Piše: Safet Kadić
U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān 1895. godine, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa “hercegovačkog ustanka” Mićo Ljubibratić, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrbskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima
– Hoćeš istinu! Hoćeš istinu! Hoćeš istinu! Jel’ hoćeš istinu,aaa! – urla razgoropađena majka bjesomučno udarajući u katarzičnom transu svoju šćerku, tinejdžerku Saru, u filmu “Grbavica” rediteljke Jasmile Žbanić. Film govori o poratnom životu silovane žene sa neželjenom kćerkom, rođenom iz toga odnosa, i unutrašnjoj borbi sa tim traumama i dilemama: kazati svome evladu ili zatajiti tu gorku istinu. Grbavica je jedan sarajevski kvart koji su odmah na početku agresije okupirali Srbi i povezali sa zaleđem na Palama, Romaniji i dalje prema Drini i Srbiji. Sa cijelog tog prostora dolazili su zlikovci i silovali bezpomoćne žene.
Po završetku snimanja filma ta fascinantna, vrhunski ostvarena scena, dugo se vrtila kao najava prid prikazivanje filma na radio- i tv-stanicama baš u vrijeme kada se očekivala presuda Međunarodnog suda pravde u tužbi RBiH protiv SCG za genocid. Tako je ta scena (neočekivano?) dobila strahvičnu simboličku dimenziju sa zastrašujućom porukom. Pravni zastupnik tužene strane, ambasador Stojanović je putem medija pravio takav presing na javnost BiH, prvenstveno na Bošnjake, otvoreno im prijeteći da ni u snu ne smiju sanjati da bi presuda mogla biti u korist žrtve, jer bi to moglo izazvati negativne reakcije Srba: Znate li vi kako je to strašno optužiti jedan narod za genocid? – prijetio je bosanskom zastupniku tužbe u jednoj tv-emisiji. On se nije pitao, a nije ga pitao ni bosanski zastupnik tužbe, kako je to strašno za jedan narod pritrpiti genocid. On je očito polazio od rasističke teze o nejednakim pravima naroda i nadređenosti jednih nad drugim, a izgleda i da je bio dobro obaviješćen o karakteru presude. Presuda je donesena. Istina i pravda su izostale. Žrtve su po drugi put kažnjene, ponižene i uvrijeđene. Srbijanska politika ocijenila je ovu presudu svojom najvećom pobjedom nakon Daytona, likujući i prkoseći žrtvama, ohrabrujući antibosansko rukovodstvo RS na separatizam. Zatečena i šokirana bosanska politika nije imala odgovora na ovu neočekivanu odluku Suda.
Primjerice, Silajdžić početkom ove godine kaže da Srbija ni nakon dvije godine nije ništa preduzela, “nije postupila po presudi Međunarodnog suda pravde”. Tačno, ali to odmah otvara kontrapitanje: A šta je poduzela država BiH “po presudi Međunarodnog suda pravde”, na čijem je on čelu? Šta je preduzela kao svoju programsku, sistemsku aktivnost da se otklone posljedice genocida i dobije međunarodna garancija da se neće ponoviti? Šta je preduzela da politički privoli Srbiju i dejtonski genocidni entitet da “postupe po presudi Međunarodnog suda pravde”, da obeštete žrtve, obavežu se da se to neće ponoviti, upute izvinjenje i zatraže oprost pa da se krene u normalizaciju i pomirenje? Šta su uradili Bošnjaci, čiji je on državni lider, kao žrtve genocida i konstitutivan narod u BiH? Koliko su podnijeli tužbi protiv RS za naknadu štete za ubijene i nanesenu duševnu bol? Zato se i Srbija i Srbi u RS-u ponašaju kao da se ništa nije ni dogodilo i tako dodatno vrijeđaju žrtve i ponižavaju Bošnjake i dalje prijete miru. A istina je najbolji garant mira i zalog budućnosti.
Gostujući na RTRS povodom smrti srpskog patrijarha Pavla jedan pravoslavni sveštenik kaže da su crkva i mantija duša srpskog naroda. Kako ta duša stoji u odnosu na bezdušni genocid? Uloga srpske pravoslavne crkve i sveštenstva u genocidu je nepobitna iako sva ta zlodjela još uvijek nisu do kraja razsvijetljena, valorizovana i zakonski sankcionirana. Sudeći prema značaju koji mu je izkazan i slavljenju njegova naslijeđa, ovaj patrijarh će zauzeti počastno mjesto u srbskoj pravoslavnoj historiji. Srbi ga veličaju kao sveca, a Bošnjaci ga smatraju “patrijarhom masovnih grobnica i konclogora” u kojima su mučeni i ubijani.
