Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Tema ustajanja protiv nepravednih vladara kroz historiju islama predstavlja jedan od iznimno važnih, ali često zaboravljenih elemenata političkog i pravnog mišljenja u islamskoj tradiciji. Historija jasno pokazuje da su islamski učenjaci prvih generacija podizali oružane ili političke pokrete protiv onih koji su zloupotrebljavali vlast, činili zulum, narušavali pravdu i narod vodili u moralni i društveni pad.
Primjera za to je napretek: od odbijanja hazreti Husejna, radijallahu anhu, da prizna prisvajanje vlasti od strane Jezida za života njegovog oca Muavije, preko otpora Abdullaha ibn Zubejra, Abdur-Rahmana ibn Ebu Bekra, Abdullaha ibn Omera i Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhum, pa sve do velikog ustanka stanovnika Medine i drugih gradova protiv tiranskih i nepravednih vladara. U svim ovim slučajevima borba je bila utemeljena na šerijatskim principima: zaštita prava muslimana, sprječavanje zuluma i očuvanje društvene pravde.
Hadisi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i praksa četverice pravednih halifa jasno potvrđuju da je kritika i, po potrebi, ustajanje protiv vladara koji čini nepravdu ne samo legitimna nego i nužna za očuvanje ispravnog društvenog poretka.
U savremenom kontekstu, raširen je narativ među nekim islamskim učenjacima – posebno među tzv. medhalijevcima i onima koji sebe nazivaju ”ehlul-hadis” – da je haram bilo kakvo protivljenje vladarima, ma koliko grijeha činili: pijenje alkohola, blud, uništavanje državne i narodne imovine, izdaja, saradnja s neprijateljima, sve dok se deklariraju kao muslimani i dok klanjaju namaz.
Ne prestaju čuditi fetve tih učenjaka u kojima se bespogovorno staje na stranu vladara, ma koliko on bio nepravedan, te zabrana svakog vida protivljenja vladaru tiraninu, pa čak i riječima.
I dok su, naprimjer, raniji imami među sljedbenicima hadisa, poput Hasana el-Basrija i Sufjana ibn Ujejne i drugih, jasno učili da se ”o tri osobe može govoriti (u njihovom odsustvu), i da se to ne smatra ogovaranjem”, među kojima su posebno izdvajali ”nepravednog vladara”; dotle su neki od ”novijih muhaddisa” ozakonili čak i špijuniranje ljudi u korist tiranskih vlastodržaca.
Ovakav stav značajno doprinosi zabrinjavajućem stanju današnjih muslimana, a posebno Arapa, koji su se otuđili od vrijednosti koje su ih kroz historiju krasile. Najočitiji primjer tog otuđenja vidi se u njihovom odnosu prema genocidu koji cionistički entitet sprovodi nad muslimanima Gaze.
Mnogi Arapi, suočeni s ovom patnjom muslimana Gaze, ne poduzimaju ništa – i sami sebi opravdavaju izostanak iz borbe i pomoći svojoj braći muslimanima – upravo pozivajući se na stavove i fetve spomenutih učenjaka. Oni smatraju, budući da posjeduju ”šerijatsko opravdanje” u vidu fetvi koje zabranjuju pomoć ili borbu bez dozvole vladara, da njihova pasivnost i neutralnost nije grijeh.
Naime, u okviru ovog pristupa, zabranjuje se bilo kakva pomoć muslimanima ili učestvovanje u borbi protiv agresora bez dozvole vladara vlastite države. Istovremeno, isti vjerski autoriteti proglašavaju Hamas ”terorističkom organizacijom”, iako je Hamas legalno i legitimno izabrana vlast u Gazi od strane naroda. Ako su lideri muslimana u Gazi politički vođe svoje zajednice, postavlja se logično pitanje: zašto ih ova ulema ne tretira jednako kao druge legitimne vladare muslimanskih država?
Ovakvo ignoriranje historijskih dokaza i prakse islamskih učenjaka iz prve tri generacije, koji su se protivili nepravednim vladarima i branili pravdu, stvara moralnu i političku smutnju.
Posebno ako se ima u vidu da su tadašnji muslimanski vladari bili pravi pobožnjaci i čuvari islama u odnosu na današnje muslimanske vladare; oni su širili islamsku državu i teritorij, gradili hilafet kojem su se pokoravali narodi širom svijeta, a vladari nemuslimanskih država plaćali su im džiziju, priznajući legitimnost islamske vlasti.
