Autor: Abdulrahman al-Rashed
Iranska dominacija nad svime u Iraku, od kontrole trgovine, izgradnje i plasiranja robe loše kvalitete, do kontrole banaka, vlade, parlamenta i političkih stranka, je više nego očita. Opisujući situaciju u Iraku, New York Times navodi da Iran kontrolira sve u toj zemlji, od televizijskih kanala do prodaje droge.
Svoju prisutnost u Iraku i kontrolu nad njim, Iran pokušava opravdati tvrdeći da ga Irak treba i da bi bez njega ta zemlja propala. Zbog toga Iran tvrdi da je zaslužan za oslobađanje Mosula od ISIL-a, ali to nije istina. Za Mosul su se uglavnom borili pripadnici iračkih oružanih snaga, uz podršku SAD-a.
Teheran već 14 godina radi na uspostavi svog utjecaja u Iraku i uspio je postići da većina iračkih političara, bilo da su sunijski Arapi, Turkmeni ili i Kurdi, nastoji zadobiti njihovu podršku i naći se u njihovoj milosti. Baš kao što su svojevremeno libanski političari dolazili u Damask da bi dobili podršku i saglasnost sirijskog predsjednika.
Usred takve iranske dominacije Irakom, posjeta Muqtade Al-Sadra, jedne od najutjecajnijih figura u iračkoj areni, Saudijskoj Arabiji je hrabar potez. Sadr ovom posjetom želi potvrditi ono što se o njemu odavno govori, a to je da ne prihvata iransku dominaciju Irakom i da insistira na nezavisnosti Iraka u odlučivanju. Ova posjeta, također, odražava njegov prkos političarima poput bivšeg iračkog premijera i trenutnog potpredsjednika Iraka, Nurija al-Malikija, koji je najgori premijer tokom cijele historije Iraka.
Neodbijanje dobrih odnosa sa Teheranom
Sadr i nekih irački zapovjednici, njegovi istomišljenici, ne odbacuju dobre odnose sa svojim susjedom Iranom, ali odbacuju njegovu dominaciju i uplitanje u unutrašnja pitanja zemlje. Oni se protive tome da Teheran raspolaže iračkim resursima i upravlja iračkim vlastima; protive se iranskom pomicanja protoka vode pograničnih rijeka i vršenju naftnih bušenja u susjednim naftnim zonama; protive se tome što Iran koristi iračke firme i banke za tajno i ilegalno vršenje novčanih transakcija koje su im međunarodno zabranjene; protiv su uspostave i poticanje aktivnosti iračkih milicija koje djeluju izvan kontrole države; protive se uplitanju Iranske revolucionarne garde u rad iračke vlade i parlamenta, u imenovanja guvernera i općinskih načelnika, upravljanje državnim medijima i uspostavljanju njihovih privatnih medija.
Irak je velika zemlja i to nije banana republika za ekstremistički i teokratski režim iz Teherana, koji želi da iskoristi Irak i njegove resurse za financiranje svojih vojnih avantura u Siriji, Libanu i drugim zemljama. Irak pod dominacijom Iranske revolucionarne garde je siromašna zemlja po svim standardima, a to nije zbog toga što zemlji nedostaje finansijskih sredstava, nego zbog sve veće korupciju u iračkim institucijama i zbog iranske krađe njihovih resursa.
Politika nezainteresiranosti
U interesu je zemalja regije, poput Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja (GCC), da podrže nezavisnost Iraka i da Iračanima pošalju poruku da nisu sami.
Ponovit ću ovdje moj dugo već poznati stav da je politika nezainteresiranosti zaljevskih zemalja bila pogrešna politika koja je Irancima uveliko olakšala širenje utjecaja u Iraku, uplitanje u unutrašnja pitanja ove zemlje, te da je percipiranje Iraka kao sektaškog društva odraz nepoznavanja političkih činjenica i nerazumijevanja dinamike politike i društva u toj zemlji.
Prije Sadrove posjete Saudijsku Arabiju je posjetio irački premijer Haidar al-Abadi, čime je napravljen pozitivan i značajan politički zaokret u bilateralnim odnosima dvije susjedne zemlje.
Logično je zapitati se mogu li se Iračani suprotstaviti Iranu, imajući u vidu kako se Iran bezobzirno borio za kontrolu nad Sirijom, ne mareći za stravične zločine i nesagledive materijalne štete koje su uzrokovala njihove sektaške milicije. Spašavanje Iraka iz kandži teheranskog režima je zadatak iračkih patriota, bez obzira kojoj vjerskoj grupi pripadali. Dužnost zemalja regije, pak, jest da zauzmu jasan stav protiv dominacije iranskog režima i institucija poput IRG-a, nad iračkim državnim institucijama, političkim strankama i resursima.
Irak je bogata zemlja i ne nedostaju joj veliki resursi, za razliku od Jemena i Sirije. I, onog trenutka kada iračke patriotske vođe podignu svoj glas protiv iranske i bilo čije druge dominacije, Irak će povratiti svoj suverenitet i nezavisnost u odlučivanju.
To je irački nacionalni i patriotski projekat, a ne projekat zemalja Zaljeva, ili drugih arapskih i nearapskih zemalja.
Preveo: Abdullah Nasup
