Autor: Avangarda.ba / Dženana Karup Druško
U kratkoj i šturoj informaciji Tužiteljstvo BiH je 21. novembra obavijestilo javnost da je “stavilo van snage Naredbu o obustavi istrage u predmetu Dobrovoljačka u odnosu na pet osoba i naredilo ponovno otvaranje istrage”. Odluka je donešena 20. novembra “po svim izjavljenim žalbama u ovom predmetu”, čime je izvršena Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, a u “ostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane u odnosu na devet osoba, te je jedna žalba odbačena kao nedopuštena”.
Uz stručnu pomoć MUP-a RS-a
Nakon obustavljanja istrage protiv 14 vojnih i političkih dužnosnika Republike BiH, 17. januara 2012, međunarodni tužitelj koji je radio na ovom predmetu, Jude Romano, obavijestio je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske o tome navodeći da samo oštećena strana može da podnese pritužbu. Uslijedila je pritužba porodica poginulih uz, kako su mediji prenijeli, stručnu pomoć MUP-a RS-a, ali nakon što nije odlučeno o njihovim prigovorima, oštećeni su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu BiH, koji je 17. januara ove godine naložio Tužiteljstvu BiH da u naredna tri mjeseca odluči po prigovorima za obustavljanje istrage.
I Tužiteljstvo je, očito, odlučilo nastavljajući ovim pravnu sapunicu oko slučaja Dobrovoljačka koji od početka ima veliku političku dimenziju i preko koga strukture iz Banja Luke, potpomognute beogradskim, godinama pokušavaju dokazati kako je rat počeo događajem u Dobrovoljačkoj, te kako je napadnuta kolona pripadnika JNA koji su se povlačili iz Sarajeva.
Kada je Tužiteljstvo BiH 17. januara 2012. zvanično saopćilo da je donesena naredba o obustavi istrage protiv Ejupa Ganića, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jovana Divjaka, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Berovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžia, navedeno je da je to urađeno jer je “utvrđeno da u radnjama navedenih osumnjičenih, nisu sadržana obilježja krivičnog djela”.
Naime, tokom istrage je utvrđeno da je dio zarobljenih vojnika iz kolone JNA odveden u prostorije FIS-a, Centralnog zatvora i štaba TO i da je u tim prostorijama vršeno zlostavljanje i malteretiranje tih zarobljenika oko čega se, saopćeno je, istraga nastavlja. Tačnije, nije bilo dokaza za komandnu i političku odgovornost i dalje će se utvrđivati pojedinačna odgovornost za ubistvo sedam pripadnika JNA koji su se 3. maja 1992. u koloni povlačili iz Sarajeva kad je došlo do pucnjave u Dobrovoljačkoj ulici.
Stav Haškog tužiteljstva
Dobrovoljačka je godinama bila obrađivana u Beogradu i ovaj događaj je za Beograd dodatno dobio na važnosti s podizanjem tužbe BiH pred ICJ protiv SRJ zbog genocida nakon čega je Srbija uložila kontratužbu tvrdeći da je BiH počinila genocid nad Srbima koji je opisan na nekoliko hiljada stranica. Nije to bilo napamet – neposredno nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma istražitelji iz RS-a i Srbije oko toga su saslušali na stotine svjedoka, Srba. Istina, treba podsjetiti da je Beograd kontratužbu pred ICJ u jednom momentu povukao, jer je njenim podnošenjem priznavao nadležnost ICJ-a što je bio autogol srbijanskoj politici koja je od početka osporavala nadležnost ovog suda. No, svakako treba podsjetiti da je pred ICJ Srbija događaj u Dobrovoljačkoj ulici koristila kao jedan od ključnih argumenata za osporavanje bosanske tužbe.
A nije tajna ni da je Beograd pomagao u slanju predmeta Dobrovoljačka iz RS-a u Haški tribunal 2002. No, iz Tužiteljstva iz Haaga je stigao ekspresan odgovor da je vojna kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimni cilj vojne akcije, da ako je bilo ubistava treba otvoriti dodatna istraživanja i slučaj – zatvorilo. Haški tužitelji su tada zaključili da ne postoji odgovornost bosanskog vojnog i političkog rukovodstva.
