Piše: prim. dr. Adem Zalihić
U medicinskoj nauci je poznato da je smanjenje koncentracije glukoze (šećera) u direktnoj vezi sa nastankom gladi, tzv. glukostatička teorija gladi. Po toj teoriji povećanje nivoa glukoze u krvi povećava električku aktivnost u centru za sitost u hipotalamusu, uz istovremeno smanjenje električke aktivnosti u centru za glad, odnosno hranjenje, koji se takođe nalazi u hipotalamusu. Osim toga, porast koncentracije aminokiselina u krvi, nakon razlaganja proteina, reducira uzimanje hrane i obrnuto.
Slično je i sa koncentracijom masti koje također putem negativne povratne sprege regulišu osjećaj gladi i sitosti. Kod masti je prisutan još jedan fenomen, a to je kada u dvanestopalačno crijevo uđe mast, pojačano se luči hormon holecistokinin, koji također jako inhibira (smanjuje) daljnje uzimanje hrane.
Dakle, kada se koncentracija hranjivih materija smanji ispod osnovnih vrijednosti, hipotalamički centar u mozgu postane jako aktivan i čovjek ispoljava povećan osjećaj gladi, i što ta koncentracija više pada osjećaj gladi je intenzivniji.
Suprotno, kada koncentracija hranjivih materija raste, čovjek dobiva osjećaj sitosti. Inhibicijski efekat centra za glad u hipotalalmusu, postiže se i žvakanjem, lučenjem pljuvačke, gutanjem, osjećajem ukusa, ali je to znatno slabijeg i kraćeg intenziteta.
Sve gore navedeno korespondira islamskom stavu da post kvari namjeran unos bilo kakve hranjive materije i njeno dospijeće u želudac. No, islamski stav kroz historiju je da bi unos nehranjivih materija i njihovo dospijeće u želudac ( npr. kamen, drvo itd.) također pokvario post.
Moderna nauka, u ovom slučaju fiziologija, to je potvrdila i detaljno objasnila. Naime, za osjećaj sitosti, pored opisanog mehanizma povećanja koncentracije hranjivih materija, ima udjela i rastezanje probavnog trakta, prvenstveno želuca koje uzrokuje sâmo fizičko prisustvo neke materije (bila ona hranjiva ili ne), i inhibicijski impulsi potiskuju centar za glad i reduciraju želju za hranom.
Također, ova naučna objašnjenja potvrđuju i stavove islamskih učenjaka koji dozvoljavaju unos nekih materija putem injekcija (u mišić, pod kožu, ili u venu), a koje nisu hranjive, jer su izbjegnuta oba načina smanjenja osjećaja gladi, odnosno povećanja sitosti: niti se unose hranjive materije koje bi svojom koncentracijom djelovale na centar za glad u hipotalamusu u mozgu, niti dolazi do rastezanja želuca i ostatka probavnog trakta, koje bi umanjilo osjećaj gladi. Pa čak i onaj minorni, koji se postiže žvakanjem, lučenjem pljuvačke, gutanjem i osjećajem ukusa.
(Izvor: “Medicinska fiziologija”, 14. izdanje, Medicinska naklada, 2022., Arthur C. GUYTON, John E. Hall, Michael E. Hall)