Nasuprot tome, današnji muslimanski vladari su obične marionete Zapada. Umjesto da brane pravdu i islamske vrijednosti, oni daju milijarde dolara ”džizije” Trumpu i drugim imperijalnim moćnicima kako bi ostali na vlasti, dok istovremeno sprovode unutrašnju tiraniju protiv vlastitog naroda. Njihova vlast nije vođena Šerijatom niti pravdom, nego interesima Zapada, ličnom pohlepom i ostankom na vlasti.
Ovaj kontrast otvara ključnu dilemu: ashabi i islamski učenjaci iz prvih generacija ustajali su protiv vladara koji su činili zulum – iako su bili formalno legitimni i vladali su u korist islama i muslimana – jer su prekršili pravdu; a danas, vladari koji čine otvorene grijehe, sarađuju s neprijateljima muslimana i izdaju svoje narode, dobijaju ”šerijatsku zaštitu” i podršku uleme koja zabranjuje svaki oblik kritike i otpora.
Stoga, ovaj tekst dolazi da razbije ukorijenjenu stereotipnu sliku o islamskim učenjacima, posebno muhadisima, time što će ponuditi historijski pregled revolucionarnih pokreta u kojima su islamski učenjaci bili predvodnici. Na taj način oni su postali prva linija političke i revolucionarne promjene u ranoj fazi islamske historije.
Najpoznatiji među tim pokretima bile su snažne revolucionarne struje koje su trajale 85 godina, predvođene najpoznatijim ashabima i tabi'inima, a podržane od dvojice velikih islamskih učenjaka i utemeljivača pravnih škola ili mezheba: imama Ebu Hanife i imama Malika.
Ashabi protiv nasljedne monarhije
Počet ćemo sa periodom prijelaza iz doba pravednog hilafeta (el-hilāfetu er-rāšida) ka nasljednoj monarhiji (el-mulk el-‘adūd). Riječ je o vremenu od 57. godine po Hidžri, kada je Muavija nastojao osigurati prisegu (bej'at) za svoga sina Jezida, pa sve do 83. godine po Hidžri, te o tome kako su se istaknuti ashabi i njihovi pravnici, radijallahu anhum, odnosili prema toj presudnoj promjeni u političkom sistemu islama.
U tom kontekstu posebno se izdvaja stav petorice velikih ashaba toga vremena: Abdullaha ibn Omera, Abdullaha ibn Zubejra, Abdullaha ibn Abbasa, Abdur-Rahmana ibn Ebu Bekra i Husejna ibn Alija, radijallahu anhum.
Najodlučniji među njima bio je Abdur-Rahman ibn Ebu Bekr, koji je uzeo riječ usred Muavijine hutbe u kojoj je obznanio da će njegov sin Jezid naslijediti vlast nakon njega, i rekao mu: ”Tako mi Allaha, ti bi volio da prihvatimo tvoju namjeru da vlast naslijedi tvoj sin, pa da to smatramo Allahovim određenjem. Ali mi to, tako nam Allaha, nikada nećemo učiniti! Pa, ili ćeš ovu stvar vratiti na šuru muslimana – tj., da vlast i halifa muslimana mora biti izabran dogovorom i savjetovanjem, a ne nasljeđivanjem – ili ćemo te svrgnuti silom i vratiti stvar na početak, kao što je to bilo učinjeno i ranije (kada je vlast bila uspostavljena izborom i šurom).” (Tarih Halife ibn Hajjat, str. 214.)
U to vrijeme, Mervan ibn Hakem je bio namjesnik Medine, pa mu je Muavija poslao poruku da govori ljudima o Jezidu. Mervan je tada održao govor i rekao: ”Allah je ulio u srce vođe pravovjernih lijepo mišljenje o Jezidu. Ako ga on imenuje za svoga nasljednika, pa i Ebu Bekr i Omer su iza sebe ostavili nasljednike.”
Tada je ponovo ustao Abdur-Rahman ibn Ebu Bekr i rekao: ”Slagao si, tako mi Allaha, o Mervane, a slagao je s tobom i Muavija! To se neće dogoditi. Ne uvodite među nas običaj Bizantinaca: svaki put kada umre Heraklije (tj. bizantijski car), dođe na njegovo mjesto novi Heraklije!” Aludirajući time na nasljednu monarhiju. (Ibn Esir, El-Kamil fit-tarih, III/351.)