Masovno silovanje bošnjačkih žena provedeno je kao dio monstruoznog srbskog genocidnog plana zatiranja Bošnjaka: pobiti muškarce, kod žena osigurati svoje potomstvo, uništiti sve materijalne tragove njihovog postojanja i pamćenja: biblioteke, institute, medrese, džamije i druge građevine, uključujući i obdanišća. Televizijske kamere su zabilježile brojne primjere bodrenja, pričešćivanje i škropljenja svetom vodicom srpskih vojnika prid napade na svoje komšije Bošnjake “u svetom ratu protiv antikrsta”. Kamere su zabilježile i svjedočenje jedne žrtve koju je silovao srpski vladika Vasilije Kačavenda. Pod okriljem njegove mantije građene su crkve na mjestu srušenih džamija, kao ona u Diviču, a planetarno je poznato nasilje “duše srpstva” nad nezaštićenom staricom Fatom Orlović, na čijoj su zemlji, uz samu kuću, bezpravno napravili crkvu iako tu ne žive Srbi. Ali crkvom se obilježavaju “srpske zemlje” za neke buduće generacije. Pritom se zaboravlja činjenica da Fata Orlović po prezimenu vodi porijeklo od čuvenog junaka, jednog od prvih muslimana na tom prostoru, buntovnog šejha Hamze Orlovića. I sam dejtonski genocidni entitet “republika srpska” ima crkvene temelje i čista teokratska obilježja: Svaka vojna jedinica imala je u ratu svoga sveca i svoju krsnu slavu, a imaju je i sve institucije u tom entitetu. Tako zloglasna policija RS, koja je i u presudi Međunarodnog suda pravde nedvosmisleno imenovana kao jedan od izvršilaca genocida, obilježava na sva zvona svoju krstnu slavu sv. Arhangela na dan potpisivanja dejtonskog mirovnog ugovora, 21. novembra.
Koliko smo daleko od ekumenizma svjedoči i činjenica da se Srpska pravoslavna crkva “kao duša srpskog naroda” nikada nije oglasila povodom rušenja oko hiljadu džamija koje su u ratu srušili Srbi, a i danas se ruše i pale u ovom entitetu, npr. u Fazlagića Kuli kod Gacka. Mnogo dalje je odmakao „sportski ekumenizam“, jer je npr. golman nogometne reprezentacije Nemanja Supić porijeklom baš sa ovog područja). Nikada nije osuđena jasna genocidna namjera u Banjaluci da se zatru tragovi života Bošnjaka muslimana u tom gradu, jer su srušene sve džamije, uključujući i Ferhad-pašinu, a podignut je novi pravoslavni hram nedaleko od nje u samom centru Banjaluke.
Vlastin i Lunin Tito
Ostao sam konsterniran kada sam proljetos čuo starog dobrog znanca iz novinarskih voda još od vremena studentskog lista “Naši dani” Vlastimira Mijovića kako kao gost urednik u jednoj emisiji FTV doslovno kaže: Sinoć smo supruga i ja ubjeđivali stariju kćerku da nije Títo, nego Tïto. Upravo je tako izgovorio sa dugim uzlaznim akcentom na /i/ u prvom slučaju i oštrim kratkim silaznim, također na /i/, u drugom slučaju. Prosto nevjerovatno, jer upravo je obratno! (Treba napomeniti da je to ona ista tinejdžerka Sara iz filma “Grbavica” koju onako krvnički bije Mirjana Karanović u liku filmske majke Esme). Teško mi je zamisliti tu porodičnu scenu i razumiti potrebu i razloge roditeljā, Vlastimira i supruge mu Amre, da maltretiraju rođenu kćerku Lunu, upušćajući se u jezička tumačenja, jer, koliko znam, ni jedno nije jezikoslovac. Zanimljiv fenomen koji najbolje ilustruje dugogodišnje nasilje nad bosanskom jezičkom baštinom i identitetom koje su provodili karadžić-vuković-ostojićevski lektori. Brižni otac Vlasta kao nadrilingvista izbija nasilno iz glave svojoj kćerki i ono malo što je ostalo od njenog bosanskog identiteta. (Koliko li, Bože, ima ovakvih i još drastičnijih primjera nasilja?!) Da Mijović živi, recimo, u Nikšiću i da je to rekao na tamošnjoj televiziji, bio bi u pravu, jer akcenat riječi ovoga tipa, u koje spadaju i antroponimi, oštro diferencira karadžićevsko-crnogorski jezički izraz od bosanskog. Njegova kćerka govori kako govori njezino okruženje u Sarajevu i kako je u bosanskoj tradiciji.
