Autor: Sejo Omeragić / Magazin Stav
Kao grom, odjeknula je usred rata u medijima vijest da su u komandi UNPROFOR-a u Sarajevu otkriveni špijuni koji su radili za Karadžićeve Srbe. Navedeno je i da je riječ o dvojcu pod pseudonimima Abot i Costelo, koji su radili kao prevodioci, te o Mikeu Stanleyju – pravog imena Miloš Stanković, britanskom oficiru za vezu srpskog porijekla, koji je uhapšen pod optužbom špijunaže za bosanske Srbe, pa onda pušten. Napisao je kasnije i memoare Trusted mole(“Krtica kojoj su vjerovali”).
Otac mu je bio pripadnik četničkog pokreta, pa ne treba ni govoriti o njegovim uvjerenjima. Šefovi su mu bili general Lewis MacKenzie, Michael Rose, Bertrand de Lapresle, pa mu i nije bilo teško provoditi svoje velikosrpske stavove.
Prema dostupnim podacima, u tadašnjoj komandi UNPROFORA je sve vrvjelo od različitih obavještajaca.
Srbi su složno igrali igru i različitim živopisnim ulogama pridobijali ionako naklonjene oficire i vojnike UNPROFORA. Kada je admiral Leighton Smith, komandant Južnog krila NATO-a, došao u posjetu Sarajevu, Michael Rose mu je servirao bajagi seljaka Bošnjaka, koji je navodno služio u Paulusovoj Šestoj armiji pod Staljingradom. Da bi se to praktično pokazalo, taj je pred Smithom “zakreštao”: “Heil Hitler! Heil Hitler”, podigavši ruku u znak nacističkog pozdrava. Ovakve su podvale, nažalost, palile jer je ovaj događaj admiral Smith poslije prepričavao pred svojim slušaocima.
Mike Stanley, Krtica kojoj su vjerovali
Prvi pomoćnik i čovjek od povjerenja Michaela Rosea bio je Rus Viktor Andreev. Bilo je jasno za koga Andreev radi. To zorno potvrđuje citat iz Roseove knjige Borba za mir: “Nakon nekoliko razgovora s Viktorom Andreevom, koji se sasvim složio sa mnom, odlučio sam da bi iz zraka najbolje bilo udariti Hrvate, umjesto Srbe.”
Poznati povjesničar Mark Almond optužio je Michaela Rosea u Daily Mailu da Ruse pušta u evropsko stražnje dvorište, pošto im je u februaru povjerio da nadziru sarajevsko primirje. Rose mu je odgovorio da je “hladni rat davno završen”. A onda je ubrzo shvatio da ruski položaji između srpskih snaga i Armije RBiH sve više liče na Berlinski zid.
KARADŽIĆEVE AMERIČKE I BRITANSKE VEZE
Kakve su se sve igre igrale u pozadini krvave bosanske borbe za opstanak? Katastrofalan odnos Zapada prema Bosni okupio je stotine nemoralnih spodoba iz tog dvorišta koje su pohrlile raditi za režime Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Oni stariji vjerovatno se sjećaju čovjeka po imenu John (Jovan) Zametica. Bio je prosrpski historičar i analitičar za pitanja balkanske sigurnosti. Pravo ime mu je bilo Omer, otac mu je bio Bošnjak, a majka Njemica. Britanska vojska zaposlila ga je kao nezavisnog eksperta. Ubrzo je postao čovjek koji osigurava Karadžićeve veze prema Zapadu.
Stotine ovakvih sumnjivih tipova gurale su se da rade za srpsku stranu.
Florence Hartmann u svojoj knjizi Krv realpolitike spominje Boba Đurđevića, američkog biznismena srpskog porijekla, koji je u svoj dnevnik zabilježio kako je Zapad obavijestio Beograd da daje zeleno svjetlo za zauzimanje Srebrenice. Đurđević je imao privilegirane kontakte s rukovodstvom bosanskih Srba i često posjećivao Pale i Beograd tokom rata. On je tvrdio u dnevniku, koji je predat Tribunalu u Hagu i upotrijebljen kao dokaz protiv Radovana Karadžića, da je britanska vlast sličnu poruku prenijela bosanskim Srbima. Tokom svog boravka na Palama 13. jula 1995. godine Đurđević je zabilježio ono što mu je Nikola Koljević tada ispričao: “Njegov brat Svetozar primio je poziv da dođe u Ambasadu Velike Britanije povodom nekog prijema. Britanski ambasador Ivor Roberts, čovjek bez zadrške odan Miloševiću, prišao je Svetozaru i prenio mu poruku da britanske vlasti ‘nemaju ništa protiv ako bi Srbi u istočnoj Bosni (Srebrenica, Žepa i Goražde) riješili svoje teritorijalne sporove na terenu’.” Nikola Koljević ovu je poruku shvatio kao zeleno svjetlo da se pokrene napad na davno razoružane borce Armije RBiH u tim enklavama.