Što se tiče Abdullaha ibn Omera, on se sreo s Muavijom u vrijeme hadža gdje je Muavija izložio ljudima pitanje nasljeđivanja vlasti i tom prilikom se posebno obratio Abdullahu ibn Omeru – jer je znao da se on protivi nasljednoj monarhiji – rekavši mu: ”O sine Omerov, ti si mi znao govoriti da ne voliš provesti ni jednu noć a da nemaš nad sobom vođu (imama). I ja te upozoravam da ne razbijaš jedinstvo muslimana i da ne budeš uzrok kvarenja njihovih međusobnih odnosa.”
Na to je Abdullah ibn Omer rekao: ”Doista su prije tebe bili halife koji su imali sinove, i tvoj sin nije ništa bolji od njihovih sinova. Pa ipak, oni u svojim sinovima nisu vidjeli ono što ti vidiš u svome sinu, već su birali za muslimane ono što je za njih najbolje u tom trenutku. Upozoravaš me da ne razbijam jedinstvo muslimana i da ne budem uzrok kvarenja njihovih odnosa, a ja to nikada neću učiniti. Ja sam samo jedan od muslimana, pa kada se oni slože oko nečega, ja sam jedan od njih.” (Tarih Halife ibn Hajjat, str. 214.)
Abdullah ibn Zubejr je također ušao kod Muavije i rekao mu: ”Ako si se umorio od vladavine, onda se povuci, a dovedi svoga sina pa da mu damo prisegu. Reci mi, ako mi damo prisegu tvome sinu dok si ti još živ, kome ćemo se onda pokoravati, tebi ili njemu? Tako nam Allaha, nikada vama dvojici zajedno nećemo dati prisegu!” (Šemsuddin ez-Zehebi, Tarihul-islam, IV/149.)
Hafiz Ibn Kesir, rekao je: ”Kada je prisega data Jezidu za života njegovog oca, hazreti Husejn je bio među onima koji su odbili da mu daju prisegu, zajedno s Abdullahom ibn Zubejrom, Abdur-Rahmanom ibn Ebu Bekrom, Abdullahom ibn Omerom i Abdullahom ibn Abbasom, radijallahu anhum.” (Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, VIII/162.)
Tako su, dakle, ova petorica velikih ashaba predvodila pokret protesta protiv tog odstupanja, oslanjajući se na šerijatska i historijska načela. Time se potvrđuje da taj diskurs nije bio nikakva strana ili neprihvatljiva ideja, već autentičan dio islamske političke misli. Kasnije njegovo ograničavanje i sužavanje bilo je posljedica nastojanja da se izbjegnu štete proizašle iz neuspjeha revolucija u postizanju očekivanih koristi, a ne apsolutno odbacivanje same revolucionarne metode, sve dok političke okolnosti nisu nudile izglednu mogućnost njenog uspjeha.
Borba ashaba, radijallahu anhum, za princip i instituciju šure (savjetovanja muslimana) imala je legitimne i utemeljene razloge. Prvi razlog bila je odbrana prava koje im je Allah dao u Kur'anu, objavivši: ”Za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji molitvu obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju.” (Eš-Šura, 38.)
Ovdje je riječ o pravu koje pripada muslimanima, a koje oni vide kao dodatnu nadležnost u izboru vođe. Smatrali su da je borba za ovo pravo jednako legitimna kao i borba za zaštitu svojih života, imovine i časti. Onaj ko se bori za takvo pravo umire kao šehid, kao što se navodi u hadisu koji prenosi Sa'd ibn Ebi Vekkas: ”Divna li je smrt čovjeka koji umre braneći svoje pravo.” (Ahmed)
Drugi razlog je taj što ovo prisvajanje vlasti predstavlja nepravdu koja se mora ukloniti, sukladno hadisu: ”Spriječite zulumćara u njegovoj nepravdi i primorajte ga da se vrati pravdi.” (Ebu Davud)
Treći razlog bio je dosljednost u slijeđenju sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i puta pravednih halifa u pitanju vođe (imama) muslimana. Ashabi su shvatili da prisvajanje hilafeta ili nasljeđivanje vlasti nije bilo praksa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti pravednih halifa. Naprotiv, to je predstavljalo novotariju (bid'at) u vjeri i odstupanje od sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, te približavanje praksi bizantijskih careva.
Zatim, ashabi su shvatili da narušavanje pitanja hilafeta vodi ka narušavanju svih sfera života; ako je vlast pokvarena, društvo propada, a ako je ispravna, društvo živi u blagostanju i sigurnosti. Kao što je rekao Ebu Muslim el-Havelani, obraćajući se Muaviji: ”Vođa (halifa) je poput velike čiste izvorske vode koja teče u veliku rijeku. Ljudi se kupaju u rijeci i zamute je, ali to ne može pokvariti čistoću izvora. Ako pak zamućenje dolazi iz samog izvora, tada je i rijeka pokvarena.” (Ebu Nu'ajm el-Asbehani, Hilyetul-evlija, II/126.)
