Piše: Amir Durmić ([email protected])
Vjerovanje u gajb – nepoznato i nevidljivo, sastavni je dio islamskog vjerovanja. Prvo svojstvo kojim je Uzvišeni Allah opisao vjernike u Kur'anu jeste da oni vjeruju u ono što nisu vidjeli, niti svojim čulima dokučili: ”Elif-lam-mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputa je svima onima koji se Allaha budu bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali….” (El-Bekare, 1-3).
Ogromnu većinu osnovnih temelja kao i ogranaka islamskog vjerovanja sačinjavaju stvari koje se na ovom svijetu nikako ne mogu vidjeti, čuti, niti osjetiti nijednim od ljudskih osjetila. Naprimjer, vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Poslanike, Sudnji dan, Džennet, Džehennem, patnju u kaburu, pojedinosti dešavanja na Sudnjem danu… sve ovo spada u područje gajba, u kojeg musliman čvrsto mora vjerovati, i bez čijeg se priznavanja i ne može smatrati vjernikom. Mudrosti vjerovanja u gajb su mnogostruke, o čemu su mnogo govorili islamski učenjaci. Problem nastaje kada, što iz neznanja što iz nekontrolirane radoznalosti, neki muslimani počnu da iznalaze metode i načine kako i na koji način da svojim čulima dokuče neke vidove gajba te ih pokažu i prezentiraju drugima, što u osnovi i nije moguće. Većina njih su, uglavnom, dobronamjerni i iskreni, te žele drugima dokazati kako je islam vjera istine i Pravoga puta.
Ekspanzija visoke tehnologije i mogućnost da se neka vijest, audio ili video zapis vrlo brzo proširi i uđe gotovo u sve kuće na svijetu, olakšala je aktivnosti i zalaganja ”razotkrivača gajba”. Internet je prepun video klipova na kojima možete ”vidjeti” kako izgledaju osobe koje su bile podvrgnute patnjama u kaburu, ”čuti” krike onih koji se pate u Džehennemu, i još mnogo toga. Islamski učenjaci današnjice su s pravom žestoko osudili ovakvu vrstu islamskog misionarstva, jer ona ne samo da zalazi u područje u koje musliman niti smije niti može zalaziti, već u jednom velikom dijelu samo stvara kontraefekat kod onih koji su inače antiislamski nastrojeni ili su po pitanju islama sumnjičavi. Ono što u osnovi nije islamom legitimno niti dozvoljeno, ne može biti sredstvo pomoću kojeg će se drugi pozivati u islam. Zaista je veliko pitanje da li je posredstvom spomenutih spornih video i audio materijala ijedan nemusliman ili veliki grješnik istinski spoznao islam i njegove ljepote, te nakon toga postao musliman ili praktični vjernik? Ateisti i njima slični upotrebu ovakvog propagandnog materijala za pozivanje ljudi u islam smatraju krajnje primitivnim, neukusnim i prevarantskim načinom djelovanja na mase, te sve to lijepo koriste u borbi protiv islama konstatirajući da je jadna ideologija koja se pri svome širenju koristi ovakvim ”smicalicama” i ”trećerazrednom demagogijom”. Da se razumijemo, ateisti će uvijek napadati islam i muslimane bez obzira kakve metode prilikom poziva u islam koristili, međutim, muslimani se trebaju truditi da im za to bespotrebno ne daju povoda.
Upoznajte Dedždžala i Jedžudža i Medžudža
U velike predznake Sudnjeg dana između ostalog spada i dolazak Dedždžala kao i Jedžudža i Medžudža. Malo je muslimana koji nisu slušali ili čitali o ovim velikim iskušenjima koja će zadesiti vjernike pred nastupanje Sudnjeg dana, a sretan je svaki onaj čovjek koji sa dinom i imanom preseli na ahiret prije ovih zbunjujućih smutnji. Ukratko, Dedždžal je jednooki mladić, kovrdžave kose i ružnog izgleda, koji će se pojaviti pred Sudnji dan i koji će za sebe tvrditi da je Bog, što će ljudima nastojati dokazati svojim čudotvornim moćima koje mu je Uzvišeni Allah podario kako bi nevjernike i licemjere odvodio u zabludu, a vjernicima bio iskušenje. Kretat će se vrlo brzo, te će ući u svaki grad na svijetu osim Mekke i Medine u koje mu neće biti dozvoljen pristup. (Muslim, br. 2942, od Fatime b. Kajs, r.a.)
