Aktuelna pitanja i dileme
Izostavljanje namaza u džematu
Kada i pod kojima uvjetima je namaz u džematu obavezan? Ovo pitam iz prostog razloga što se u mojoj blizini, nekih desetak minuta pješice, nalazi džamija, ali zbog specifičnog geografskog položaja, često nisam u prilici čuti ezan. Da li se to smatra opravdanim razlogom za izostanak sa zajedničkog namaza?
Dr. Muhammed ibn Salih el-Munedžid
Obavljanje zajedničkog namaza u džamiji spada u najvažnija obilježja islama i obaveza je svakog punoljetnog, fizički sposobnog muškarca, koji čuje ezan (poziv na namaz). Na to ukazuju mnogobrojni dokazi, od kojih bi posebno izdvojio dva hadisa. U prvom hadisu se kaže: ”Ko bude čuo poziv na namaz (ezan) i ne dođe u džamiju, nema mu namaza (njegov namaz je manjkav, nepotpun), osim ako za to postoji opravdanje.” (Ibn Madže, 793., Darekutni i Hakim, a vjerodostojnim ga je ocijenio El-Albani u Sahihu ibn madže). Drugi hadis, kojeg je zabilježio Muslim u svom Sahihu, govori o slijepcu koji je došao kod Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i požalio mu se da nema vodiča koji bi ga odveo do džamije, ne bi li na taj način izmolio njegovu dozvolu za izostanak sa zajedničkog namaza. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je prvo rekao da ima dozvolu, a zatim ga je, pošto se ovaj okrenuo da ide kući, upitao: ”A čuješ li ezan?” ”Da”, odgovorio je. ”Onda ti je obaveza da se odazoveš na poziv” – izričit je bio Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem. U oba hadisa spominje se obaveza odazivanja na poziv (ezan), a ona se prema hadiskim komentatorima, odnosi na ezan proučen u normalnim vremenskim prilikama, prirodnim glasom, bez dodatnih pomagala (mikrofona, razglasnih uređaja) i u uvjetima nepostojanja bilo kakvih smetnji i zapreka (zvučnih, geografskih i sl.). Treba imati na umu činjenicu da su meuezzini u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, običavali učiti ezan na uzdignutom mjestu, kao što je bio krov džamije i slično, a način gradnje, korišten u to vrijeme, jednostavno je omogućavao prodor i prostiranje ezana i do najudaljenijih dijelova Medine. Prema tome, ezan proučen u navedenim okolnostima i na način kako su to precizirali islamski učenjaci, moguće je čuti sa spomenute udaljenosti (deset minuta hoda), pa čak i sa veće udaljenosti, tako da si dužan namaz obavljati u džematu. S druge strane, fizička udaljenost ili neki drugi opravdan razlog (slijeđenje pravnog mišljenja po kojem je namaz u džematu pohvalan a ne obavezan čin), ne bi se, niukom slučaju, trebali shvatiti kao alibi za izostanak sa ovog uzvišenog ibadeta, niti bi to trebalo oslabiti našu volju i želju za postizanjem visokih deredža kod Uzvišenog Allaha, dželle šenuhu i uspjeh na putu uzvišenih težnji. Kakva i kolika nagrada čeka onoga koji obavi namaz u džematu, pojšanjava nam sljedeći hadis. Poslanik, sallallahu ‘aljehi ve sellem, je rekao: ”Namaz kojeg čovjek obavi u džematu vrjedniji je od namaza obavljenog na tržnici ili kod kuće za dvadeset i nekoliko stepeni. Onaj ko iziđe iz kuće sa namjerom obavljanja namaza u džematu, neće učiniti niti jedan korak, a da mu zbog toga neće biti podignut stepen kod Allaha, dželle šenuhu, i oprošten jedan grijeh, sve dok ne dođe u džamiju. Kada dođe u džamiju, ima nagradu namaza, sve dok je namaz razlog njegovog boravka u njoj, a meleci od Allaha mole blagoslov za njega i govore: ”Gospodaru smiluj mu se! Gospodaru, oprosti mu! Gospodaru, primi njegovo pokajanje”. I tako sve dok ne izgubi abdest, ili ne