Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Najčešća fraza koju danas možemo čuti, kako kod omladine tako i kod starijih, kako kod siromašnih i neobrazovanih, tako isto, ako ne i više, kod bogatih i obrazovanih, jeste fraza: ”Ne nalazim smisao u svom životu.”
Ova fraza zapravo odražava bolnu stvarnost savremenog čovjeka, a kada ljudima nedostaje smisao života i osjećaj njegove vrijednosti, oni postaju zarobljenici depresije, tjeskobe i očaja, i skloni su suicidnim idejama kao radikalnom rješenju svojih problema.
Njihov novac, prestiž i blagostanje ne pomažu im da spoznaju i osjete istinski smisao života. Štaviše, neumoljiva statistika nam govori da danas zemlje s najvećom stopom dohotka po glavi stanovnika bilježe i najveći procenat samoubistava. Zašto? Pa, upravo zato što ljudi ne osjećaju smisao i vrijednost života.
Ja sam Allahov rob
A šta je onda smisao čovjekovog života na ovome svijetu? Odgovor na ovo pitanje nudi nam ajet iz sure Ez-Zarijat u kojem je Uzvišeni Allah, rekao: ”Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.” (Ez-Zarijat, 56.)
Dakle, najveličanstvenija stvar putem koje čovjek kuša slast sreće, smirenosti i istinskog zadovoljstva u svom životu, jeste da živi u okrilju robovanja i pokornosti Allahu na osnovu svjetla i upute od Allaha.
Govoreći o značenju robovanja u citiranom ajetu, dr. Mustafa Mahmud, rekao je: ”Zaista, Allahu nije potrebno naše obožavanje Njega, i neće Mu ništa koristiti naša pokornost, niti će Mu naštetiti naša nepokornost. Naprotiv, mi smo potrebni robovanja i obožavanja Allaha. I ako si istinski spoznao Allaha, Njegovu neopisivu ljepotu i Uzvišenost, pa Ga obožavaš i samo Njemu robuješ, osjetit ćeš potpunu sreću i ushićenje.
Mi u obožavanju Allaha ne osjećamo poniženje, već oslobođenje i dostojanstvo. Oslobođenje od svih okova ovoga svijeta, oslobođenje od požuda, nagona, pohlepe i novca. Robovanje Allahu je suprotno ljudskom poimanju robovanja. Robovanje je, po našem shvatanju, da gospodar uzima najbolje od roba, dok je robovanje Allahu, da Gospodar Svom robu daruje neograničene blagodati i beskrajna savršenstva.”
Stoga ne čudi da su prve riječi koje je izgovorio Isa, alejhi selam, kao novorođenče, bile riječi kojima je izrazio svoje robovanje Allahu, dželle šanuhu, kao jedini smisao ljudskog života, rekavši: ”Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti…” (Merjem, 30.)
Stepen robovanja (ubudijjet) je najčasniji i uzvišeniji stepen i položaj, i kada Allah u Kur'anu govori o Svojim najodabranijim poslanicima, opisuje ih ovim veličanstvenim svojstvom i osobinom.
Govoreći o Nuhu, alejhi selam, Uzvišeni Allah, rekao je: ”On je, doista, bio rob zahvalni.” (El-Isra’, 3.)
Kada Allah hvali Ibrahima, alejhi selam, i njegove sinove i potomke koji su bili poslanici, On za njih kaže: ”I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih.” (Sad, 45.)
A što se tiče Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allahovog miljenika, najboljeg čovjeka i najodabranijeg poslanika i vlasnika šef'ata na Sudnjem danu, i pored svih navedenih i nenavedenih odlika i vrlina, on je bio ponosan na status Allahovog roba i to je bio njegov životni moto, tako da je govorio: ”Nemojte me veličati kao što kršćani veličaju Isa'a, sina Merjemina, jer sam ja rob, pa recite: ‘Allahov rob i Njegov Poslanik’.”
Zatim, razmislimo o onome što je nuđeno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kako je odabrao tu ponudu, kroz hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se navodi: ”Melek Džibril je sjedio sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogledao u nebo i ugledao je meleka koji se spuštao na zemlju. Džibril mu je rekao: ‘Ovaj melek nije silazio na zemlju otkad je stvoren sve do ovog trenutka.’