U kršćanskom vjerovanju poznat je kao Antikrist. Što se tiče Jedžudža i Medžudža, to su dva drevna naroda koja će se, po islamskom vjerovanju, pojaviti pred Sudnji dan, te će na Zemlji napraviti veliki nered i haos. Bit će ih jako mnogo, a ubijat će sve što im se nađe na putu. Vjerovanje u oba ova velika predznaka Sudnjeg dana temelji se na nedvosmislenim šerijatskim argumentima, kur'anskim ajetima i mnogobrojnim vjerodostojnim hadisima. Vjerovanje u ove predznake također spada u područje gajba (onog vremenski ograničenog) te će i Dedždžal i ova dva divlja naroda ostati daleko od dosega ljudskih čula sve do onog trenutka kada će im Uzvišeni Allah dozvoliti pa će se pojaviti i posijati veliki nered na Zemlji.
Kad je i o ovome riječ, neki muslimani su već odavno svojim racionalnim pristupom ovoj temi nastojali da ”razotkriju gajb”, te ga pokažu ljudima, kako bi ljude uvjerili da je Poslanik, s.a.v.s., govorio istinu. Smatraju da se Dedždžal već pojavio, te da su televizija i slični ”jednooki” aparati za prijenos slike i tona glavom i bradom Dedždžal. Svoj stav argumentiraju činjenicom da se posredstvom ovih aparata šire nered, razvrat i nemoral, te da se slika i zvuk koji se emitiraju preko njih vrlo brzo putuju i kreću, te gotovo trenutno dolaze do svih gradova na svijetu, što metaforički ukazuje na Dedždžala. Poslanik, s.a.v.s., svakako je govorio istinu u što ne smije sumnjati niko ko se smatra muslimanom, ali je isto tako istina da je poistovjećivanje Dedždžala sa televizijom ili danas internetom, očita greška i velika zabluda. Poslanik, s.a.v.s., opisao je Dedždžala do u detalje kao ljudsko biće, čovjeka od krvi i mesa, kojeg će na kraju ubiti Isa, a.s., te ustvrdio da on i pored svojih velikih (vremenski ograničenih) moći, neće biti u stanju da uđe u Mekku i Medinu, a svima nama je vrlo dobro poznato da su televizori već odavno ”ušli” u ova dva sveta grada muslimana. Ovo nakaradno tumačenje pojave Dedždžala u islamsko-arapskom svijetu poznato je već više decenija, a možda čak i od same pojave TV-a.
Što se tiče spomenuta dva krvoločna i divlja naroda, i o njima je isto tako bilo dosta mišljenja koja su daleko od ispravnog tumačenja. Naprimjer, zbog nezapamćenog zločina i do tada neviđenog krvoprolića koje je uslijedilo nakon što su u sedmom hidžretskom stoljeću Tatari osvojili velike dijelove islamske države te na kraju ušli i u tadašnju prijestolnicu Bagdad, i zbog toga što su po svom izgledu sličili opisu kojim je Poslanik, s.a.v.s., opisao pripadnike ova dva naroda (sitne oči, pljosnati nosevi), čak su i neki islamski klasici poput imama Kurtubija, naginjali mišljenju da su Tatari u najmanju ruku prethodnica Jedžudža i Medžudža. (Vidjeti: El-džami'a li-ahkamil-Kur'an, 11/62)
Međutim, prije nekoliko godina imao sam priliku čuti još jedno, za mene potpuno novo i originalno, ali bez sumnje pogrešno i nakaradno tumačenje pojave Jedžudža i Medžudža. Poznato je da su drevni kineski carevi sebi još za života pravili grandiozne grobnice u koje bi nakon njihove smrti, zajedno s njima bile pokopavane hiljade glinenih vojnika u pravoj ili minijaturnoj veličini, koji su ih, kako je to naučavalo pagansko kinesko vjerovanje, trebali čuvati u zagrobnom životu i osigurati im ”vječnu zaštitu”. Ovi glineni vojnici su još poznati pod imenom vojska terracotta. I dan-danas se u Kini prilikom arheoloških iskopavanja pronalaze čitave divizije ovih glinenih vojnika, koji su svaki za sebe pravljeni originalno, bez kalupa ili šablona, tako da se svi međusobno razlikuju. Razgovarajući s jednim obrazovanim muslimanom, nekako smo naišli i na temu Jedžudža i Medžudža. Tada mi je ushićeno i dosta samouvjereno iznio svoje mišljenje po tom