O događaju u Dobrovoljačkoj Haški tribunal je na zahtjev udruženja žrtava iz RS-a proveo istragu u vrijeme dok je glavna tužiteljica bila Carla del Ponte. No, dokumenti o tome postali su dostupni javnosti tek kad se sredinom 2009. u BiH saznalo da su iz Beograda izdate potjernice za 19 bh. građana koji su se teretili za “zločin u Dobrovoljačkoj nad pripadnicima JNA”. Po haškoj dokumentaciji srpski oficir za vezu (iz RS-a) sa Tribunalom je još 2002. zvanično informiran od strane Tužiteljstva ICTY-a da su dokazi protiv 19 visokih funkcionera tadašnje Republike BiH za navodnu odgovornost za ubistvo vojnika u koloni JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja “nedovoljni po međunarodnim standardima da potvrde razumnu sumnju za vjerovanje da su mogli počiniti navedena kršenja međunarodnog humanitarnog prava”. On je o tome odmah obavijestio nadležne u Banja Luci, no tada Stanislav Dukić (predsjednik Udruženja logoraša iz RS), uz političku podršku, prikupljene dokaze nosi u Beograd gdje i pored odluke Haškog tribunala i Pravila rimskog puta (koje je potpisala i Srbija mada ih nikada nije provodila) odlučuju da pokrenu istragu. I izdaju potjernice za bh. građanima.
Politički motiviran postupak
U martu 2010. na londonskom aerodromu je po potjernici iz Beograda uhapšen Ejup Ganić, ratni član Predsjedništva RBiH. Sigurno je da ni u BiH, navikli na licemjernu politiku međunarodne zajednice, nisu očekivali tako oštru odluku po Beograd. No, nakon što su predočeni svi dokazi predsjednik vijeća londonskog suda je između ostalog rekao: “Zahtjev spominje sukob kao ’sukob’ u međunarodnoj borbi, a status teškog ratnog zločina po Ženevskoj konvenciji mogao bi se primijeniti samo kad bi se radilo o međunarodnom oružanom sukobu. U ime Vlade g. Lewis je istakao da se radi samo o grešci u prevodu te da je Srbija potvrdila da je u datom vremenu bila riječ o vrsti međunarodnog oružanog sukoba.
G. Fitzgerald, savjetnik Krune, u ime optuženog, naglasio je da smatra da je izraz ’sukob u međunarodnoj borbi’ smišljen kako bi se izbjegao nalaz da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, a što bi Srbiju opteretilo odgovornošću za agresiju na BiH po međunarodnom pravu, čime bi bila odgovorna za plaćanje odštete BiH po međunarodnom pravu. Srbija iz tog razloga uvijek tvrdi da se u BiH desio unutrašnji sukob. (…) ICTY je osnovan kao nezavisni međunarodni sud koji se bavi ratnim zločinima kako suđenja ne bi bila vođena na način da se može reći da optužene sude njihovi bivši neprijatelji. Ja stoga dajem značajnu težinu činjenici da nikada nije podignuta optužnica.
U maju 2002, visoki predstavnik u BiH je uspostavio Tužiteljstvo za državu BiH. Istragu je veoma detaljno proveo tim pod vodstvom advokata iz britanske Službe za vođenje krivičnih postupaka Krune, g. Alcock, koji mi je pružio dokazni materijal. Očito je da je on bio svjedok koji je govorio istinu, a njegove istrage bile su opsežne, uključujući preuzimanje dokaznog materijala iz Kanade od tadašnjeg zapovjednika snaga UN-a. Analizirao je izjave svjedoka, video snimke, historijske dokumente i knjige vezane za događaje iz 1992. (…) Što se tiče Ganića ja ne vidim ništa osim politički motiviranog postupka protiv njega kako bi se opravdala optužnica. (…) Nije dogovoreno da vojni konvoj napusti kasarnu sa vojnicima i vojnom opremom; između 250 i 400 pripadnika JNA, zajedno sa vojnom opremom, pokušalo je napustiti grad…”
No, i pored vrlo jasne poruke londonskog suda koji je smatrao da je srbijanski pravosudni sistem neprofesionalan, te da Ganić ne bi imao pravično suđenje zbog čega je i pušten da se vrati u Sarajevo, u martu 2011. uhapšen je na bečkom aerodromu Jovan Divjak, general Armije RBiH, opet po beogradskoj potjernici i opet zbog događaja u Dobrovoljačkoj. Divjak je također pušten, a sud je u potpunosti uvažio odluku londonskog suda. Ni u jednom ni u drugom slučaju beogradsko tužiteljstvo nije uspjelo dokazati opravdanost svojih zahtjeva za izručenje bh. državljana.