Istina je da su se od tog perioda unutar generacija učenjaka selefa oblikovala dva velika pravca: pravac revolucije i pravac reforme. Što će reći da selef nije imao jedinstven stav u odnosu prema nepravednom vladaru. No, jasno je da su ponavljani porazi tih revolucija doveli do toga da većina učenjaka naginje zabrani oružanog ustanka protiv vlasti. Međutim, pri tom su zadržavali revolucionarni duh hadiske tradicije, prožet protestom i kritikom unutar same uleme, premda u formi koja se može nazvati ”pasivna opozicija” političkoj vlasti. Ona se očitovala kroz distancu prema vlasti, odbijanje učešća u njenim krugovima i izbjegavanje saradnje s njom.
Mnogi islamski učenjaci (ehlul-hadis) odbijali su prihvatiti političke funkcije i darove vladara. Bili su poznati po skromnosti, težnji ka pobožnosti i odricanju od slave i javne pažnje. Isticali su se po oštroj kritici društvenih i političkih prilika, a sve to u cilju očuvanja nezavisnosti i potvrđivanja principa pravde, koji je bio prvi i osnovni uvjet u procesu verifikacije prenosioca hadisa potrebne za prihvatanje njegove predaje.
Neki od učenjaka i muhadisa čak su odbacivali hadise poznatih i pouzdanih prenosilaca zbog toga što su oni učestvovali u nečemu što su smatrali ”radom za vlast”, tj., prihvatanjem političkih funkcija.
Ustanak hazreti Huseina protiv Jezida ibn Muavije
Nakon smrti Muavije, radijallahu anhu, a u razdoblju od samo dvanaest godina, najpoznatija i najutjecajnija u historiji bila je revolucija hazreti Husejna, radijallahu anhu, protiv vlasti Jezida ibn Muavije, 682. godine/61. godine po Hidžri. On je primio tajna pisma od ljudi iz Iraka, koji su ga pozivali da im dođe da mu daju prisegu na vjernost. Husejn je krenuo iz Mekke prema Iraku, ali su oni prekršili svoju prisegu, što je dovelo do događaja na Kerbeli 61. godine po Hidžri, gdje je hazreti Husejn, radijallahu anhu, položio svoj život kao šehid.
Taj čin otvorio je niz oružanih ustanaka koje su predvodili učenjaci, a oni sami bili njihovo gorivo i žrtva. Ti ustanci, iako različiti po snazi i razmaku, protezali su se u talasima tokom osamdeset i pet godina – od 61. do 145. godine po Hidžri /682.-764. godine. Neuspjeh jednog ustanka nikada nije bio prepreka da se, makar nakon nekoliko godina, ne pojavi novi.
Nakon hazreti Husejnove revolucije uslijedio je ustanak ashaba Sulejmana ibn Sureda el-Huza'ija – prenosioca hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je predvodio tzv. ”Vojsku pokajnika” iz Iraka protiv nepravde Emevija, 685./64. godine po Hidžri. Njegova vojska brojala je oko četiri hiljade boraca.
U taj niz spada i odlučna borba slavnog ashaba Abdullaha ibn Zubejra ibn Avvama, radijallahu anhuma, protiv Abdul-Melika ibn Mervana i njegovog namjesnika Hadžadža ibn Jusufa es-Sekafija, kao i drugi veliki događaji i ustanci koji su zaokupljali pažnju historičara i istraživača.
Abdullah ibn Zubejr je vladao devet godina, nakon što su mu glavni pokrajinski centri dali prisegu na vjernost, osim stanovnika Damaska. Ovo se dogodilo nakon smrti Jezida i kada je Muavija Mlađi odustao od hilafeta, naredivši da se pitanje prenese na šuru muslimana.
Abdullah ibn Zubejr, radijallahu anhu, preselio je kao šehid 73. godine po Hidžri, nakon što je Hadžadž ibn Jusuf gađao Ka'bu iz katapulta u koju se Abdullah povukao.
Revolucija ”El-Harre”
Ipak, najveći ustanak usmjeren na svrgavanje vlasti silom, u vrijeme ashaba, bila je revolucija stanovnika Medine – grada koji je bio prijestolnica hadiske nauke – protiv Jezida ibn Muavije 63. godine po Hidžri /684. godine. Imam Šemsuddin ez-Zehebi u svom djelu Sijer el-a'lâm en-nubelâ’, o tome veli: ”Protiv Jezida su ustali mnogi – nakon hazreti Husejna – poput stanovnika Medine; ustali su u ime Allaha, odbacujući nepravdu i odbijajući tiraniju!”