Oni, dakle, u Sarajevu nagone rođenu kćerku da se odrekne bosanskog akcenta za račun karadžićevskog istočnohercegovačkog i crnogorskog. Upravo je bosanski: Títo, a ne Tïto. Osim akcenta ovaj primjer je zanimljiv i po različitim oblicima promjene u zavisnim padežima. Imenice muškog roda ovoga tipa (npr. babo) pa i antroponimi i patronimi na o-, u bosanskom jeziku imaju oblike u zavisnim padežima kao i imenice ženskog roda na a- , npr. voda-vode (u genitivu), tj. bábo – bábē dakle: Títo-Títē, isto kao Íbro-Íbrē; Ívo-Ívē; Rísto-Rístē, dok u crnogorskom jeziku imaju oblike kao i imenice muškog roda, npr., dakle: Tïto-Tïta. Bosanski i crnogorski jezički izraz razlikuju se i u oblicima izvedenog prisvojnog pridjeva od ovih imena. Bosanski je: Títin, Íbrīn, Ívīn, Rístīn, a crnogorski: Títōv (Tïtōv), Íbrōv, Ívōv, Rístōv.
Dugotrajnim drilom medijskim, školskim i administrativnim koji su provodili karadžićevski lektori posljednjih stoljeća i decenija i u govor obrazovanog i običnog svijeta uvukli su tuđi oblici. Tako ćemo često voditelje “binga” čuti kako nepravilno izgovaraju “najsretniju” zeničku ulicu, kao Aska Borića, umjesto bosanskog Aske Borića (od Asko). Sa stanovišća bosanske jezičke tradicije pogrešan je i naziv glavne sarajevske ulice: Ulica maršala Tita, a trebalo bi Ulica maršala Tite. (Kolokvijalno: Titina ulica). Luna upravo potvrđuje da se tako govori. To potvrđuje i naziv jednog specijaliteta u poznatom ilidžanskom restoranu “Titin ražnjić Brajlović”. Neobičnost je u tome što je vlasnik porijeklom iz istočne Bosne, gdje je evidentan uticaj istočnohercegovačko-crnogorske promjene ovakvih imenica u obliku: Tito-Tita., ali, kao što možemo primijetiti nije privladao bosanski. To potvrđuje i izjava predsjednika Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine Amira Jaganjca na TV Alfa povodom incidenata u Širokom Brijegu (bivša Lištica), kada su napadnuti navijači “Sarajeva”: Ja sam sva ta saznanja prosleđivao federalnom tužitelju Zdrávki Kneževiću.
Mićo Ljubibratić
“Duša srpskog naroda”, odnosno njeni predstavnici poput Miće Ljubibratića, bili su nosioci i organizatori tzv. hercegovačkog ustanka 1875. godine, poznatog pod imenom “nevesinjska puška”, na čijim se dostignućima i idejnim osnovama zasniva i sadašnja RS. On je imao izrazit antibosanski, antibošnjački i antimuslimanski karakter i katastrofalne posljedice po Bosnu i Bošnjake. Historijske su činjenice da je ustanak iniciran i sponzoriran iz Srbije, uz podržku majčice Rusije, a crkve su se koristile kao logističke i zavjereničke baze. Po uzoru na Karađorđev ustanak u Srbiji 1804. godine, počinjena su dotad neviđena zverstva, ubistva, paljevine i otimačine i nebrojeni zločini. Ustanici su po cijeloj Hercegovini spaljivali kompletne begovske porodice u njihovim kulama. Potomci nekih koji su preživili taj zvjerski pokolj iz Blagaja, Nevesinja, Mostara, Čapljine, Počitelja, Domanovića, Stolca danas žive u nekoliko sela pored Drača u Albaniji, kao što su Borak i Kodžaz. Ustanak je na kraju ugušen, ali je on bio povod za odluku Berlinskog kongresa 1876. za evropskim uspostavljanjem reda u Bosni, odnosno za austro-ugarsku okupaciju Bosne i Hercegovine dvije godine kasnije. Historija se ponovila u posljednjoj deceniji 20. stoljeća u mnogo drastičnijem obliku. Ono što nisu uspili 1875. godine, uspili su stotinu dvadeset godina poslije, 1995. godine, ne samo uz blagoslov nego i aktivno učešće crkve i mantije.
