Zagrebački portal 7dnevno prenio je zanimljivo svjedočenje banjalučkog biskupa Franje Komarice koje je objavljeno u njegovoj knjizi “Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski”. Biskup Komarica je opisao tajnu operaciju britanskih trupa u BiH kojom su prognali Hrvate iz mjesta Majdan, a sve je zabilježila holandska katolička televizija KRO 1996. godine.
“Taj incident, taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku izgreda i nepravde za koje znam. Na temelju svog iskustva iz ratnog i poratnog vremena, pa sve do danas, zaključujem da je riječ o logičnom slijedu jedne dobro pripremljene strategije, koja je provedena po svim pravilima vojne struke, uz nevjerojatan, duboko nehuman doprinos onih koji su si uzeli pravo odlučivanja o sadašnjim i budućim životima malih naroda u ovoj zemlji. Za mene je više nego očito da je tome tako, i to na osnovi brojnih zapažanja i iskustava, uključujući i ovaj koji se zbio u Majdanu.
Tamošnji je upad zapravo, da se tako izrazim, bio svojevrstan ‘defekt’ onih koji su se sada ovdje našli u šah-mat poziciji i koji su došli kako bi pokazali svoje prljavo lice.
Iz TV priloga zaključujemo da više nikoga nije bilo ko bi ‘dovršio posao’ — s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je neko u britanskom zapovjedništvu dao zapovijed i naredio: ‘Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi…!
Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Niko nije čuo pozive u pomoć domaćeg župnika, Adolfa Višatickog, a ja sam bio u Ordinarijatu, daleko od Majdana.
Zabrana kretanja za mene još je bila na snazi. No, zahvaljujući susretu s jednim holandskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, ni jedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička holandska TV stanica KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, kako je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena.
Imam dojam da je taj čovjek, koji je vodio spomenutu vojnu akciju kao odgovorni zapovjednik, doista radio prema nečijem nalogu. Koliko je on lično bio spreman na takav način provesti naredbu u djelo, to je opravdano pitanje, no o tome ne mogu suditi.
Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je lično žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo…
To je bio završni posao koji je trebalo odraditi kako bi se još uništilo ono što ‘nesretnim slučajem’, sa stajališta odgovornih, tokom rata nije uklonjeno.
Da bismo razumjeli puno značenje tog događaja, možda i nije potrebno znati tačan datum kada se dogodio upad britanskih vojnika u mjesto Majdan. No mora se naglasiti da se napad na Majdan zbio nakon objave Daytonskog sporazuma, takozvanog mirovnog ugovora. Bilo je to početkom februara 1996. godine, dakle dva mjeseca nakon (!) potpisivanja Daytonskog sporazuma iz decembra 1995.
Protuofanziva Hrvata i Muslimana, pokrenuta pokraj rata, zaustavljena je međunarodnom naredbom pred Banjom Lukom.
Daytonski sporazum je cijelo to područje ponovno predao poraženim Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No, Englezi i Francuzi bili su protiv…
H. Kohl mi je lično ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se Hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. ‘Hrvati ne smiju ući u Banju Luku’, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No, Majdan je bio izvan te linije.
Pitao sam Kohla: ‘Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju’, i u Daytonu dobili sve.
Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe. Budući da Francuzi u NATO-savezu nisu bilo tko, nego imaju velik utjecaj, ostale su države podržale Francuze i dopustile da Srbi i dalje ubijaju i provode etničko čišćenje. Time su omogućili i daljnje ubijanje Muslimana (Bošnjaka). To je, pak, islamskom svijetu dalo povoda za njihovu snažniju prisutnost u Bosni.
Sve je to bila jedna šahovska igra, prljava igra koju su veliki igrali s nama malima. Tako se ovdje žrtvovalo ljude da bi se velesilama poslije omogućilo ostvarivanje određenih ciljeva. Za te velesile ljudi ove zemlje bili su samo kamenčići, koje su one nogom šutirale na jednu ili drugu stranu, kad bi im smetali na putu kojim su marširale.
Takvo ponašanje meni je apsolutno neprihvatljivo. Taj sam stav izrazio nebrojeno puta na svojim putovanjima od Washingtona i Ottawe do Strasbourga, Beča, Bruxellesa, Pariza i Londona, Bonna i Berlina, i argumentirao ga u brojnim susretima s međunarodnim predstavnicima. Uvijek iznova postavljao sam pitanje: ‘Zašto mi, cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, Srbi, Muslimani-Bošnjaci i Hrvati, za vas nismo ljudi?’ Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život…
Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im niko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu kod mene ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom, zapisao je biskup Komarica u svojoj knjizi…