pitanju, tvrdeći da glinena vojska drevnih kineskih careva najvjerovatnije predstavlja Jedžudž i Medžudž. Tom prilikom rekao mi je i kako njihov izgled odgovara izgledu koji nam je opisao Poslanik, s.a.v.s., tj. da imaju pljosnate noseve, male oči i široka lica, da će doći sa istoka, te da se nalaze negdje u unutrašnjosti zemlje, i da im Uzvišeni Allah kada god to želi, može udahnuti dušu te im dozvoliti da izađu i probiju branu koju je Zul-Karnejn podigao između našeg vidljivog i njihovog skrivenog svijeta (o Zul-Karnejnu i podizanju brane prilično se detaljno govori u suri Kehf, 86-97). Nisam imao mnogo izgleda da ovako samouvjerenom čovjeku objasnim da se njegovo tumačenje nikako ne može prihvatiti jer je Poslanik, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu rekao da su pripadnici ovog naroda živi, te da svaki dan nastoje probiti branu koja dijeli naš i njihov svijet. Kada je god skoro probiju, Allah je opet vrati u prvobitno stanje ili je učini još čvršćom, i tako će biti sve do trenutka kada će je Allahovom voljom probiti i krenuti u svoj divljački i krvavi pohod (hadis o kopanju brane prenosi Ebu Hurejre, r.a., a bilježe ga Tirmizi, br. 3153, Ibn Madže, br. 4080, Ahmed, 2/510. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Es-Sahiha, br. 1735).
Dokazi su oko nas
Vjernici će uvijek naći dovoljno dokaza da beskrajno čvrsto i nepokolebljivo vjeruju, jer iako ne vide Uzvišenog Allaha, u svemu što ih okružuje oni će spoznati i osjetiti Njegovo djelovanje. Stoga, oni niti smiju niti imaju potrebe da pokušajima razotkrivanja gajba sebi i drugima nešto dokazuju. Za čista srca i neiskvarene duše, kozmički dokazi o postojanju Allaha su sasvim dovoljni. I Kur'an najviše potencira na ovoj vrsti dokaza kada potvrđuje postojanje Svemogućeg i Sveznajućeg Stvoritelja: ”Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah pušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji imaju pameti” (El-Bekare, 164) Zaista, skladno kretanje enormno velikih i za ljudski um nepojmljivo ogromnih nebeskih tijela u kosmosu, jasno ukazuje na Onoga koji sa svim tim upravlja. Imam Šafija, r.h., govorio je:
Čudno je kako se Allahu može griješiti
Il’ kako Ga nevjernik može nijekati
A sve što se kreće ili što stoji
Bez sumnje svjedoči da Allah postoji
I u svemu što bivstvuje znak je vidljivi
Što ukazuje da je On jedan jedini.
(Menakibuš-Šafi'i, 2/109)
S druge strane, nevjernici će uvijek pronalaziti dokaze kako je vjerovanje u Boga stvar primitivnih i neukih ljudi, a postanak svega što postoji prepustit će slučaju i paušali. Ma kako pametni, inteligentni i školovani bili, nikakvi dokazi njima neće otvoriti oči, niti raznježiti srca, osim ako im se Allah smiluje. Zbog čega? Jer su precijenili svoje mogućnosti i intelektualne domete, ne mireći se sa činjenicom da njihov um, bez obzira koliko bio snažan i sposoban, nikada neće moći shvatiti niti dokučiti sve o Stvoritelju. Ljudi ipak znaju samo ono što im je Allah dozvolio da znaju, pa njihovi bijedni pokušaji da negirajući Allaha, svojim trudom i zalaganjem sve doznaju i shvate, nalikuju pokušaju računara da ”shvati” kako ga je čovjek napravio. A tu je i oholost. Čak kada bi i svojim očima vidjeli jasna i nedvosmislena čuda, ovakvi bi opet to smatrali varkom i spletkom urotnika. Rekao je Uzvišeni: ”Kad bismo radi njih kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: ‘Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!”‘ (El-Hidžr, 14-15) Zato, ljude u islam treba pozivati lijepo i mudro, kroz prezentiranje i pojašnjenje jasnih i nedvosmislenih šerijatski legitimnih dokaza, a kloniti se spornih i sumnjivih stvari koje vrlo često prouzrokuju više štete nego koristi.
