština može da donese odluku nakon iskazanog mišljenja građana. Ne postoji ustavna obaveza Narodne skupštine da prihvati odluku koju su građani donijeli na referendumu, koji se, prema ustavnom i zakonskom okviru, tretira kao oblik pribavljanja mišljenja. Ovako uređen institut referenduma, veoma sliči na javnu raspravu gdje se Narodna skupština može “pokriti” mišljenjem naroda iznesenom na referendumu, a o pitanju koje je prije toga iznijela u javnost.
(Analize su objavljenje na stranici Centra za javno pravo)