Bob Đurđević
Blizak saradnik zločinca Ratka Mladića bio je i Miloš Kostić, penzionirani američki oficir srpskog porijekla, koji je obavještajno pokrivao Sjedinjene Američke Države. Drugi je bio Aleksandar Đorđević, srpski lobista s adresom u Bruxellesu. Oni su obavještajnim radom istraživali namjere Zapada. Đorđević je Ratka Mladića redovno informirao o mogućim reakcijama NATO-a. Hartmann piše kako presretnuti razgovori CIA-e pokazuju da se za vrijeme i nakon zauzimanja Srebrenice Mladić redovno konsultirao s ovim dvojcem: “Šefe, slušaj, oni hoće sve samo ne žele slati trupe… Mislim da će Amerikanci ukinuti embargo na oružje za Muslimane i naoružati ih… Zato je važno da povežeš sve linije fronta i isprazniš enklave bez oklijevanja”, preporučio je Kostić Mladiću 16. jula 1995. godine, dok je genocid bio na vrhuncu. On je također upozorio Mladića da im Clintonova administracija nije prijatelj i da (uključujući i Clintona) podržava agresivniju intervenciju protiv Srba. Prema Kostiću, jedini mogući preokret situacije bilo bi povlačenje međunarodnih snaga, koje bi u tom slučaju ostavile Bošnjacima više od 3.000 protuoklopnih raketa svih vrsta, uključujući i protutenkovske. Kostić upozorava Mladića šta bi se moglo dogoditi ako Armija RBiH dobije oružje. “Oni, Muslimani bi mogli kazniti Srbe. Oni bi mogli početi masovnu ofanzivu na naše položaje, zato moramo ovo okončati što prije, a ne odlagati. Ne očekujemo da će nam oni (NATO, op. a.) praviti probleme oko Žepe i nadam se da će to danas biti završeno”, zaključuje vojni obavještajac Kostić.
SVE JE ŠOKIRAO VRHUNSKI POSAO BOSANSKE SLUŽBE SIGURNOSTI
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, obavještajni rad naših susjeda naprosto je eksplodirao. Počinje mir u kojem se tajno djeluje: Progone se branitelji iz Armije RBiH, vode se sudski procesi, koji većinom propadaju zbog nedostatka dokaza ili dokazanih montaža. Napada se Međunarodni sud u Hagu, negira se genocid, širom svijeta rade lobiji koji pokušavaju prebrisati zločine protiv čovječnosti i genocida. Najgori zločinci su u bijegu, najčešće sklonjeni u Srbiju i Hrvatsku. Zapadne zemlje su nespremne na akcije pronalaženja. Osnovan u najgorim vremenima 1993. godine, Tribunal u Hagu gotovo je pred gašenjem. Patriotske su snage u potpunoj defanzivi. Sarajevski mediji neprestano se filuju lažnim podacima i pišu više od jednog desetljeća samo o navodnim zločinima onih koji su branili ovu zemlju. Tako je bilo nekad, a posljedice tog suludog medijskog djelovanja osjete se do danas. Dobar dio Bošnjaka im je nepovratno povjerovao.
Početkom 1995. godina CIA opskrbljuje dvije tajne baze u Hrvatskoj, odakle se mogu hvatati telefonske komunikacije na velikom dijelu teritorija bivše Jugoslavije. Od januara 2002. godine Carla del Ponte moli Amerikance da joj daju snimke prisluškivanih razgovora između Beograda i vođa bosanskih Srba za vrijeme događaja u Srebrenici. Snimci su u njihovom posjedu. Ali, Washington ne reagira i zahtjevi ostaju neuslišani, piše Florance Hartmann u svojoj knjizi Mir i kazna.
Del Ponte se okreće Parizu. General Jean Heinrich spomenuo je 2001. godine, tokom francuske parlamentarne istrage o Srebrenici, postojanje snimljenih telefonskih razgovora: “Imali smo na licu mjesta sredstva prisluškivanja, različita tehnička sredstva na samom tom području, izvan njega i okolo… Raspolagali smo letjelicama koje su također prisluškivale i brodovima, dakle istovremeno na moru, u zraku i na zemlji”, rekao je tada general Heinrich.