Ova revolucija stanovnika Medine poznata je pod nazivom ”Revolucija El-Harre”. Predvodili su je Abdullah ibn Muti'a el-Adevi, kao emir muhadžira, i Abdullah ibn Hanzala el-Ensari, kao emir ensarija. Prema predaji imama Ibn Kisira u djelu El-Bidaje ven-nihaje, ovaj ustanak uslijedio je nakon što je njihova delegacija, predvođena ibn Muti'om, svjedočila pred Jezidom da ”pije alkohol, zapostavlja namaz i krši odredbe Kur'ana”.
Tako su stanovnici Medine javno odbacili prisegu vjernosti Jezidu i dali prisegu Abdullahu ibn Muti'u na minberu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, postavivši njegov džamijski prostor kao svoje sjedište. Većina građana Medine pridružila mu se u borbi protiv vojske Jezida koja je dolazila iz Šama. Njihove žrtve bile su ogromne i tragične.
Ibn Kesir prenosi od imama Ibn Šihaba ez-Zuhrija da je, kada je upitan o broju poginulih na dan ”El-Harre”, odgovorio: ”Sedam stotina uglednih ashaba – muhadžira i ensarija, a od ostalih koje ne poznajem, uključujući slobodne ljude i robove, njih deset hiljada.”
Zbog strahota bitke ”El-Harre”, pogoršali su se odnosi između muhaddisa Medine i njenog imama Seida ibn Musejjeba i Emevija. On je imao hrabre stavove u kritici njihove vlasti, za što je platio teškim bičevanjem i gotovo životom.
Među poznatim muhaddisima koji su bili vođe Revolucije ”El-Harre”, a koji su poginuli u njenim događajima bili su:
– Ma'kil ibn Sinan el-Ešdže'i o kojem imam Ez-Zehebi u djelu Sijer el-a'lâm en-nubelâ’ kaže: ”Bio je ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prenosilac hadisa. Nosio je zastavu plemena El-Ešdže'a na dan oslobađanja Mekke.”
– Abdullah ibn Zejd ibn Asim el-Ensari, kojeg imam Ebu Nu'ajm el-Asbehani spominje kao učesnika Bitke na Bedru, a El-Zehebi u Sijer a'lâm en-nubelâ’ opisuje kao ”vlasnika (prenosioca) hadisa o abdestu”.
– Mesruk ibn Edžde'a el-Hemdani, kojeg imam El-Zehebi opisuje kao ”uzornog i istaknutog imama”.
Pobuna islamskih učenjaka i revolucija ”El-Kurrâ”
Vrijeme tabi'ina predstavlja neosporni period pobuna islamskih učenjaka; tada se odigrala velika revolucija poznata kao Revolucija ”El-Kurrâ”. Termin el-kurrâ tada se odnosio na sve učenjake Šerijata, jer se specijalizacije u fikhu, hifzu Kur'ana, tefsiru i hadisu tada nisu razdvajale u posebne naučne grane. Stoga su većinu učesnika činili muhaddisi, fekihi i hafizi Kur'ana.
Ova revolucija izbila je u Iraku, tačnije u velikim gradovima Basra i Kufa. Mnogi učenjaci tih gradova ustali su zajedno s vojnim zapovjednikom Abdur-Rahmanom ibn el-Eš'asom s ciljem svrgavanja Abdul-Melika i njegovog namjesnika Hadžadža u Iraku. Zakleli su se, prema predaji imama Ibn Kesira, ”na vjernost Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da će svrgnuti vođe zablude.”
Ibn Kisir navodi da je Ibn el-Eš'as izveo vojsku u kojoj je bilo 33.000 konjanika i 120.000 pješaka.
Historičar i muhaddis Halife ibn Hajjat, prenoseći riječi tabi'ina Malika ibn Dinara, precizirao je broj učenjaka u ovoj vojsci: ”Uz Ibn el-Eš'asa je izišlo 500 islamskih učenjaka spremnih za borbu.”
Među najpoznatijim imamima hadisa koji su učestvovali u ovoj pobuni bio je časni ashab Enes ibn Malik, radijallahu anhu. On je ustao sa skupinom učenjaka i muhaddisa iz reda tabi'ina koji su se pobunili zajedno s Ibn el-Eš'asom, iako je tada imao preko devedeset godina.