Kada se melek spustio na zemlju, rekao je: ‘Muhammede, poslao me je tvoj Gospodar da te pitam da li želiš da te Allah učini vladarem (kraljem) ili želiš biti Njegov rob i poslanik?’ Tada mu je melek Džibril rekao: ‘Muhammede, budi ponizan prema svome Gospodaru!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Ne, nego rob i poslanik.”’ (Ahmed)
Da postoji neka bolja i časnija titula, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi izabrao da bude Allahov rob i poslanik, a to nije ništa drugo do istinska poniznost prema Allahu koja ujedno znači i bliskost sa Allahom.
Ako stanovnici Dženneta osjećaju ovakav užitak, onda zaista uživaju
I ne samo da smo potrebni Alalhovog dobročinstva, milosti i blagodati koje se tiču našeg dunjalučkog života, već imamo potrebu da Ga obožavamo i da Mu ibadet činimo, jer u srcu postoje pukotine koje ne može zatvoriti ništa osim okretanja Allahu, i usamljenost koju ne može ništa ukloniti osim osjećaja bliskosti sa Allahom kroz ibadet i pokornost Njemu.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Dvije su vrste potrebe: prinudna potreba i ona je opća, od nje ne mogu pobjeći ni pobožni ni grješnici, i ta potreba ne zahtijeva ni pohvalu ni pokudu, ni nagradu ni kaznu, već je to stepen i status stvorenja kao takvog. (Ni jedno stvorenje ne može izaći iz tih okvira i postati neovisno u smislu da nema potrebe za vodom, hranom, zrakom i sl., samim tim što je stvorenje.)
Druga vrsta je dobrovoljna potreba, koja je rezultat dvije vrste časnog znanja: jedno od njih je znanje (spoznaja) roba o svome Gospodaru, a drugo je njegovo znanje o sebi. I kada čovjek stekne ova dva znanja, ta znanja za posljedicu imaju potrebu ili siromaštvo, koje je zapravo izvor čovjekovog bogatstva i temelj njegovog uspjeha i sreće.”
Ibnul-Kajjim nam želi reći da je ljudima potrebno obožavanje Allaha, odnosno robovanje Allahu, isto kao što im je potrebna voda i vazduh.
Ibn Tejmijja je ovako izrazio svoje osjećanje zadovoljstva životom u okrilju robovanja Allahu i spoznaje smisla života, iako je tada bio u zatvoru u kojem je bio izložen mučenju: ”Šta mi može moj neprijatelj? Moj džennet je u mojim grudima, kud god da krenem on je sa mnom. Ako me zatvore, to je moja osama sa Allahom, ako me ubiju, ja sam šehid, a ako me protjeraju iz moje zemlje, to protjerivanje je moj turizam.”
A Sulejman el-Darani je to ovako izrazio: ”Ima trenutaka kada srce zaigra od radosti zbog zikra i veličanja Allaha, pa ja tada kažem: ‘Ako stanovnici Dženneta osjećaju ovakav užitak, onda zaista uživaju.”’
Navodi se da je jedan učenjak prošao pored potoka, pa je izvadio komadić suhog hljeba iz svoje torbe i pojeo ga, a zatim je spustio glavu prema potoku i napio se vode. Nakon toga se okrenuo svom saputniku i, usred neopisivog osjećaja zadovoljstva robovanjem Allahu i spoznajom vrijednosti života, rekao mu: ”Kada bi kraljevi i njihovi sinovi znali za ovaj naš užitak, borili bi se sabljama da nam to uzmu.”
Dakle, svi ljudi su Allahovi robovi prinudno i ne mogu izaći iz tih okvira, ali nisu svi ljudi Allahovi robovi dobrovoljno, po vlastitom izboru. Kako je divno izabrati robovanje Allahu i postići slavu i istinsku veličinu, ostvariti čast robovanja Svemogućem Allahu i tako postati posebno biće, koje je dobrovoljno izabralo da živi u robovanju i pokornosti Allahu, dželle šanuhu, Gospodaru svih svjetova, Koji jedini zaslužuje da Mu se robuje i da Mu se ibadet čini. Pa, ako si od onih koji žive u okrilju robovanja Allahu, dželle šanuhu, onda blago tebi, jer ćeš osjetiti vrijednost takvog života, srce će ti biti ispunjeno zadovoljstvom, osjetit ćeš smirenost i sreću i otkrit ćeš novi smisao života.