Ministarstvo odbrane teško može demantirati šefa Vojno-obavještajne uprave, pa Carla del Ponte putuje u Pariz 6. juna 2003. godine. Ali kažu Del Ponteovoj, Ministarstvo te snimke ne čuva. Michele Ariot-Marie, ministrica odbrane joj govori: “Možete zamisliti koliko bismo toga trebali čuvati.”
Jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dat će dio snimaka ICTY-ju. Iz opreza, ili pod prisilom, neće dati one snimke iz sedmice od 11. jula 1995. godine. Vjerovatno je cenzurirala i probrala dijelove koji se odnose na pripremu operacije Srebrenica.
U trenutku kad sve izgleda izgubljeno, pojavljuje se spas iz Sarajeva.
Bošnjački oficir za vezu Amir Ahmić odavno traži da se iskoriste snimljene kasete bosanske službe sigurnosti iz perioda oko 11. jula 1995. godine. One su ranije predate Tribunalu i završile su u ladicama. Povjerenja prema radu bosanskih službenika sigurnosti nije bilo kod starog vodstva Tribunala, ali to Carla Del Ponte odmah stavlja na dnevni red. U rukovodstvu Tribunala nisu optimisti. Počinje dugotrajno i temeljito preslušavanje i događa se pravi šok. Neočekivano čudo i spas izranja iz brojnih snimljenih razgovora Beograda i bosanskih Srba, te između srpskih oficira uključenih u operaciju Srebrenica. Prisluškivani razgovori pred Agresiju vrhunac su rada bosanske Službe sigurnosti. Služba SDB-a i vojna služba Armije RBiH su 1995. godine prisluškivale rukovodstvo Rs-a i Glavni štab VRS-a te su uspjele dokumentirati ključne razgovore u toku genocida u Srebrenici. Snimljeni su svi razgovori i sva naređenja za genocidne zločine. Pripadnici ovih službi decenijama su svjedočili pred ICTY-jem i svi razgovori uvršteni su u dokazni materijal, znatno doprinoseći da se dokaže genocid počinjen u Srebrenici.
Kada su se prvi put počeli otvarati snimljeni razgovori, srpski obavještajci i zapadni stručnjaci bili su u nevjerici. Uglavnom se sa smiješkom tvrdilo da je nemoguće uraditi tolike snimke u uslovima i s opremom kakvu je imala državna i armijska služba u Bosni i Hercegovini. Svi su mislili da je taj posao obavila neka vrhunski opremljena zapadna obavještajna služba i očekivalo se priznanje. Smiješak se ubrzo zaledio na licima i pretvorio u čuđenje i bijes. Bila je to velika pobjeda bosanske pameti i sposobnosti.
FRANCUZI – ODANI SRPSKI ŠPIJUNI
Francuzi su izgubili 56 svojih vojnika u UN-ovoj operaciji u Bosni i Hercegovini, i to isključivo u sukobima sa Srbima. No, to nije promijenilo pamet nekih Francuza koji su odano radili za srpsku stranu. Neki od njih bili su gotovo bolesno odani srpskim interesima.
Visokopozicionirani francuski mirovnjak pukovnik Patrick Barriot bio je toliko uvjeren u srpsku stvar da je kod kuće postao “ambasador” Srpske Krajine u Hrvatskoj, napisao je ugledni francuski novinar Rémy Ourdan u Le Mondu. Barriot je nakon uspostave mira osudio Dejtonski mirovni sporazum, koji je Srbe ostavio bez sarajevskih predgrađa. Odmah je pozvan u Pariz, gdje je žestoko izriban.
Na internetu se može pogledati intervju koji je napravio srbijanski novinar Milomir Marić s Jovom Milanovićem, bivšim savjetnikom ambasadora Srbije u Bruxellesu. Tada pukovnik Vojske Jugoslavije, Milanović je boravio kao civilni diplomata u Bruxellesu od januara 1995. do decembra 1998. godine. On se danas u Srbiji slavi kao jedan od najvećih svjetskih obavještajaca. Možda i jeste to bila posebna sposobnost, ali na drugoj strani imao je francuskog oficira, potpuno odanog Srbima. Simpatije prema Srbima sezale su sve do samog političkog i vojnog vrha Francuske. Ključna krtica preko puta Milanovića bio je major Pierre-Henri Bunel, zaposlen kao šef kabineta u uredu šefa misije Francuske pri NATO-u u Bruxellesu.
