Nakon što je izdavačka kuća Islamske zajednice u BiH “El-Kalem” izdala knjigu “Vjerska učenja islama, komentar Tahavijeve ‘Akide” uslijedili su žestoki napadi na reisa Huseina Kavazovića i na Rijaset. Taj napad predvodi jedan broj imama, tj. uposlenika Islamske zajednice. Pojedine efendije su optužili Rijaset da su se prodali Saudijskoj Arabiji za “šaku petrodolara”. Moramo priznati da smo iznenađeni žestinom napada na reisa i na rukovodstvo Islamske zajednice. Ovaj slučaj je pokazao da Islamska zajednica nema kvalitetnu kontrolu nad svojim uposlenicima i njihovim učešćem na društvenim mrežama.
Također, žestok napad na reisa i Islamsku zajednicu izveo je magazin Stranke demokratske akcije “Stav” koji je bestidno optužio IZ i njene lidera za rušenje temelja vjerovanja bosanskih muslimana.
Predgovor reisu-l-uleme Huseina Kavazovića: ” Vjerska učenja islama, komentar Tahavijeve ‘Akide”
Potreba ljudi za istinitim načelima prema kojima će urediti svoj lični i društveni život je iznad svake druge potrebe. Od toga, naime, ovisi i kvalitet samoga života, ali i čovjekova konačnica, ono u čemu će se naći na kraju svoga puta. Stoga joj je potrebno posvetiti i najveću pažnju, jer ako čovjekov život nema svrhe ni smisla, onda je i njegovo pojavljivanje u postojanju uzaludno. To je, pak, oprečno mudrosti unutar Egzistencije i, stoga, ljudskome umu nije prihvatljivo. Ono što čovjeku nalaže njegov um jeste da on, sa svim onim potencijalima kojima je, po prirodi svoga bića, obdaren, ima golem razlog i duboki smisao svog postojanja. To je ono prema čemu su mudri ljudi odvajkada težili i što su nastojali dokučiti i objasniti.
Muslimani vjeruju da su načela ispravnosti i tačnosti ljudima spuštana odozgo, s neba, sve od samoga početka ljudskog bitisanja, od prvog čovjeka koji se pojavio u postojanju. Vjeruju da su ta načela uvijek iznova bila afirmirana i potvrđivana – kad god se za tim ukazala potreba i sa svakim novim Božijim poslanikom ljudima koji su se pojavljivali u vremenu – i da su ona predstavljala duhovne stupove zahvaljujući kojima se održavala ljudska vrsta i opravdavala smisao svog postojanja. Ta načela su potom objašnjavali sami vjerovjesnici, kojima su i dostavljana, a poslije njih učenjaci naroda u kojima su ti vjerovjesnici djelovali.
Muslimani vjeruju da su ta načela upotpunjena i zadnji put s neba spuštena poslaniku Muhammedu, a.s., te da je pritom objavljen i koncept uređenja života u skladu s tim načelima. Također vjeruju da će ta načela i te koncepcije ostati i biti aktuelna sve do kraja čovjekovog prisustva na Zemlji te da neće biti reafirmirana nekom novom Božijom intervencijom u smislu spuštanja nove objave.
Ljudska duhovna povijest je veoma često osvježavana sve novom i novom intervencijom Božijom, jer ono odranije nije bilo dovoljno učvršćeno, ili je zaboravljano, ili svjesno iskrivljavano, ili usljed pogrešnih tumačenja postajalo deformirano gubeči svoje izvorne smislove. lako je Uzvišeni Stvoritelj za svoju zadnju i konačnu objavu, Kur'an, na Sebe preuzeo njeno čuvanje i zaštitu od svakog iskrivljavanja, nije je prepustio ljudima na čuvanje. On, ipak, nije rekao da neće biti i onih ljudi koji će tu objavu razumijevati pogrešno ili joj hotimično davati smisao koji ne izražava. A Allah ostavlja u zabludi onoga koga hoće i ukazuje na Pravi put onome kome hoće. (Ibrahim, 4) Njegov Poslanik, a.s., je rekao da će se u ovome ummetu uvijek naći jedna grupa ljudi koja će mu čuvati temelje vjere. Jedan iz te sretne skupine nesumnjivo je i autor Akide koju, evo, iznosimo pred našu javnost, Ebu Dža'fer Ahmed ibn Muhammed et-Tahavi (239-321. god. po H.). On nam je sabrao, zabilježio i u pisanoj formi prenio vijesti o vjerskom nauku prvih – najboljih generacija muslimana, pozivajući se na imama Ebu Hanifu i njegovu dvojicu učenika: Ebujusufa i Muhammeda Šejbanija.