Među njima su također bili: El-Nadr ibn Enes ibn Malik, Muhamed ibn Sa'd, sin poznatog ashaba Sa'da ibn Ebi Vekkasa, Ebu Ubejde Amr ibn Mes'ud, sin poznatog ashaba Abdullaha ibn Mes'uda, Mudžahid ibn Džebr, imam mufesira i muhadisa, Amr ibn Dinar, Seid ibn Džubejr, Amir eš-Ša'bi, Abdur-Rahman ibn Ebi Lejla, Ebul-Buhturi et-Tai, Abdullah ibn Šeddad ibn el-Had, Hasan el-Basri, Muslim ibn Jesar, Talha ibn Musarrif el-Jemami i mnogi drugi učenjaci iz Kufe i Basre.
Oni su se zajedno, rame uz rame, suočili s Hadžadžem i njegovom vojskom u čak osamdeset i jednoj bici. U svim tim sukobima prevaga je bila na njihovoj strani, sve do posljednjeg okršaja, poznatog kao Bitka kod Dejrul-Džemadžima, 83. godine po Hidžri, gdje su doživjeli odlučujući poraz, čime je završena njihova revolucija.
U toj presudnoj bici ustajali su učenjaci i pravnici, držeći nadahnute hutbe kojima su bodrili narod na borbu.
Među onima koji su se obratili pobunjenicima bio je i poznati pravnik i muhadis Abdur-Rahman ibn Ebi Lejla, koji se obratio islamskim učenjacima, a posebno hafizima Kur'ana, rekavši: ”O skupino učača Kur'ana! Nema ružnijeg postupka za vas od bijega sa bojnog polja! Čuo sam Aliju ibn Ebi Taliba – Allah mu podario najuzvišeniji stepen među dobrim robovima i podario mu najljepšu nagradu šehida i iskrenih – kada je govorio na dan kada smo se suočili sa vojskom u Šamu: ‘O vjernici! Ko god vidi da se čini nasilje, ili da se na zlo poziva, pa to osudi svojim srcem, on se time spasio i očistio. Ko to osudi svojim jezikom, taj je nagrađen, i on je bolji od onoga koji je to osudio srcem. A ko to osudi sabljom, da bi Allahova riječ bila gornja, a riječ nasilnika donja, taj je doista pogodio put upute i njegovo srce je obasjano svjetlom istinskog ubjeđenja. Zato, borite se protiv ovih buntovnika, novotara i zabludjelih, koji su neznanjem odbacili istinu pa je ne prepoznaju, a nasilje sprovode pa ga ne osuđuju!”’
Imam Eš-Ša'bi je rekao: ”O sljedbenici islama! Borite se protiv njih i neka vas ne sputava teškoća u borbi. Zaista, ne poznajem narod na cijeloj zemlji koji tako nepravdom vlada i ne ispunjava dužnosti u vlasti kao što su ovi.”
Se'id ibn Džubejr je rekao: ”Borite se protiv njih zbog njihove nepravdne vlasti, ponižavanja slabih i zapostavljanja namaza (odgađanjem i zanemarivanjem njegovog obavljanja).”
Ahmed ibn Hanbel spominje predaju od Ebu Bekra ibn Ajjaša u kojoj se navodi da su učenjaci govorili: ”Nikakva pobuna nije donijela bolje plodove od pobuna kod Dejrul-Džemadžima i ”El-Harre”.
Se'id ibn Džubejr se kasnije skrivao u Mekki, bježeći od Hadžadža, sve dok nije uhvaćen godine 95. godine po Hidžri, i ubijen.
Upravo na ovu situaciju ukazao je i Omer ibn Abdul-Aziz u svojoj prvoj hutbi nakon preuzimanja halifata, kada je rekao: ”Čovjek koji bježi od halife tiranina nije zulumćar; naprotiv, pravi zulumćar je sâm halifa tiranin. Nema poslušnosti stvorenju u grijehu prema Stvoritelja.”
Dalekosežne posljedice poraza revolucije islamskih učenjaka
Poraz islamskih učenjaka od strane Hadžadža ibn Jusufa u Bici kod Dejrul-Džemadžima imao je dalekosežne posljedice na političko i ideološko mišljenje, i doveo je u pitanje samu svrsishodnost oružanog suprotstavljanja tiraniji.