Pierre-Henri Bunel
Bunel je Milanoviću predao datum napada na vojne ciljeve Rs-a, a onda i detalje napada NATO-a na vojne ciljeve u Srbiji. U oba slučaja Vojska Republike srpske i Vojska Srbije bile su dislocirane s položaja koji su bili precizno određeni kao vojni ciljevi. I oba puta su odgođene akcije NATO-a jer su ciljevi iznenada nestali.
Major Bunuel primijećen je u jednom briselskom restoranu (čiji je vlasnik porijeklom Srbin) kako Milanoviću predaje NATO planove za bombardiranje srpskih vojnih ciljeva. Milanović je priznao u kasnijim intervjuima da je bio šokiran iznenadnom prilikom. Izašao je na sporedni uzlaz i odnio dragocjene dokumente u ambasadu. Bunel je otkriven samo četiri dana poslije. Na suđenju će tvrditi da je postupio prema usmenim instrukcijama svoje vojne službe. To je kasnije odbačeno. Bunel je osuđen na pet godina zatvora, ali ondje nije proveo ni pet mjeseci. Zatvoren je u decembru 2001. godine, a pušten odmah u proljeće sljedeće godine. U međuvremenu će, za posao koji je uradio, biti od Srbije odlikovan “Zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilića”.
To nije bilo sve od prosrpskih Francuza. Dugo je pripremana velika operacija “Ćilibarska zvijezda”, u kojoj se trebalo uhapsiti Karadžića i četrdeset drugih osumnjičenika. Plan je bio ambiciozan, ali ga je upropastio francuski oficir Hervé Gourmelon. “Afera Gourmelon” napravit će još veće napetosti u francusko-američkim odnosima u Bosni i dovesti ih do usijanja.
Gourmelon je 1995. godine određen od svojih oficira da kao ključni čovjek za vezu s vođama bosanskih Srba djeluje iz Sarajeva. Poznati engleski novinar i publicista Julian Borger opisuje ga u svom vrhunskom djelu Krvnikov trag kao “plavokosog, šarmantnog čovjeka, koji nije podložan vojnim pravilima. Živio je u stanu u gradu, a ne u francuskoj kasarni. Bio je esteta kojem su satima na raspolaganju ispijanja kafe i razgovori o književnosti i umjetnosti”. Po činu je bio major. Kad su stvari pošle po zlu, francuske obavještajne službe – i vojna i civilna – tvrdile su da nije njihov pripadnik.
Gourmelon je imao bolje veze na Palama nego iko drugi u SFOR-u. S Karadžićem se sastajao jednom mjesečno i slao izvještaje u kojima ga je nazivao Teddy. “CIA je bila sumnjičava prema Gourmelonovom zapanjujućem uspjehu i njegovom očigledno prijatnom odnosu s vođama bosanskih Srba. Stanica CIA-e u Sarajevu stavila je tog urbanog Francuza pod nadzor i došla do zaključka da obavještajne informacije idu uglavnom u pogrešnom smjeru. Činilo se da Gourmelon više odaje dragocjene informacije, nego što ih dobija. Svaki put kad je bio planiran prolazak sigurnosnih snaga SFOR-a kroz Pale, francuski major bi se cestom od Sarajeva do Pala odvezao u planine u svom Golfu u posjetu srbijanskim zvaničnicima”, piše Borger. Nakon što mu je pretresen stan, CIA je imala dokaze da on odaje povjerljive depeše. Svi ti dokazi osvanuli su na stolu generala Wesleya Clarka, komandanta snaga za Evropu. Clark je odmah otišao kod francuskih kolega. “Imate špijuna u svojim redovima”, vikao je na njih. No Pariz je vjerovao svom čovjeku i poslao ga natrag u Bosnu 1997. godine.
U Sarajevu je Gourmelon ubrzo napravio poveliki problem. Prijavila ga je maloljetna djevojka kao napadača. Dokazi su sadržavali fotografije nasilništva pa i ugriza za butinu. Gourmelon je morao odmah napustiti Bosnu. Nije uspio ni uzeti stvari iz stana, koje su mu tek kasnije kolege spakovale i poslale.
Nisu samo bili u pitanju mali igrači na terenu. Ministar odbrane Francuske Alain Richard dao je 2000. godine izjavu američkom novinaru Chucku Sudeticu rekavši da je Tribunal “predstava”: “Ako se Mladić izvede pred sud, njegovi advokati će moći pozvati za svjedoke pola francuske vojske koja je služila u Bosni tokom rata… Ovo što se događa u Međunarodnom sudu u Hagu je neobjašnjivo zdravom razumu”, izrekao je ovu šokantnu tvrdnju Richard.
