Piše: Dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U proteklim mjesecima uspio sam pregledati tri Hachtaga (grupirane poruke na određenu temu) koji su se odnosili na osporavanje nekih muslimanskih ličnosti koje su postale poznate po nekim ružnim djelima koja im se pripisuju. Naravno, na Hachtagu poruke i komentare ostavljaju istomišljenici i oponenti, učeni i neznalice, ozbiljni ljudi i lakrdijaši, odličnici i nikogovići.
Međutim, na osnovu uvida u te komentare i postove, jasno se otkrivaju duboke podjele unutar jednog društva. Mnoštvo je tu različitih trendova, pravaca, tokova, doktrina, mišljenja, sporova. Toliko da je i pisac ovih redova bio iznenađen širinom i dubinom podjela i različitosti u jednom te istom društvu.
Stoga je nužno da se svaki iskreni vjernik sustegne od oštrih izjava i komentara, poput brzopletih postova o nečijoj izdaji, nevjerstvu (tekfirenja) i drugih uvredljivih riječi koje neće uputiti zabludjelog, niti će popraviti pokvarenjaka, i koje uglavnom za posljedicu imaju slične ili još teže uvrede sa druge strane.
Ovaj savjet posebno se odnosi na ljude koji se ba've da'vetskim poslom, koji svoje riječi i djela vezuju za Kur'an i Sunnet, što ih, samo po sebi, obavezuje na povećanu bogobojaznost i osobine poslaničkog ahlaka, te odgajanje ljudi na principima lijepe riječi i čuvanja jezika, bez upuštanja u rasprave sa ahmacima i budalama. Pogrešno je, u toku sudjelovanja u raspravi, upućivati negativne kritike na tačno određenu skupinu, svejedno bili za ili protiv.
Jer, ima ljudi koji se potpisuju svojim pravim imenima i koji su svjesni da će za svoje riječi, prije ili kasnije, snositi odgovornost. Naravno, oni nekada i pogriješe, pa ih treba opravdati.
Ali, ima i onih koji se lažno predstavljaju i koji se javljaju sa anonimnih računa čijeg vlasnika ne znamo sa sigurnošću. Kad je riječ o takvima, onda mi ne znamo njihove motive, niti pripadnost ovoj ili onoj skupini, kao ni nivo njihovog obrazovanja i morala. Štaviše, postoje pojedinci koji imaju mnoštvo različitih nikova i računa.
Zbog svega toga, iskreni učenjak uvijek govori istinu i samilostan je prema ljudima. Nije grub, nepravedan i nasilan i uvijek je bliže prihvatanju isprike i oprostu, nego kažnjavanju i optuživanju.
Njegov najveći cilj je upućivanje ljudi na pravi put i njihova postojanost na tom putu, a nije mu cilj omalovažavanje i vrijeđanje neistomišljenika, niti stvaranje nepovjerenja i uzdizanje na zemlji te širenje nereda. Istinski učenjak je tolerantan, blag i pun želje da ljudi krenu pravim putem i da se ujedine u dobru. On nema namjeru da, pred drugim ljudima, potcjenjuje i izobličuje sliku svojih neistomišljenika. Istinski učenjak želi da otvorenog neprijatelja pretvori u iskrenog prijatelja, a to se postiže onda kada se na zlo uzvraća dobrim, na što nam je Allah skrenuo pažnju u Kur'anu na tri mjesta.
