Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Dok je jedan od ashaba jahao svoju devu tokom hadža, na brdu Arefatu, njegova deva se spotakla; on je pao, slomio vrat i preselio. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tom prilikom rekao je: ”Okupajte ga vodom i kedrom, i zamotajte njegovo tijelo u dva čaršafa (ćefina), ali ga nemojte mirisati i nemojte mu pokrivati glavu, jer će on na Sudnjem danu biti proživljen učeći telbiju (Lebbejke Allahumme, lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel-hamde ven-ni'mete leke vel-mulk, la šerike leke!).” To je zato što je od sunneta da muhrim (onaj ko je u ihramu) ne koristi mirise niti pokriva glavu tokom hadža.
Uistinu, nije svaka smrt ista. Nije svaki odlazak jednak. Postoje smrti koje zatvaraju poglavlje dunjalučkog života bez traga. I postoje smrti koje postaju svjedočanstvo, kako je to lucidno zaključio Sejjid Kutb rekavši: ”Svi ljudi umiru, a iskreni vjernik i borac na Allahovom putu postiže šehadet. O, kolike li razlike među njima!”
Koliko je ljudi živjelo na ovome svijetu desetljećima, možda i osamdeset ili devedeset godina, ali su to bile godine lahkomislenosti, strasti i zablude, pa čak i godine izdaje i urote protiv islamskog ummeta, nepravde prema vlastitim narodima i savezništva s njihovim neprijateljima. To su bile godine potrošene na strasti i prolazne ciljeve. Godine u kojima se gradila karijera, u kojima se čuvalo ime pred ljudima, a gubio položaj kod Allaha.
A nasuprot njima su oni koji su živjeli malo godina, ali su napustili ovaj svijet ispunivši ga dobrom i plemenitošću, poput Sa'da ibn Mu'aza, radijallahu anhu, koji je preselio sa 37 godina, ali kada je umro, Džibril je sišao s neba i rekao Allahovom Poslaniku: ”Ko je ovaj zbog čije smrti se zatresao Arš Milostivog?”
Omer ibn Abdul-Aziz, kojeg mnogi nazivaju petim pravednim halifom, preselio je u četrdesetoj godini. Međutim, pravda koju je uspostavio nadživjela je stoljeća.
Salahuddin el-Ejjubi živio je pedeset i pet godina, ali je iza sebe ostavio oslobođeni Kuds i ime koje historija izgovara s dubokim poštovanjem.
Smrti na Allahovom putu ravan je samo život koji se u potpunosti provede na Njegovom putu. Ti si kod Allaha doista vrijedan i dragocjen
Zahir ibn Haram, radijallahu anhu, bio je ashab koji je živio u pustinji kao beduin, koji nije bio fizički privlačan, bio je siromašan i ljudi su ga često ignorirali. Zahir je volio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i svaki put kada bi dolazio u Medinu, donosio bi mu poklone iz pustinje, a Poslanik bi njega darivao namirnicama za povratak kući.
Jednog dana, dok je Zahir prodavao svoju robu na pijaci u Medini, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, neopaženo mu je prišao s leđa i zagrlio ga, pokrivši mu oči rukama. Zahir se uplašio i rekao: “Ko je to? Pusti me!” Kada je vidio da je to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opustio se i naslonio svoja leđa na Poslanikove mubarek grudi.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je u šali počeo govoriti ljudima oko sebe: “Ko će kupiti ovog roba?”
Zahir je na Poslanikovu šalu odgovorio šalom, rekavši: “Allahov Poslaniče, ja sam bezvrijedna ”roba” (roba koja nije na cijeni).”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to mu je odgovorio riječima koje su ga duboko dirnule: “Ali, ti kod Allaha nisi bezvrijedan. Ti si kod Allaha veoma vrijedan i dragocjen!”
Ovaj hadis naglašava da prava vrijednost čovjeka kod Allaha nije u fizičkoj ljepoti, porijeklu ili bogatstvu, već u imanu i iskrenosti srca. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim postupkom je ohrabrio Zahira i pokazao da su i najskromniji ljudi među muslimanima izuzetno dragocjeni.
Ovo je jedna od najljepših i najemotivnijih priča iz života ashaba, koja svjedoči o ljubavi Allahovog Poslanika prema muslimanima i o tome kako Allah gleda na iskrenost srca, a ne na fizički izgled ili bogatstvo.