Iza njega pojavile su se razne vjerske frakcije, od kojih mnoge nisu imale čiste namjere, pa su vjerskim tekstovima počele davati drukčiji smisao i svojim usiljenim tumačenjima unositi pometnju među vjernike. To je na-lagalo obavezu da se opća vjerska načela počnu temeljito razrađivati i potanko tumačiti sukladno kur'anskim smislovima i vjerodostojnoj predaji od poslanika Muhammeda, a.s. Tu zadaću su mogli izvršiti samo veliki umovi, duboko porinuti u vjerske znanosti. Jedan od njih svakako je bio i Ebu-l-‘lzz el-Hanefi (731-792. god. po H.), čiju razradu onih vjerskih učenja, koja je zabilježio imam Tahavi u svojoj ‘Akidi, upravo iznosimo pred čitateljstvo.
Želimo podvući da su vjerska učenja, koja nam je prenio imam Tahavi i koja su u ovoj knjizi raspoređena po tematskim cjelinama i posebno istaknuta, ista ona učenja kojih su se držale i prve muslimanske generacije, najbolje generacije koje su stasale uz Poslanika, a.s., odnosno uz one koji su stasali uz njega, i da njihova izvornost nije narušena. To su vjerovanja koja bi trebao usvojiti i držati ih se svaki pripadnik ehli-sunneta (glavnog toka islama) ovdje i svuda u svijetu.
Što se, pak, tiče komentara tih učenja – u ovom slučaju komentara Ebu-l-‘lzza el-Hanefija – oni ne posjeduju tu težinu i mogu biti predmet slaganja ili neslaganja. Uz sve njegove vrijednosti i silno bogatstvo sadržaja, ipak je to komentar čovjeka iz osmog hidzretskog stoljeća, čovjeka koji je živio u određenim društvenim okolnostima, u vremenu koje se suočavalo sa specifičnim izazovima i shvatanjima te koje je bilo i otišlo. Tako ni ovaj komentar nije ostao dokaraja pošteđen tih društvenih utjecaja i tadašnjih preokupacija.
Shodno tome i stav komentatora o nekim ličnostima i pojavama može se smatrati samo njegovim ličnim stavom, s kojim se ne moramo po svaku cijenu složiti, osobito kada se ima u vidu da se duboke izjave nekih velikana mogu razumijevati na različite načine i sagledavati u različitim dimenzijama. To je tako bilo ranije i bit će tako uvijek.
Ovdje posebno ukazujemo na ono što je on, neuobičajeno oštro, kazao o Ibn Arebiju na str. 545-546. ove knjige komentirajući Tahavijeve riječi: “Nijednom evliji ne dajemo prednost ni nad jednim vjerovjesnikom, a.s. Držimo da je jedan vjerovjesnik bolji od svih evlija!” Vjerujemo da je razlog tome bio taj što su, po svemu sudeći, riječi koje on tamo navodi shvaćane doslovno od nekih ljudi i tako predstavljale realnu prijetnju za idejno zastranjivanje i izlaženje iz okvira temeljnih islamskih učenja – a Bog najbolje zna!
Pa ipak, i pored tek nekoliko ovakvih njegovih stavova, prema kojima možemo imati stanovitu rezervu, smatramo da su ih iznudile okolnosti njegova vremena, ovaj njegov komentar Tahavijeve ‘Akide zavređuje naše duboko poštovanje, jer najednom mjestu, među koricama jedne knjige, nalazimo čitavu riznicu istinskoga znanja.
Nadamo se da će ova knjiga, čija su idejna uporišta precizno navedena i u slučaju onoga što se prenosi od Poslanika, a.s., stručno elaborirana od mjerodavne ličnosti, predstavljati snažan impuls za produbljivanje smislova vjerskih učenja islama kod nas. Bili bismo veoma radosni kada bi naši istraživači, uz obilato korištenje ovim kvalitetnim materijalom, nastavili istraživati ova učenja i ispitivati njihov konkretan učinak u izgradnji ličnosti jednog muslimana, te u održavanju njegove idejne stabilnosti i utemeljenosti u istini.
