Piše: Sifet Kukuruz, pravni ekspert
Dogovarajući svakodnevno politička rješenja za unutrašnja pitanja države Bosne i Hercegovine sa političkim rukovodstvima drugih država, a ne sa političkim liderima u Bosni i Hercegovini, a posebno s rukovodstvima država koje su izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu, Christian Schmidt krši Ustav Bosne i Hercegovine i Dejtonski mirovni sporazum.
Iako su Hrvatska i Srbija potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, one u svjetlu načela suvereniteta država, ipak nisu potpisale Aneks 4 koji predstavlja Ustav Bosne i Hercegovine. Naravno, to nije slučajno, s obzirom na međunarodnopravnu zabranu miješanja u unutrašnja pitanja drugih država.
Ustav Bosne i Hercegovine u svojoj preambuli iskazuje opredjeljenje svojih naroda i građana, kao ustavotvoraca, za suverenitet, teritorijalni integritet, ali i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Upravo ovu Ustavom proklamovanu političku nezavisnost Bosne i Hercegovine visoki predstavnik, skoro svakodnevno, baca pod noge i grubo krši, dogovarajući politička rješenja za unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine sa političkim rukovodstvima drugih država.
Umjesto da jača ovaj ustavni princip, visoki predstavnik čini potpuno suprotno. On državu Bosnu i Hercegovinu dovodi u potpunu političku zavisnost od politika drugih država, i to onih koje su izvršile agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu.
Osim svojih povremenih, izuzetno bahatih i osionih monologa, visoki predstavnik skoro da i ne vodi dijalog sa političkim liderima u Bosni i Hercegovini.
Na takav način on svjesno, poput nekada Tuđmana i Miloševića, kroji planove za Bosnu i Hercegovinu, izvan Bosne i Hercegovine. Isključivanjem domaćih političkih lidera iz odlučivanja o sudbini Bosne i Hercegovine, visoki predstavnik ustvari sudjeluje u ostvarivanju ciljeva agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Očito je da Christian Schmidt svjesno nastavlja koračati stazama naprijed pomenutog dvojca, pri čemu zaboravlja gdje taj put završava.
Ne smije više biti nikakve sumnje da je visoki predstavnik u službi ostvarivanja velikodržavnih projekata susjednih država i da zloupotrebljava svoju funkciju, s ciljem da se u Bosni i Hercegovini implementiraju rješenja koja bi predstavljala zakašnjeli efekat ratne agresije na BiH.
Da je Christian Schmidt u BiH bio 1992. godine i da se pitao kao danas, sigurno je da bi genocid i UZP imali značajno drugačiji ishod.