Beogradska ofanziva
Paralelno s beogradskom ofanzivom kada počinju raspisivati potjernice za bh. građanima, na Tužiteljstvo BiH raste pritisak udruženja iz RS-a kako bi se otvorili i procesuirali slučajevi koje je Haško tužiteljstvo odbilo utvrđujući da nema dovoljno dokaza. Priču je, očito, trebalo vratiti na početak i optužiti vojni i politički vrh bosanskog rukovodstva što Beograd godinama pokušava kroz razne slučajeve.
U istrazi o Dobrovoljačkoj su saslušana 352 svjedoka da bi se na kraju samo potvrdilo ono što je Haški tribunal ustanovio prije nekoliko godina, a sad se ova priča ponovo otvara zbog, čini se, “proceduralnih” grešaka Tužiteljstva BiH. Ili, možda, opet zbog političkih pritisaka. BiH, očito, ima svoju strategiju odbacujući sve ono što je ICTY uradio proteklih godina, od predmeta koji su im dostavljeni i koji su se mogli odmah procesuirati, do onih u kojima nije bilo osnova za njihovo pokretanje. No, opet bez bosanskog vojnog i političkog vrha.
Tužiteljstvo BiH je u slučaju Dobrovoljačka provelo opsežnu istragu saslušavajući čak i tadašnje pripadnike UN-a i visoke dužnosnike koji su bili svjedoci tog događaja, ali i svjedoke iz Srbije. Sigurno je da su i tužitelji bili svjesni političke težine ovog slučaja i da nisu donijeli odluku dok nisu sve provjerili više puta.
Nesumnjivo je da je događaj u Dobrovoljačkoj do sada toliko eksponiran u javnosti da se o njemu gotovo sve zna. Kao što je neosporno da je ovaj slučaj od početka dobio političku konotaciju, prvenstveno u Banja Luci i Beogradu gdje je pokušano da se kroz ovu istragu dokaže da je politički i vojni vrh u Sarajevu direktno odgovoran za navodne zločine počinjene tog dana u Dobrovoljačkoj. Milorad Dodik, kao predsjednik Republike Srpske išao je čak dotle da je tvrdio kako je pucnjavom u Dobrovoljačkoj počeo rat u BiH. Zaboravljajući pri tom da je u tom trenutku gorilo već pola BiH, a JNA se jasno deklarirala o tome na čijoj je strani i šta su njeni zadaci i ciljevi.
Međutim, ukoliko nekome ponovo padne na pamet utvrđivati odgovornost tadašnjeg republičkog političkog i vojnog vrha u Sarajevu, i istragu vraćati na početak to će, zaista, biti još jedna velika mrlja na Tužiteljstvu BiH u čiji rad je javnost već izgubila skoro potpuno povjerenje. Pogotovo jer se dobro zna da je shodno Pravilima Rimskog sporazuma, Haški tribunal precizno napisao da nema odgovornosti tadašnjeg državnog rukovodstva RBiH. Zašto i po čijem nalogu Tužiteljstvo BiH ponovno želi “istražiti” već istražen predmet avangarda će istražiti kroz dokumente koje posjeduje i čije ćemo najvažnije dijelove objaviti u nekoliko nastavaka, pokušavajući dati adekvatne odgovore.
