Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od dijaloga koji mi kida srce je onaj iz serije ”Al-Zeer Salem” (o dugogodišnjem ratu između predislamskih arapskih plemena Bekr i Taglib), kada je Al-Zeer (iz plemena Taglib) rekao svom bratiću Al-Jarruu: Ne dozvoljavaju vam (pripadnici plemena Bekr) da jašete konje?
Al-Jarru: Dozvoljavaju, naravno, i mi možemo kupiti konje ako želimo.
Al-Zeer: A sablje, jesu li kupili i vaše sablje? Da li vam dozvoljavaju da nosite sablje?
Al-Jarru: Ne preuveličavaj, amidža, to je pitanje vezano samo za konje, a pogodba je bila vezana za vodu. Ne smatramo da je stvar ozbiljna, sve dok među nama vlada mir.
Al-Zeer: Mir bez konja i oružja, kakvo poniženje?!
Al-Jarru: Ali sada nema potrebe za sabljama, amidža.
Al-Zeer: Šta onda znače vaši konji plemenu Bekr (zašto su kupili vaše konje)?
Al-Jarru: Pošto je rat završio, konji nam više ne trebaju.
Al-Zeer: Rat je završen, ali jesu li završene i nestale aspiracije ljudi? Jeste li ostvarili siguran i spokojan život?
Al-Jarru: Da!
Al-Zerr: I častan život, koji je u znaku ponosa i sposobnosti donošenja samostalnih odluka, te u znaku veličine, snova i ambicija?
Al-Jarru: Šta nam znači sve to?
Al-Zeer: Šta vam onda znači život?
Sve što se sada dešava u Gazi nema nikakve veze sa zarobljenicima i leševima, niti sa prelazima ili policijskim stanicama, to ima veze samo sa oružjem snaga otpora Gaze.
Žele da pristanemo na mir bez konjâ i oružja. Jednačina kore hljeba naspram puške.
Mi znamo, a oni znaju, da je ono što ih dovodi za pregovarački sto upravo ova puška, čim nam je uzmu iz ruku i daju nam hljeba, to znači da su počeli da nas tove i pripremaju za klanje. Dobro smo naučili lekciju iz svega što se dešavalo i dešava u svijetu.
U Bejrutu su svojevremeno govorili: ”Uvjerite PLO da uzmu oružje i odu. Vaši kampovi su zaštićeni međunarodnim pravom.”
Čim su brodovi pristali u Tunis, okupatorska cionistička vojska i njeni saveznici su počeli klati muškarce i parati stomake ženama u Sabri i Šatili.
U Ukrajini, trećoj nuklearnoj sili u svijetu nakon raspada Sovjetskog Saveza, također. Evropljani i Amerikanci su ih uvjerili da ono što štiti države nije oružje, već sporazumi. Uzeli su im oružje i dali im sporazum. A kada je došao rat, Ukrajinci su shvatili da sporazum koji nije zaštićen oružjem ne vrijedi ni papira na kojem je napisan.
U Americi su ubjedili Indijance da se odreknu svojih lukova, strijela i kopalja.
Rekli su im: ”Ustav garantira svačija prava!”
Nije prošlo mnogo vremena, a Indijanci su otkrili da će ovaj ustav biti napisan njihovom krvlju.
U Endelusu su uvjerili vladare muslimanskih državica da nemaju nikakve veze jedni s drugima. Rekli su im: ”Predajte oružje i nećete snositi nikakvu odgovornost.”
Muslimanske budale su povjerovale ovim obećanjima. I nakon kratkog vremena našli su se kao ovce koje inkvizitori gone na klanje.
U historiji nema ni jednog primjera da je narod položio oružje i spasio se.
Suprotno tome, tokom pregovora u Dohi između Amerike i Talibana da osiguraju njihovo povlačenje iz Afganistana, Amerikanci su im na prvom sastanku poručili: ”Morate se osloboditi svog oružja kao uvjet za nastavak pregovora.”
Talibani su im rekli: ”Ništa vas nije natjeralo da sjednete s nama za pregovarački sto osim našeg oružja.”
Tokom američke okupacije Vijetnama, Amerikanci su zahtijevali od Vijetnamaca da prestanu pucati tokom pregovora.
Vijetnamci su to odbili i rekli im: ”Mi pregovaramo samo uz fijuke metaka.”
Dakle, puška otpora u Gazi nije za pregovore, a meci u zamjenu za hljeb koriste se za
cjenkanje sa stokom, a ne sa slobodnim ljudima.
Što se tiče nas, istinski slobodnih ljudi, mi nećemo napustiti poprište bitke i nećemo položiti oružje.