Nakon toga počelo je jačati učenje džebrija, koje je poricalo ljudsku slobodu i svodilo čovjeka na pasivnog izvršioca Božije odredbe, te doktrina irdža'a, koja je odlagala presudu o počiniocima grijeha i ublažavala njihov položaj. Sve to predstavljalo je idejnu i duhovnu regresiju, nametnutu gorkim iskustvom poraza i osjećajem nemoći pred državnim aparatom. Sve češće su se pojavljivale fetve koje zabranjuju ustanak protiv nepravednih vladara i nužnost poslušnosti tiranskom vladaru, čak i kada je riječ o nekome poput Hadžadža ibn Jusufa. Jer, kako se govorilo, Allah ih je ”postavio” na vlast, i ovaj pritisak i iskušenje ne može se ukloniti osim dovom; ovo je ”kader” – Allahova odredba, kojoj se mora podrediti i na koju se mora strpljivo pristati.
Širenje ovih ideja u srcima stanovnika Basre i drugih pokrajina bilo je neposredna posljedica poraza kod Dejrul-Džemadžima. Potvrđuju to i riječi imama Šafije: ”Ideja irdža'a pojavila se nakon poraza revolucije ‘El-Kurrâ’.”
Nakon toga je, uz sve to, sve više dobivala na snazi praksa tesavvufa, asketskog načina života i povlačenja od briga ovoga svijeta – uključujući i politička pitanja. Ranije su el-kurrâ’ (islamski učenjaci) i pobožni ljudi predvodili pokrete otpora protiv nepravde i zabluda; no nakon poraza kod Dejrul-Džemadžima, Basra je postala najpoznatiji centar tesavvufa i povlačenja iz javnog života.
No, i pored posljedica koje je doživjela ideja oružanog otpora nakon uzastopnih poraza revolucija koje su podržavali islamski učenjaci, princip političke opozicije prema vladarima ostao je živ, u praksi vođen obavezom ”naređivanja dobra i zabrane zla” i odlučnošću da se kaže istina u lice nepravednog vladara.
Tako se, pred kraj perioda generacije tabi'ina, politička opozicija postupno sve više ograničavala na ”mirna” sredstva – ako se tako može reći – bez pribjegavanja oružju. Ipak, određena grupa učenjaka, posebno pravnici i muhadisi, ostala je vjerna prvobitnom stavu.
Primjer za to je imam Ebu Hanife, osnivač hanafijskog mezheba, koji je stao uz revoluciju imama Zejda ibn Alija ibn Husejna ibn Alija ibn Ebi Taliba (umro 741. godine/122. godine po Hidžri) u Kufi, protiv emevijskog halife Hišama ibn Abdul-Melika. Ovaj čin pokazuje da, čak i u vremenu kada porazi i teška iskušenja podstiču na pasivnost, princip istine i pravednosti i dalje živi u srcima onih koji ne prihvataju nepravdu.
Nakon poraza Zejdove revolucije, Ebu Hanife je također pružio podršku revoluciji imama muhaddisa Muhameda ibn Abdullaha ibn Hasana ibn Hasana ibn Alija ibn Ebi Taliba, poznatog kao ”En-Nefs ez-Zekijje” (Čista duša), protiv abasijskog halife El-Mensura. Njegova revolucija iz 145. hidžretske godine predstavlja nastavak tradicije učenjaka koji se uspravno suprotstavljaju tiranskoj vlasti.
Ebu Hanife je bio više puta bičevan i prisiljavan da preuzme funkciju kadije, ali je odbio. U vrijeme Emevija, namjesnik Iraka, Ibn Hubejre al-Fezzari, pokušao ga je prisiliti na sudsku službu, što je on odbio. Prema Ez-Zehebiju u djelu Sijer el-a'lam en-nubelâ’, i u vrijeme Abbasija, halifa El-Mensur tražio je od Ebu Hanife da preuzme sudsku vlast, ali on je odbio, zbog čega je bio pretučen, zatvoren, a navodno i otrovan u zatvoru od strane El-Mensura, u znak osvete zbog njegovog protivljenja i odbijanja služenja vlasti.
Slično Ebu Hanifi, i imam Malik ibn Enes, osnivač malikijskog mezheba, podržao je revoluciju Muhameda ibn Abdullaha ibn Hasana – En-Nefs ez-Zekijje. Imam Malik je u svojim predavanjima prenio hadis: “Nema razvoda za onog ko je primoran”, aludirajući na prisilnu zakletvu lojalnosti El-Mensuru, koja je bila nevažeća, i stoga je ljudima ostavljen izbor da dobrovoljno podrže En-Nefs ez-Zekijje.
