Američki New York Times objavio je reportažu o djeci Gaze koja ostaju bez roditelja u ovoj zastrašućoj izraelskoj agresiji.
O djeci koja ostaju iza ubijenih roditelja brinu svi, druge porodice, bolničko osoblje, volonteri. Većina te djece je ranjena, traumatizirana i proganjana uspomenama na svoje roditelje. Djeca žude da ponovo vide svoje roditelje. Oni su uvjereni da će se to dogoditi čim se vrate u grad Gazu, gdje su odrasli prije nego što je rat uništio njihov život.
„Tamo će nas čekati mama i babo“, pričaju djeca svojoj tetki Samar, koja brine o njih četvero, Muhamedu, Mahmudu, Ahmedu i Abdulahu Akili. Kažu to uprkos tome što im je rečeno da su im roditelji mrtvi. Poginuli su prije nekoliko mjeseci od vazdušnog napada na mjesto gdje se porodica sklonila. Osim Ahmeda, drugog najmlađeg, koji ima 13 godina, niko od njih nije vidio tijela ubijenih roditelja. Braća provode svaki trenutak plačući, jedva govoreći – Majčin dan je bio težak, kao i Ramazanski bajram – ali i dalje se nadaju. Abdulah, 9, kaže da može čuti majčin glas”.
Njihova tetka Samar al-Jajah, koja dijeli šator sa djecom u gradu Khan Younis u Gazi, zbunjena je. “Kakao li se osjećaju kada vide druge roditelje kako drže njihovu djecu i razgovaraju sa njima”, pita se ona.
Toliko je siročadi u Gazi da ih nijedna agencija ili humanitarna organizacija ne može izbrojati.
Medicinski radnici kažu da su djeca ostavljena da lutaju hodnicima bolnica, nakon što su dovedena krvava i sama – ‘ranjeno dijete, bez žive porodice’, kako ih neke bolnice opisuju. U porodiljskim jedinicama se nalaze i bebe koje nema ko da traži.
U Khan Younisu je nastao kamp koji vode volonteri a u kojem je smješteno više od 1.000 djece koja su izgubila jednog ili oba roditelja, uključujući i porodicu Akila.
Usred bombardovanja, stalnih evakuacija od šatora do šatora, od stana do bolnice do skloništa, niko ne može reći koliko je djece izgubilo roditelje, a koliko ih je izgubilo zauvijek.
Stručnjaci UN-a procjenjuju da najmanje 19.000 djece sada živi odvojeno od roditelja, bilo sa rođacima, drugim starateljima ili sami.
Ali stvarni broj je vjerovatno veći. Nijedan drugi rat nije uključivao toliko bombardovanja i raseljavanja na tako malom, prepunom mjestu, sa tako visokim udjelom djece, rekao je Jonathan Crickx, glasnogovornik UN-ove agencije za djecu.
Neke bebe su rođene kao siročad nakon što su im ranjene majke umrle na porođaju. Dr. Deborah Harrington, britanski akušer, rekla je da je vidjela dvije bebe rođene na ovaj način dok je volontirala u Gazi prošlog decembra.
“Humanitarni radnici pokušavaju ući u trag roditeljima, da li su živi, ili rođacima. Ali vladini sistemi koji su mogli pomoći su se urušili. Komunikacije su sporadične. Naredbe za evakuaciju razdiru porodice. Neka mala djeca su toliko traumatizirana da šute i ne mogu reći svoja imena, što čini pretrage gotovo nemogućim”, navode u SOS Children's Villages, humanitarnoj grupi koja vodi sirotište u Gazi.
Izveštaj je sadržao priču o jedanaestogodišnjoj djevojčici Menatallah Salahu, koja stalno govori o svojim roditeljima. Ostala je siroče u decembru. Imitira majčin smijeh, namiguje i hoda. Nosi mamine patike i omiljenu majicu, iako su prevelike. „Moja majka mi je bila sve“, rekla je dok su joj suze su potekle.
Humanitarni radnici su zabrinuti šta će biti sa palestinskom djecom nakon rata u Gazi. Upozoravaju da će život biti težak čak i djeci koja imaju roditelje, a šta će tek biti sa tolikim brojem siročadi.