Neka to bude moto i mjerilo svakog od nas: nemoj se zamarati time ko si i kakav si u očima ljudi, nego se brini o tome ko si i kakav si kod Allaha. Ljudi ne znaju za tvoju iskrenost i čistoću srca, jer oni vide samo vanjštinu. Možda po njihovim iskrivljenim mjerilima ne vrijediš ništa. Ali kada podigneš ruke i skrušeno, ponizno zamoliš svoga Gospodara, meleki – kako se navodi u predaji – kažu: ”Gospodaru, to je poznat glas od poznatog roba.”
Ljudi ne znaju nečiju vrijednost, pa ga potcjenjuju zbog njegovog skromnog izgleda i nepoznatosti u društvu, a ne znaju da je možda taj čovjek od onih čija se dova prima, kao što se navodi u predaji: ”Koliko li je raščupanih, u pohabanoj odjeći, na koje se niko i ne obazire, a kada bi se zakleli Allahom, nadajući se Njegovoj plemenitosti, Allah bi im ispunio ono na šta su se zakleli i uslišao bi njihove dove.”
Možda neki musliman umre, a da niko ne pusti suzu za njim, jer po mjerilu onih tvrdih srca ne zaslužuje ni to. A oni ne znaju da je taj čovjek, kada bi pala noć, razgovarao sa Allahom suzama koje su mu tekle niz obraze iz straha i bogobojaznosti. A onda je uslijedio odgovor Milostivog Gospodara: ”Zbog tvojih očiju koje su plakale iz straha od Mene, Ja sam tvoje tijelo zabranio Vatri.” Nije ljepota i ugled u nošenju markirane odjeće, niti u skupocjenim automobilima, već u bogobojaznosti, u dobroti srca i lijepom ahlaku.
Mislio sam da radim za njega, a ispostavilo se da je on radio za mene
Uzvišeni Allah objavio je: ”'I ostavi more nek miruje, oni su vojska koja će, zaista, potopljena biti.’ I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i zadovoljstava koja su u radosti provodili! – tako to bî, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili – ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili.” (Ed-Duhan, 24.-29.)
To su ajeti koji govore o faraonu, tiraninu koji se uzoholio i proglasio božanstvom. Ali to je isti onaj faraon kojeg je Allah ponizio, osramotio i potopio u moru, učinivši ga ljudima znakom i poukom. Faraon je otišao i propao, zajedno sa svojim narodom. Iza sebe su ostavili vrtove, polja, bogatstva, izvore, gomile zlata i srebra čiji broj samo Allah zna. Otišli su i nestali, a njihovo bogatstvo je pripalo drugima – naslijedili su ga oni koji se oko toga nisu trudili, niti su u to ulagali imetak i napor.
Primjer takvih silnika i nepravednih naroda u odnosu na potlačene i obespravljene narode sličan je primjeru jednog bogataša koji je unajmio vozača da njega i njegovu suprugu prevozi gdje god i kad god požele.
Prošlo je deset godina otkako je taj vozač radio kod njega, kada je Allah odredio da bogataš umre, pa je cjelokupno njegovo bogatstvo prešlo na njegovu suprugu, jer nije imao djece.
Nakon izvjesnog vremena, bogata udovica zaprosila je svog vozača želeći se udati za njega, nakon što se uvjerila u njegovo poštenje i lijep ahlak. I ne samo da je postala njegova supruga, nego je i sav imetak koji je naslijedila od svog muža došao u njegove ruke. Tada je u sebi govorio: ”Radio sam kod njega deset godina i zaradio nešto novca, a onda se ispostavilo da je on bio taj koji je radio za mene i ostavio mi sav svoj imetak.”
Uistini, dunjaluk zavarava svojim sjajem, titulama, bogatstvom i prolaznom slavom, ali Allahova vaga je drugačija. Kod Njega se ne mjeri izgled, ni položaj, ni imetak, već iskrenost, bogobojaznost i skrivena djela koja samo On vidi. Zato ne brini ako si neprimijećen među ljudima. Brini se da ne budeš nepoznat kod Allaha. Jer kada se sve završi, kada imetak promijeni vlasnike, titule nestanu, a dvorci ostanu prazni – ostat će samo djela s kojima ćeš stati pred Allaha.
