Osuđenik za ratni zločin u Srebrenici Rade Garić prebačen je u Srbiji na izdržavanje kazne. Odluku je donijelo Ministarstvo pravde BiH.
Saglasnost je 15. decembra prošle godine potpisao HDZ-ov Josip Grubeša, piše Raport.
Josip Grubeša potpisao odobrenje krajem prošle godine
Garić je 16. avgusta 2021. godine prvostepenom presudom bio osuđen na 20 godina zatvora, ali je nakon žalbe, oslobođen jednog dijela optužnice.
Garić je služio kaznu u državnom zatvoru u Vojkovićima, a jučer je prebačen u Srbiju.
Direktor zatvora Siniša Perković potvrdio je da je Garić prebačen.
Nikakva tajnost nije bila, niko me od medija nije pitao. Da jeste, ja bih rekao. Ovo je najnormalnija procedura. Ministarstvo pravde je poslalo dopis i mi smo ga proveli. Mi imamo tih ekstradicija, neko traži da ide u neku državu, neki dan je nama došao jedan iz Mađarske – kaže Perković.
Kako je objašnjeno, Ministarstvo pravde BiH u ovim slučajevima nema obavezu konsultirati Tužilaštvo BiH niti Sud BiH. To je Raportu potvrđeno iz obje institucije.
Inače, Rade Garić je proglašen krivim i što je od 6. jula do kraja avgusta 1995. godine u svojstvu komandira interventnog voda u sastavu Vlaseničke brigade VRS učinio zločine “usmjerene protiv civilnog bošnjačkog stanovništva zaštićene zone UN Srebrenica”.
Državljanstvo Srbije dobio je tokom sudskog procesa. No, sad kad je Garić prebačen u Srbiji, postoji mogućnost da mu se kazna preinači i da faktički već prekosutra bude na slobodi.
Isti ili sličan slučaj desio se s Markom Radićem Makom. On je osuđen za ratne zločine u Mostaru. Iz zatvora je trebao izaći tek 2027. godine.
Međutim, HDZ-ov Grubeša je i njega ‘pomilovao’ tako što ga je na odsluženje kazne poslao u Hrvatsku. U Zagrebu mu je kazna preinačena i pušten je na slobodu. Sve se odigralo 2019. godine.
Ubistvo Adila, dječaka bez djetinjstva
Brojni Bošnjaci su od 1992. do 1995. okončali život u Garićevoj zoni odgovornosti na lokalitetu Luke, Klještani i Mišari kod Vlasenice. Ljude je odvodio i iz „vlaseničkog Aušvica“, logora smrti Sušica. Od tada im se gubi svaki trag. Među žrtvama koje se pripisuju Gariću, bio je i jedanaestogodišnji dječak Adil Omerović iz Glogove kod Bratunca.
Kada su srpske snage iz Bratunca, pojačane jedinicama pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije i jednim bataljonom iz sastava Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije, 09.maja 1992. u Glogovi ubile 68 Bošnjaka, srpski vojnici su sa sobom poveli i Adila.
Do tog maja 1992, Adil je bio dječak bez djetinjstva.
Odrastao bez majke, nemirnog duha, ali često i sjetnog zamišljenog pogleda koji je vjerno odslikavao traume djetinje duše.
Njegova maćeha Kadira Omerović o danu Adilovog nestanka iz Glogove svjedoči:
„Bila sam u jednoj kući sa drugim ženama kada je naišla vojska i čula se pucnjava. Adil je izašao do puta gdje je bila vojska. Jedan čovjek ga je zagrlio i stavio u vozilo. Poslije smo čuli da je Adil bio kod jednog čovjeka u selu Kravica, koji ga je odveo kod moje majke u Vlasenicu. Tamo je, kako sam saznala od majke, bio nekoliko dana, ali je pobjegao kroz prozor kad su bili kod jedne žene. Od izvjesnog Zorana Rikanovića u Vlasenici saznala sam da je Adil bio u logoru Sušica i da je ubijen.“
U više navrata sam posljednjih nekoliko godina boravio u Vlasenici i okolini. Od vlaseničkih Srba saznajem da su vojnici Radeta Garića, u junu 1992. Adila prekrstili i dali mu ime Mali Dražo. Tako su ga svi zvali. Vodali su ga sa sobom po položajima. Vlaseničani dalje pričaju, da je jednog ljetnog dana krvave 1992. Garić odveo grupu logoraša Bošnjaka na lokalitet Klještana. Naredio im je da iskopaju veliki rov. Nesretni ljudi nisu znali da taj dan sami sebi kopaju grobnicu.