uznemiri nekoga.” (Buharija, 465., Muslim, 649.). Ko to od nas ne želi povećanje deredže, oprost grijeha, i zauzimanje meleka kod Milostivog? Također, otac koji ne obavlja namaz u džematu, ili rijetko ide u džemat (kada ga na to natjeraju dunjalučke potrebe i interesi), predstavlja loš uzor svojoj djeci, i šalje jako ružnu poruku o sebi i svojim ambicijama. Kako će njegova djeca zavoljeti ovaj časni ibadet i naviknuti se na njega, kada kod oca vide da je potpuno ravnodušan prema tome, nezainteresiran i nemaran? Jedno je sigurno, u Allahovim kućama borave i održavaju ih u ”životu” (svojim prisustvom, brigom o njima), samo ”oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevbe, 18.). Dakle, nije suština u tome da li je namaz u džematu obavezan ili ne, nego u tome koliko je uistinu jako i čvrsto naše vjerovanje, i do koje mjere smo se spremni žrtvovati za plemenite ideale, i i slijediti primjer Poslanika i njegovih ashabe, koji su težili samo najuzvišenijim deredžama. Treba li nam veći dokaz od toga da su i oni najbolesniji i fizički najslabiji među njima, redovno dolazili u džemat, oslanjajući se na dvojicu ljudi, kako bi izbjegli bilo kakvu sličnost sa munaficima (licemjerima). O tome Ibn Mesu'ud, radijallahu ‘anhu, kaže: ”U Poslanikovo vrijeme, namaz u džematu su ostavljali samo licemjeri, čije je licemjerje bilo jasno i očito.” (Muslim, 654.). (www.islam-qa.com)
Određenje sudbine
Selamun alejkum! Ako mogu, postavio bih par pitanja u vezi naše vjere na koje bi volio dobiti odgovore. Neka su teoretska i tiču se filozofije vjere a druga se tiču prakticiranja vjere. Zanima me do koje mjere nam je sudbina odredila život? Vjerujem u sudbinu i ono što nam je dragi Allah odredio ali me buni do koje mjere nam je sudbina određena. Jer npr. ako je nekome suđeno da npr. izvrši preljub ili propusti namaz ili popije alkohol, kako onda se oduprijeti tome…ako je to sudbina tog pojedinca? Razumijem da je upravo stvar u tome što NE znamo šta nam je sudbina i da donesemo sud o tome šta treba a šta ne treba da radimo, ali opet mi se postavlja pitanje kako donijeti sud da nešto ne uradimo ako nam je suđeno da to uradimo, ništa nije jače od Božije sudbine, zar ne?
Dr. Enes Ljavković, fetva-i-emin
Pitanje kadaa i kadera, ili kako se to u narodu kaže: sudbine, nerazrješiva je enigma za ljudski razum. Nema zadovoljavajućeg odgovora na to pitanje, pa se njime i ne treba opterećavati. Poslanik a.s. se naljutio kada je jedne prilike čuo da ashabi raspravljaju o tom pitanju. U vezi tog pitanja i na temelju različitog shvatanja nastale su neke sekte u islamu (kaderije i džebrije, npr.). Ono što smatramo bitnim naglasiti u vezi toga pitanja jesu dvije postavke:
1. obaveza vjerovanja da sve što se događa biva Božijom voljom i određenjem;
2. obaveza vjerovanja da čovjek ima slobodan izbor da čini dobro ili zlo i da će odgovarati i biti nagrađen ili kažnjen za svoje djelo. I sloboda ljudskog izbora je u skladu s Božijom voljom i određenjem. Obje postavke imaju potvrdu u više kur'anskih ajeta. Način djelovanja Božije volje i određenja nije nam poznat, osim po spoljnim manifestacijama, ali nam je dobro poznato da nas ništa ne prisiljava da odaberemo dobro ili zlo mimo naše slobodne volje. Uzvišeni je rekao: “I reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!”. (El-Kehf, 28) “Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zahvalan ili nezahvalan biti”. (Ed-Dehr, 3) Božija univerzalna volja (irade kevnijje) obuhvata sve, a Njegova šerijatska volja usmjerena je…