Zbog svog stava, namjesnik Medine je uhapsio imama Malika, naredio da bude pretučen, pri čemu mu se iščašilo rame i pao je u nesvijest, ali nije odustao od svojih principa. Imam Ez-Zehebi je u svom djelu Tarihul-islam zabilježio njegovu čuvena izjavu: “Bio sam pretučen kao što su bili pretučeni Seid ibn Musejjeb, Muhamed ibn Munkedir i Rebi'a ibn Abdur-Rahman, a nema dobra u onome ko se ne izloži boli radi ovoga posla i ove misije.”
Što se tiče imama Šafije, izvori šafijskih učenjaka jednoglasno prenose da ga je abasijski halifa Harun er-Rešid pozvao iz Jemena oko 184. godine po Hidžri, zatvorio ga i bio naumio da ga pogubi, zbog optužbi koje su mu drugi prenijeli, tvrdeći da imam Šafija sprema revoluciju protiv Haruna er-Rešida.
I nije čudno da se bilo koji vladar okrene protiv imama Šafije, jer su njegove političko-pravne ideje bile izuzetno slobodarske. On je smatrao da svako ima pravo na mirnu političku opoziciju, ma ko bio, sve dok se ne odluči na oružanu pobunu i borbu. A čak i kada bi takvi posegli za oružjem tražeći očitu pravdu, imam Šafija je smatrao da im treba vratiti njihovo pravo, a ne ratovati protiv njih. Takvi bi se smatrali neprijateljima tek ako bi oni prvi nepravedno i nasilno napali, a ako bi odustali od borbe – iz bilo kojeg razloga – nije dopušteno ratovati protiv njih.
Revolucije islamskih učenjaka su dokaz da se vjera ne može odvojiti od borbe za pravdu
U svim epohama islamske historije uloga uleme bila je dvostruka: oni su bili čuvari vjere i čuvari pravde. Islamski učenjaci nisu bili samo prenosioci hadisa i tumači Allahove Knjige, već i moralna savjest ummeta. Islamska tradicija nikada nije odvajala ‘ilm od ‘amela, niti ulemu od odgovornosti.
Zato su životi istinskih islamskih učenjaka svjedočanstvo da ulema ne smije biti neutralna između istine i laži, između pravde i tiranije. Njihove revolucije nisu bile puke pobune, to je bila živa vjera koja odbija da se pokloni pred idolima moći. Revolucije učenjaka ostaju trajna pouka da se vjera ne može odvojiti od borbe za pravdu.
Kroz historiju, ulema je bila pokretač koji je mogao mobilizirati narod, jer narod je slijedio njihov autoritet. Kada bi učenjaci digli glas, mase bi ih slijedile. Kada bi učenjaci šutjeli, mase bi tonule u pasivnost. Kada učenjaci šute, tada ljudi smatraju zabludu istinom, a istinu zabludom. Šutnja uleme tada postaje paravan tiranima. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Najbolji džihad je riječ istine pred nepravednim vladarom.” (Ebu Davud, Tirmizi)
Međutim, danas svjedočimo fenomenu još težem od same šutnje. Neki koji sebe nazivaju učenjacima, ne samo da šute pred zločinima cionista u Gazi i izdaju fetve u korist arapskih tirana, već idu dalje, napadaju mudžahide, javno ih proklinju i ističu kao glavne krivce patnje muslimana Gaze.
Kakav je to ‘ilm koji brani zločince, a optužuje borce za slobodu i pravdu? Kakva je to pamet koja opravdava tirane, a optužuje one koji im se suprotstavljaju? Kakav je to moral koji proklinje mudžahide, a šuti na ubice djece? Kakva je to ljudskost koja vidi ruševine Gaze, spaljene domove i masovne grobnice, a opet kaže: ”Krivi su oni koji se brane”? To nije znanje, to nije mudrost, to nije moral, to je munafikluk i izdaja. I to će ostati crna mrlja u historiji onih koji su svoju riječ i svoju fetvu stavili u službu tirana i tlačitelja.
Zato neka nam primjer velikih imama ostane podsjetnik: znanje bez iskrenosti i hrabrosti je mrtvo i beskorisno, a šutnja pred zulumom i zločinom, saučesništvo u zločinu.
Molimo Allaha da nam podari učenjake koji će biti predvodnici istine, a ne podrška tiranima. Molimo Ga da oživi u ovom ummetu hrabrost imama Ebu Hanife, dostojanstvo imama Malika, slobodarski duh imama Šafije i ustrajnost na istini imama Ahmeda ibn Hanbela.
