Piše: Admir Valentić
Otkako je došao na vlast predsjednik Redžep Tajip Erdogan preporodio je Tursku i njenu ekonomiju. Istina, kao i svaki državnik i čovjek i on je imao grešaka, ali istini za volju imao je više uspjeha. Kada je Redžep Tajip Erdogan 2002. godine rekao da će 2005. godine sa turske lire izbrisati šest nula i uvesti financijsku stabilnost svi njegovi protivnici smijali su se tome i smatrali su to nemogućim. Turska lira je nakon 2005. godine uplovila u mirnu luku i dobila stabilnost, stabilnost koja danas smeta zapadu. Predsjednik Erdogan je 2009. godine na samitu u Davosu tadašnjem predsjeniku MMF-a Dominique Strauss-Kahnu rekao da Turska nije Grčka i da će Turska svoj dug od 23,5 milijarde američkih dolara isplatiti po ranije dogovorenom planu. Turska je svoj dug MMF-u vratila. Prilikom svjetske ekonomske krize Turska je ostala stabilna i samouvjereno nastavila putem uspona.
Da bismo bolje razumjeli riječi predsjednika Erdogan “cilj je 2023 godina”, trebamo se vratiti u prošlost, davnu 1923. godinu, kada je potpisan Sporazum u Lozani. Sporazumom u Lozani Turci su se odrekli Osmanskog carstva i prihvatili modernu ideju države, pristali su tada na čelu s Mustafom Kemalom Atatürkom na ukidanje Hilafeta, pristali su i na stogodišnju eksploataciju prirodnih dobara i ruda koja se nalaze u Turskoj. Turci su u Lozani pristali na mnogo toga i odrekli se mnogo toga. Nezamislivo je da Turska nema naftu dok njene komšije Sirija, Irak, Iran i Azerbejdžan imaju. Jugoistok Turske je regija koja je bogata naftom, ali ta nafta je zapečaćena i ne eksploatiše se, barem ne do 2023. godine. Pored nafte, Turska je bogata rudama Bora, a procjene govore da 70 % svjetske rude Bora leži na području Turske. O geostrateškom položaju Turske nema potrebe trošiti riječi. Turska je most između istoka i zapada, most koji povezuje cijeli svijet. Predsjenik Erdogan je tokom 2014. godine počeo gradnju trećeg aerodroma u Istanbulu koji će biti najveći u Evropi. Projekat aerodroma košta 12 milijardi Eura i na godišnjem nivou kroz njega će proći 150 miliona putnika. Svakako, od većih projekata bitno je podsjetiti i projekat plinovoda “Južni tok” koji će prolaziti preko Turske za Evropu.
Erdogan je preporodio Tursku i od Turske napravio svjetskog igrača, državu koja je među prvih pet po ekonomskom razvoju u svijetu. On je opće prihvaćena politička ličnost u islamskim zemljama koje ga doživljavaju kao novog vođu muslimana. Vrijeme istiće i novi svjetski poredak je toga svjestan. Oni žele da Tursku vrate u stanje od prije 15-20 godina pa i dalje. Oni žele nestabilnu Tursku, jer Turska je na putu ponovnog rođenja, na putu ujedinjenja. Tokom predizborne kampanje predsjednik Erdogan se dotakao zanimljive činjenice kada je naglasio kako je američki list “New York Times” 1896. godine napao na sultana Abdulhamida, koji je nedugo zatim ubijen čime je došao kraj Osmanskoj imperiji. Iste novine 1960. godine pisale su o neposluhu premijera Adnana Menderesa koji je nedugo zatim ubijen. 1993. godine ponovo su ove novine pisale o premijeru Turgutu Özalu koji je također ubijen. Sada su pisali o Erdoganu!? Nijedan od ove četiri ličnosti nije bio izdajnik svog naroda. Pitanje je, da li je ovo poruka Erdoganu da se mirno i tiho povuče dok još može? Zapad je zabrinut. Zabrinuti su jer se boje jake Turske, Turske koja bi nakon 2023. godine mogla početi pisati nove-stare stranice historije. Zapad koji voli samo one poslušne i njemu pokorne je zabrinut jer Erdogan nije jedan od onih koji je njima poslušan. Zanimljiva je činjenica je da su zapadni mediji slavili “poraz” Erdoganove AK partije na parlamentarnim izborima. Zašto su slavili? Zato što se nadaju haosu u Turskoj, političarima koji će Tursku uvesti u novi Sporazum i dužničko ropstvo. Zbog toga sam nakon izbora napisao “Turska je izgubila na parlamentarnim izborima”. Hoće li Erdogan preživjeti ovaj, uslovno rečeno, izborni poraz i izaći jači iz ovoga ostaje nam da vidimo. Da Turskoj slijede teški dani u to ne sumnjamo, ali vjerujemo da će “Cilj 2023.” biti ostvaren.
