Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Upitan je islamski učenjak: “Koje osobine kod moje djece bi me učinile spokojnim za njih i nakon moje smrti?”
On je odgovorio: “Njihova međusobna ljubav, samilost i saosjećanje.”
Nema većeg mira i radosti za dušu čovjeka od toga da mu Allah podari potomstvo koje se iskreno voli, saosjećajno drži zajedno, pomaže i brani te ne dopušta da se hladnoća ili zavist uvuku među njih.
Svi roditelji prirodno priželjkuju da među njihovom djecom vlada ljubav, bliskost i sklad, ali stvarnost pokazuje da su razmirice među braćom i sestrama neizbježan dio odrastanja. Svađe u dječijoj dobi često su bezazlene i prolazne, no način na koji roditelji na njih reagiraju presudan je za to hoće li se iz tih sukoba razviti trajna netrpeljivost ili zrela i iskrena ljubav.
Ono što vidimo u odrasloj dobi; udaljenost, hladnoća, sukobi i prepirke među braćom i sestrama, često je sjeme koje je posijano u njihovom djetinjstvu. Naravno, ne namjerno, već jednostavno zbog toga što roditelji nisu imali vremena ili nisu na pravi način ulijevali ljubav i pažljivo oblikovali ponašanje svoje djece jednih prema drugima.
Djeca, dok su još u ranom dobu, usvajaju ne samo norme ponašanja nego i fundamentalne obrasce emocionalne i moralne inteligencije. Kada nauče dijeliti, kada spontano iskazuju suosjećanje prema svom bratu ili sestri, kada prvi put doživljavaju i razumiju osjećaj zajedništva i obostrane podrške – oni zapravo polažu temelje za moralnu strukturu koja će ih pratiti čitavog života.
Jedan od najopasnijih uzroka loših odnosa među djecom jeste pravljenje razlika i favoriziranje. Djeca se međusobno razlikuju po temperamentu, sposobnostima i uspjehu, ali kada roditelji te razlike pretoče u nejednak tretman, poređenja ili otvoreno davanje prednosti jednom djetetu, u srcima druge djece rađaju se osjećaji nepravde, zavisti i otuđenosti. Takva nepravda ostavlja duboke i dugotrajne tragove, često narušavajući odnose među braćom i sestrama i u odrasloj dobi.
Islam je ovu pojavu odlučno osudio, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je uspostavio princip potpune pravednosti među djecom, čak i u naizgled sitnim izrazima pažnje.
Roditelji moraju biti pravedni prema svojoj djeci i ne smiju davati prednost jednom nad drugim, već ih trebaju jednako obasipati ljubavlju, pažnjom i lijepim ophođenjem. Osjetljivost djeteta na nepravdu nimalo ne zaostaje za osjetljivošću odrasle osobe. Zato moramo biti izuzetno oprezni u odnosu prema djeci.
Neki islamski učenjaci smatraju da otac mora biti pravedan među djecom čak i u poljupcima, i to je ispravno, jer dijete osjeća nepravdu kada vidi da se njegovom bratu ili sestri posvećuje više pažnje i nježnosti nego njemu.
Ako jedno dijete pogriješi prema drugom, ne treba odmah pribjegavati kazni, već mu pojasniti grešku kako je ne bi ponovilo, te ga podstaći da se izvini onome kome je nanijelo nepravdu. To ne treba činiti pukim naređenjem: ”Izvini se bratu!”, ili: ”Izvini se sestri!”, nego kroz praktičnu obuku.
Roditelji trebaju početi od sebe: da se međusobno izvinjavaju kada pogriješe jedno prema drugom pred djecom, kao i da se izvine svojoj djeci kada pogriješe prema njima. Pravo ne poznaje godine. Ovo je najispravniji način da se djeca odgajaju za ovo plemenito ponašanje – da roditelji najprije sebe odgajaju onako kako žele da njihova djeca budu odgojena.
Roditelji ne smiju upoređivati svoju djecu, jer svako dijete ima vlastitu ličnost, okolnosti i sposobnosti. Poređenje je pogubno, dok su pravednost i ravnoteža ono što se traži.
Odnos među braćom i sestrama, naročito u ranoj dobi, može se zahvaljujući porodici razviti u snažnu i trajnu vezu, ali isto tako i u loš odnos koji će ih pratiti cijeli život. Harmonija u tim odnosima odgovornost je roditelja.
Kada dijete u roditeljima vidi lijep uzor u svemu, ono prirodno upija vrijednosti dobra i oblikuje se prema islamskom moralu. Dijete koje kod roditelja vidi grubost i hladnoću ne može naučiti samilost i ljubav, a ono koje vidi srdžbu i naglost ne može naučiti smirenost i uravnoteženost. Najbolji vid odgoja jeste odgoj vlastitim primjerom.
Islam naglašava da roditelj koji ulaže trud u izgradnju ljubavi i sklada među svojom djecom ne samo da gradi stabilnu porodicu, već čini djelo koje je Allahu draže od mnogih drugih djela i ibadeta. Jer kakva je stvarna vrijednost života ako iza sebe ne ostaviš potomke koji jedni drugima nesebično daruju ljubav?
U konačnici, istinska vrijednost života ne mjeri se kućama, automobilima niti imetkom koji ostavljamo iza sebe, već djecom koja znaju voljeti, saosjećati i brinuti jedni o drugima. To je trajni, nevidljivi most između generacija – most koji povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost u jedinstvenom duhovno-odgojnom kontinuitetu.