HRVATSKI RATOVI PROTIV TRIBUNALA U HAGU
Kao i sa Srbima, s hrvatskom stranom bilo je sličnih problema. Pod rukovodstvom Tuđmanovog predsjedničkog ureda Sigurnosno-informativna služba (SIS) provela je široku i sofisticiranu kontraobavještajnu kampanju pod kodnim nazivom Operacija “Hag”, kako bi zaštitila optuženike i podrivala istrage Tribunala. Kao dio te operacije tužioci Tribunala u Hagu bili su stavljeni pod nadzor. SIS je u Tribunal postavio svoju agenticu kao prevoditeljicu. Njen stvarni status bit će otkriven kada se pojavila kao viši diplomat u jednoj hrvatskoj misiji u inostranstvu. Jedan istražitelj Tribunala organizirao je pretres njene hotelske sobe dok je bila u posjeti Zagrebu i ustanovio da je ona ukrala deset disketa s prikupljenim dokazima o zločinima.
Julian Borger piše da se od samog početka u Hrvatskoj prijetilo svjedocima odmazdom budu li sarađivali s Hagom. Identitet saradnika procurio bi, i u štampi bi ih nazivali izdajnicima. Ono što je ključno, SIS je 1997. godine sakrio cijelu arhivu u kojoj su detaljno opisane ratne operacije HVO-a. “Dosjei puni naredbi i memoranduma dokazuju direktnu kontrolu Hrvatske vojske nad kampanjama etničkog čišćenja”, stoji u depeši Ambasade SAD-a State Departmentu od 26. maja 2003. godine. Dokumenti su iz Bosne i Hercegovine tajno prebačeni u Ministarstvo odbrane Hrvatske, a kasnije u sjedište Hrvatske izvještajne službe (HIS).
Istražiteljima iz Haga za istinu o ratu ključna je bila arhiva HVO-a. Glavna bitka za te dokumente počela je 2. maja 2000. godine. Haški istražitelji dovedeni su u Samobor, gradić u blizini Zagreba. U jednoj neuglednoj kući nalazili su se dokumenti HVO-a. Davano im je tek po nekoliko kutija, koje su ovi morali pregledati i zatražiti kopije nekih od stranica. Nije im, čak, bilo dopušteno da izađu na svjež zrak i nešto pojedu. Nakon tri sedmice, jedan zagrebački dnevni list objavio je detalje ove skrivene operacije s fotografijom kuće u Samoboru. SFOR je poslao jednu svoju jedinicu u Samobor, a Specijalna policija je po naređenju Vlade Ivice Račana opkolila sjedište HIS-a. Bilo je sve na ivici sukoba, ali su se tvrdolinijaši povukli, a arhiva HVO-a prebačena je u Državni arhiv i postala dostupna Tribunalu.
Tako su dobijeni i čuveni stenogrami Franje Tuđmana. On je snimao sve svoje razgovore u Banskim dvorima želeći da to ostane za historiju. Ispostavilo se da su to najgori optužujući dokazi o agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. U decembru 1999. godine Tuđman je umro od raka. Na njegovo mjesto izabran je Stipe Mesić.
Haški osuđenik Ivica Rajić
Dolaskom nove vlasti u Hrvatskoj je uhapšen Ivica Rajić, zločinac iz Stupnog Dola kod Vareša. Ondje je njegova jedinica ubila 38 Bošnjaka, među kojima većinom žene i djecu. O kakvim se velikim igrama radi treba navesti detalje prije ovog hapšenja. Rajićev hrvatski vojni dosje, uključujući njegove otiske prstiju, kao i sva druga dokumentacija nestali su iz zagrebačke arhive. Bio je nepostojeći čovjek. Istovremeno, njegova supruga radila je u Ministarstvu odbrane, dobila stan u Splitu, rukovodila jednim hotelom, a posjedovala i kafić i prodavnicu cipela. Američki istražitelji brzo su se dosjetili da je Rajić ranije bio oficir JNA, zatražili su od Beograda i dobili sve potrebne podatke pa i otiske prstiju. Nepostojeći zločinac uskoro je uhapšen.
Sve ovo treba znati da bude jasnije kako svako djelovanje protiv Bosne ima duboku i opasnu pozadinu. Ovakve obavještajne igre ne prestaju. One se svakodnevno serviraju u rasponu od dobro skrivanih operacija do botova na društvenim mrežama.
Ratko Mladić nekada je prijetio i rušio Sarajevo riječima: “Da razvučemo pamet njihovu.” Danas se pamet razvlači ovom narodu od istih politika i centara moći. Nažalost, najlakše je pamet razvući ondje gdje je nema.