Za svega nekoliko minuta njegovi vojnici sve su ih pobili u novoiskopanom rovu. Nekoliko minuta ranije, Adila su poslali da donese vode sa obližnjeg izvora. Kad se vratio, naredili su mu da prerovi džepove ubijenih vlaseničkih Bošnjaka. Po kazivanju jednog od pripadnika Garićeve jedinice, kad je Adil završio sa pretresom džepova ubijenih ljudi i predao ono što je našao, Rade je rekao svom bratu Zori da ga ubije. Zoro naređuje Adilu da ponovo siđe u iskopani rov i puca u njega.Tijelo dječaka pada preko tijela ranije ubijenih.
Dječaka Adila Omerovića, po nadimku Dražo, doveo je optuženi Garić iz sela kod Vlasenice u svoju jedinicu, kazao je tužilac, dodajući da više svjedoka opisuju dječaka kao plavokosog dječaka od oko desetak godina.
– Bio je stalno sa Garićem, on mu je naređivao da mu pere noge i šamarao ga, tjerao ga da mu pjeva četničke pjesme – kazao je Tomić i dodao da je svjedok GR10 kazao da je dječak ubijen zajedno sa drugih šest muškaraca dok su kopali rovove i da je optuženi znao za taj zločin.
A onda dvije godine kasnije, 25. oktobra 1994. godine, snage 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine u operaciji “Grmeč ‘94”, oslobodile su zloglasnu kasarnu Grabež. Vrlo brzo nakon toga, združene snage Vojske RS i Vojske Srpske krajine kreću u protivofanzivu s ciljem okupacije Bihaća. Operacijom komanduje general Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske RS.
Iz Vlasenice je na Grmeč prebačen i Garićev Interventni vod, kao dio združenih snaga iz sastava Drinskog korpusa Vojske RS. Radilo se o ponedjeljku, 14.novembru 1994.
Šire područje Grabeža. Zloslutna jutarnja krajiška izmaglica.
Srpski vojnici iz Vlasenice, u koloni idu šumskim putićem. Plan je da zajedno sa snagama iz 1. krajiškog korpusa Vojske RS narednih dana izvrše pješadijski napad na kotu Jankov vrh. Najednom je iznad njihovih glava zazviždala minobacačka ganata. Svi su zalegli. Osluškuju gdje će pasti. Prođe skoro minuta, a ništa se ne čuje.
-Izgleda da se nije aktivirala-neko reče.
Lagano jedan za drugim ustaju. Kad su svi ustali, ugledaše da tridesetrogodišnji Zoro Garić nepomično leži. Onaj srpski vojnik, koji je svjedočio kako Zoro ubija malog Adila, prvi mu prilazi. I tek tada vidi jeziv prizor. Peraje granate je virilo iz Zorinih leđa. Okreće ga. Podiže mu glavu. Tad vidi da mu kapa granate viri iz grudi.
Zoro pokušava nešto reći, al’ izdahnu na pola rečenice. Granata je pala direktno među njih, ali se nije aktivirala jer se direktno zarila u Zorina leđa.
„U tom trenutku, ja sam se sjetio one scene kad on ubija ono dijete iz Glogove. Odmah sam pomislio da je ovo osveta nevidljive sile za malog i ja sam istog tog trenutka od stresa dobio diabetis, s kojim se preteško nosim sve ove decenije. Imam i noćne more u kojima su spojena dva događaja. Onaj na Klještanima kad Zoro ubija Adila i drugi kad mi Zoro umire na rukama na Grabežu“-priča srpski vojnik.