Prenosi si se od Ebu Hurejre, r.a., da je beduin došao kod Poslanika, s.a.v.s., i tražio nešto od njega, pa mu je Muhammed, s.a.v.s., dao to što je tražio, zatim ga je upitao: ”Jesam li dobro postupio prema tebi?” Beduin je odgovorio: ”Niti si mi dobro učinio, niti si lijepo postupio prema meni.” Ashabi su se naljutili na takvo ponašanje, pa su htjeli da ga ubiju, ali ih je Poslanik, s.a.v.s., spriječio u tome. Zatim je otišao u svoju kuću i pozvao beduina i dao mu još nekih stvari. Nakon toga je ponovo upitao: ”Jesam li ti dobro učinio i jesam li lijepo postupio prema tebi?” Beduin je odgovorio: ”Jesi, neka te Allah nagradi u moje i u ime moje porodice!” Zatim mu je Poslanik, s.a.v.s., predložio da te riječi ponovi pred njegovim ashabima, jer je izazvao njihovu srdžbu i prezir svojim prethodnim riječima. Sutradan je beduin došao među ashabe i Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: ”Jesam li ti dobro činio i jesam li lijepo postupio prema tebi?”, a on je odgovorio: ”Jesi, neka te Allah nagradi u moje i u ime moje porodice!” Onda je Poslanik s.a.v.s., rekao: ”Primjer mene i ovog beduina je kao primjer čovjeka kojem je pobjegla deva, pa su ljudi potrčali za njom da je vrate. Što su se više trudili da je vrate, ona je sve više bježala. Onda im je vlasnik deve rekao: ‘Pustite vi mene i moju devu! Ja sam blaži prema njoj i bolje je poznajem od vas.’ Zatim je uzeo trave i uspio je vratiti svoju devu i uzjahati je. Da sam ja vama prepustio ovog čovjeka nakon njegovih jučerašnjih riječi, vi biste ga ubili i on bi nastanio vatru.” (Bezar i Ebul-Šejh )
Neophodan nam je ovaj Muhammedovski duh koji je strpljivo podnosio nepromišljenosti neznalica i koji je zloču u njihovim grudima liječio sa još više ljubavi, blagosti, strpljivosti, udjeljivanja i uzvraćanja na zlo dobrim.
Posebno nam je to potrebno danas, u ovom, problemima bremenitom i zamršenom, vremenu, kada se povećalo zlo, kada je među muslimanima mnogo razilaženja a malo slaganja i kada među ljudima caruje neznanje. Potrebni smo onih koji će graditi, a ne rušiti, koji će okupljati i ujedinjavati, a ne rastjerivati ljude, koji će olakšavati, a ne otežavati.
Mudri reformator kombinira između dobrote, blagosti i smirenosti, s jedne strane, te između objašnjavanja istine najboljom metodologijom i korištenjem različitih sredstava obveseljavanja i zastrašivanja, obećanja i upozorenja, vodeći računa o ljudskoj prirodi i osobenosti svakog čovjeka, s druge strane, jer¬: ”Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, oni naređuju dobobro, a od zla odvraćaju.” ( Et-Tevba, 71.)
Potrebna su nam svojstva islamskog ahlaka u pogledu naređivanja dobra, a odvraćanja od zla. Na prvom mjestu, potrebno nam je znanje kako bismo znali razlikovati istinu od zablude i kako bismo svaku stvar stavili na mjesto koje joj pripada. Zatim, potrebna nam je blagost koja se, kako je rekao Poslanik, s.a.v.s.: ”nije našla ni uz jednu stvar a da je nije ukrasila.” (Muslim)
Zatim nam je potrebna strpljivost u podnošenju uvreda, savladavanje srdžbe i izbjegavanje osvete i mržnje.
Citirani ajet znači da vjernici međusobno naređuju jedni drugima dobro i zabranjuju zlo, te preporučuju jedni drugima istinu i strpljivost. Ta osobina nije monopol jedne skupine u odnosu na drugu, već svaki vjernik naređuje dobro i svakom vjerniku se naređuje dobro, svaki vjernik treba da zabranjuje zlo i svakom vjerniku se zabranjuje zlo, svaki vjernik je dužan da savjetuje i preporučuje dobro, ali je svaki vjernik i podložan savjetu drugih muslimana. No, najpreče je da vjernik savjetuje samog sebe i da stalno vrši samoobračun, kao što je pjesnik kazao:
Zbog sebe i svoje duše plačem, a ne zbog drugih ljudi,
Zbog moje duše zauzet sam brigom o sebi,
pa nemam vremena voditi računa o drugim ljudima.
Saff.ba
