Piše: Hansa bint Yasin / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Noć je pala i razastrla svoje tmine. Ništa nije obasjavalo ovu tamu, osim smrtonosnih granata koje su nemilosrdno oduzimale nevine živote. Kakva teška i mučna noć! Nema zaklona ni skloništa za ljude, dok im žestoka hladnoća prodire do kosti. Osim hladnoće i granata, ovi ljudi trpe i glad, a glad nema milosti ni prema kome. Sa svih strana dopiru jauci, i ne znam da li je to jaukanje ranjenih ili gladnih. A možda su to glasovi ožalošćenih ili zarobljenih. Cijele porodice su odlazile na groblje. Zapravo, cijelo mjesto je postalo groblje. Zemlja vrišti ako staneš na nju: “Polahko, bojim se da će provriti izvori krvi, toliko sam krvi upila u sebe!”
Hodala sam bez cilja dok mi se noge nisu umorile, pa sam odlučila da malo sjednem da dođem do daha. Bližilo se vrijeme zore, a ja sam drhtala kao ptica, mokra od kiše i promrzla od hladnoće. Voljela sam se igrati na kiši, ali sam tada imala dom u koji bih se vratila i toplu odjeću da me ugrije nakon igranja sa hladnim kapima kiše.
Ali sada sam izgubila sve! Gorčina je bila prevelika da bih je progutala i da bih se suzdržala, pa su mi se oči napunile suzama i slile na zemlju. Ovaj put nisam uspjela zaustaviti jaukanje i jecanje, čiji odjek se digao sve dok nije postao gorak jauk koji je odražavao ono što je ključalo duboko u meni. Međutim, tada su mi se u uši uvukle riječi koje su mi ublažile bol, koje tada nisam razumjela, jer je u početku moj plač bio glasniji od njih.
Uspjela sam utišati svoj glas i tada sam jasno čula riječi iz Allahove Knjige, učene glasom koji mi je umirio dušu. U jednom od skrovišta sjedio je mudžahid i učio Kur'an. Nije učio određenu suru, niti određenim redoslijedom, već je učio različite ajete. U jednom trenutku sam ga čula kako uči ajet: ”Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote i ljetine. A ti obraduj izdržljive.” (El-Bekare, 155.)
Zatim: ”Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaština i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (El-Bekare, 214.)
Malo sam se smirila, sjedila sam i slušala njegovo učenje Kur'ana. Odjednom je učenje prestalo, a mladi mudžahid je izašao iz svog skrovišta. Ja sam se trgnula i htjela sam da ustanem, ali nisam mogla stajati na nogama. On me je začuđeno pogledao i upitao: “Ko si ti?”
”Gaza”, odgovorila sam.
”Gaza?! Šta radiš ovdje”, u čudu je upitao?
Odgovorila sam: ”Ne znam, samo sam došla.”
Primijetio je krv na mojoj odjeći i tužno rekao: “Jesi li povrijeđena?”
”Ne, rana mi je u srcu, al’ nema veze”, rekla sam.
Nije dugo zadržavao svoj pogled na meni, spustio je pogled na svoje prvo pitanje, skinuo je jaknu i pružio mi je da me zaštiti od jakog vjetra, govoreći: ”Obuci to, jer drhtiš od hladnoće, i znaj da ako ti se studen uvuče u dušu, ništa te neće zagrijati.”
“A ti? Hladno je”, rekla sam stidljivo.
Odgovorio je sa prijateljskim osmijehom na licu: ”Moje srce je ključali vulkan, a vatra živi u mojoj duši, tako da gorim od želje da se borim protiv svog neprijatelja.”
”Ideš dobrovoljno u smrt”, rekla sam tiho.
On je samouvjereno odgovorio: “Ja sam zarobljenik smrti, prije i nego što dođe do mene.”
”Zar se ne bojiš smrti”, upitala sam?
Nasmiješio se i rekao: “Ali to je mnogo lakše nego predati se. Šta je zapravo predaja?
Prihvatiti poniženje, napustiti svoju zemlju, ne braniti svoju vjeru, spustiti glavu i pokoriti se. Nakon toga se u tebe useli strah koji te proganja i tjera da živiš u pokornosti, tako da te ni skrnavljenje svetinja ne može pokrenuti, niti napad na čast. Ne uznemiravaš se na krvoproliće i gluh si na vrisku i jaukanje obespravljenih.”
Rekla sam: ”Znači ideš u smrt”?
Odgovorio je: ”Idem, uzdajući se u Allaha, žudeći za šehadetom, ne mareći za smrt i ponavljajući u sebi: ”To je džihad, pobjeda ili šehadet na Allahovom putu.”
Nisam znala šta da odgovorim, pa sam klimnula glavom u znak odobravanja.
Na odlasku mi je proučio ajet: “A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade nevjernici! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene.” (Ibrahim, 42.)
Zatim mi je mahnuo i korakom punim dostojanstva otišao u susret neprijatelju.
Ustala sam i molila Allaha da usmjeri njegov hitac, da učini snažnom njegovu ruku, da porazi neprijatelja i vrati se sigurno svojoj porodici.
Allahom se zaklinjem da ću se i ja oduprijeti i boriti protiv cionističkog okupatora. Neću se predati, ma koliko mi rana nanijeli.