U okrilju te crkve prevedena je i muslimanska sveta knjiga Qur'ān, a preveo ju je niko drugi do sveštenik i vođa hercegovačkog ustanka Mićo Ljubibratić 1895. godine, s proklamovanom prijetvornom namjerom za izmirenjem sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”, a stvarnim ciljem uspostavljanja velikosrbskog patronatstva nad desetkovanim i posrnulim Bošnjacima. Razumije se, nije preveden sa arabskog originala, nego sa ruskog, a i ruski sa francuskog. Od uleme je dočekan kao antiislamski potez par exellence. Jedan anonimni autor iz Bosne u zvaničnom glasilu skadarskog vilajeta propratio je Ljubibratićev prijevod Kurana izrijekom “da Kur'an na srpskom jeziku što je izašao u Beogradu ne može biti ni u namanjoj mjeri adekvatan originalu”, a po svjedočenju historičara Muhameda Hadžijahića, bošnjački časopis iz tog vremena “Hikjmet” nije se ženirao da ustvrdi da je uvođenje prijevoda Kur'ana “u svaki islamski narod … skrajna i najviša želja svih kolonizatora”. Hadžijahić zaključuje: “Po svemu se čini da je ovaj podhvat bio motiviran prije svega političkim razlozima s tendencijom da se izdanjem prijevoda Kur'ana postignu kod Bosanskih muslimana određeni nacionalno-politički efekti…”. Nije nimalo začudno što je Ljubibratićev sljedbenik, savremeni srbski orijentalista i antiislamski ideolog, koji fabrikuje priče o vehabijama i islamskim teroristima, patološki islamofob, Darko Tanasković tvrdi da je ovaj Ljubibratićev prijevod “jezički i stilski najbolji, a značenjski zadovoljavajući”, jer jezik i stil prijevoda Qur’ana Hercegovca Miće Ljubibratića gotovo da je prekopiran iz prijevoda Biblije, tačnije Novog zavjeta Vuka Karadžića. Nije nikakvo čudo jer Ljubibratić je bio sveštenik i zakleti sljedbenik ideja Vuka Karadžića i njegovog savremenika, hercegovačkog jeromonaha i arhimandrita Joanikija Pamučine.
Ljubibratić je i sam naziv Koran (ar. ﺍﻟﻗﺮﺃﻦ, izg. Al-Qur’ān) prilagodio svome izgovoru: arapsko /u/ zamijenjeno je sa /o/, koje kao glas i grafema ne postoji u arapskom jeziku, a arapski grleni preglas iznad /a/ jednostavno amputirao, pa je njegov naziv postao grafemski i glasovno potpuno identičan nazivu jednog romanijskog lokaliteta u blizini pala (Koran) ili nazivu rijeke koja čini Plitvička jezera (Korana). Inače, izgovor Bošnjaka i Srba na opoziciji u:o razlikuje se i u drugim riječima: Mušćanica (Bošnjaci) prema Mošćanica (Srbi), Dobuje (Bošnjaci) prema Doboj (Srbi), itd. I danas mediji koji baštine tu tradiciju arapska imena transkribuju sa /o/ umjesto /u/, pa će biti Mohamed (prema engleskoj transkripciji), umjesto Muhammed, Hosni (Mubarak), umjestu Husni(ja) (Mubarek). Ljubibratićev Koran je objavljen na “spskom pismu ćirilici” u vrijeme dok je još postojalo kolebanje kod Bošnjaka u pogledu prihvatanja nekog neorijentalnog pisma, na kojima je do tada gajena pismenost, i kada je latinica sve više dobijala primat, a uzpostavljanjem austro-ugarske vlasti i zvanično prihvaćena. U njegovom crkvenom Koranu u potpunosti je prihvaćen pravoslavni crkveni vokabular, terminologija i frazeologija Novog zavjeta, dosljedno je proveden Vukova ijekavica, zatim princip štakavizma, nasuprot bosanskom samorodnom šćakavizmu, itd. Vjerovatno taj Koran danas ne koristi ni nekadašnji bosanski reditelj Emir Kusturica koji je nakon konverzije u pravoslavlje izjavio: Ja sam Srbin, a Srbin ne može biti musliman, što kako smo vidili, nije u skladu sa hegemonističkim shvaćanjima najvećih srpskopravoslavnih autoriteta sa područja Hercegovine i Pive i Drobnjaka: Vuka Karadžića, Joanikija Pamučine i Miće Ljubibratića. Posebno je znakovito da su sve te jezičke osobine iz Ljubibratićeva Korana privladale i u Rječniku bosanskog jezika u odnosu na izvorne osobine bosanskog jezika i tako postale leksička norma koju su ustanovili sami Bošnjaci, ali to ne treba čuditi one koji znaju ko je bio urednik ovoga bezprizornog leksikona, koji je svoje jezičko znanje sticao na djelima arhimandrita Joanikija Pamučine. Po svemu se čini da je “crkva i mantija” mnogo više udaljila ljude, istinu i pravdu od ove zemlje, nego što je spremna za ekumenski dijalog sa “muhamedancima srpske nacionalnosti”.
Hoće li neko buduće vrijeme demantirati riječi Maka Dizdara kada kaže: Bosni je suđeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.
(SAFF br. 256.)
