Piše: Ahmed Amr
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nakon terorističkog napada na tornjeve u New Yorku, 11. septembra 2001. godine, islamski svijet je ušao u novu fazu i nad njim su zapuhali novi vjetrovi rata koji je tadašnji američki predsjednik George Bush najavio kao novi krstaški rat pod parolom ”ko nije sa nama, protiv nas je”, i u toku kojeg su srušene dvije muslimanske države: Irak i Afganistan.
Također, nakon nedavnog napada na redakciju časopisa ”Charlie Hebdo”, mnogi vjeruju da smo na pragu nove faze čije će posljedice biti slične posljedicama spomenutog napada na američke trgovačke centre u New Yorku ili bi, pak, u glavama kreatora, trebale biti slične njima. Cilj proizvodnje stanja globalnog straha kako bi se ostvarila podrška velikim vojnim operacijama koje bi se protezale na neke arapsko-islamske zemlje, čini se sasvim logičnim. Međutim, kroz pomno iščitavanje događaja i uzimajući u obzir europsko kolonijalno iskustvo, koje je Zapadu u nasljeđe ostavilo itekako dobro poznavanje načina arapsko-islamskog razmišljanja, kao i teško američko iskustvo čije se negativne posljedice na američku politiku i sada osjećaju, teorija o vojnoj intervenciji je vrlo krhka i neodrživa.
Napad na ”Charlie Hebdo” izazvao je globalni medijski krik koji je okupio sve europske i svjetske lidere i predsjednike kao da se radilo o svečanosti na kojoj se stavlja bjanko potpis na odluke i strategiju koju Europa namjerava primijeniti u budućnosti, a sa kojom svi moraju biti zadovoljni, dok se oni koji te odluke ne žele podržati i učestvovati u njihovoj implementacija, obavezuju na šutnju.
Pitanje koje se samo od sebe nameće jeste, kojoj politici ili strategiji će pribjeći Francuska i Europa, općenito, nakon što se stiša medijska oluja?
Između 11. septembra i ”Charlie Hebdo”
Europa osjeća opasnost od prodora islama i njegove ekspanzije u Europi. Napisane su mnogobrojne knjige i studije koje upozoravaju da će Europa, nastavi li se sadašnji trend i intenzitet povećanja broja muslimana, najkasnije za jedno stoljeće postati većinski muslimanska. Zbog toga se protiv muslimana provodi kontinuirana kampanja koja dozvoljava sve vrste stigmatizacije, siromašenja i marginalizacije.
U Francuskoj postoji mnogobrojna literatura koja upozorava da bi muslimani u kratkom vremenskom roku mogli preuzeti vlast, a u Njemačkoj, naprimjer, nema dana kada se, na političkom, ideološkom i medijskom nivou, ne upozorava na opasnost od muslimana. Štaviše, poznate su tzv. sedmične demonstracije koje se organiziraju po njemačkim gradovima pod nazivom ”Europljani protiv islamizacije zapadnih zemalja”.
Dakle, francuski i europski odgovor i reakcija na nedavni teroristički napad bit će, u općem smislu, radikalno drugačiji u odnosu na američki odgovor koji je bio usmjeren uglavnom prema vani. I unatoč veličini i razmjerama tog događaja koji se desio unutar Amerike, u političkom i pravnom smislu nije bilo dramatičnih pritisaka i napada na muslimane u Americi.
Dok će u Europi, koja baštini kolonijalno iskustvo i u kojoj živi ogroman broj muslimana, odgovor biti više usmjeren prema unutra nego prema vani. Čak i na vanjskom nivou taj odgovor će biti usmjeren na promjenu sistema islamskih vrijednosti, posebno ako se ima u vidu američko iskustvo vojnog interveniranja, koje je praktično doživjelo fijasko.
Novi muslimani
Niko na Zapadu ne želi da istražuje korijen problema i da ga pokuša riješiti. Oni su jednostavno slučaj ”Charlie Hebdo” okarakterizirali kao zločin protiv slobode izražavanja i protiv slobode i demokratije kao europskih vrijednosti. Niko ne spominje korijen problema i njegovu prirodu, osim rijetkih pojedinaca kao što je bivši francuski premijer Dominique de Villepin, koji je, u televizijskom intervjuu, rekao: ”Organizacija tzv. Islamske države je okrutno čedo arogantne i brutalne zapadne politike”, dodajući da je ”vojna intervencija u Afganistanu, Iraku, Libiji i Maliju, učinila da se umnogostruči broj terorista i džihadista, kojih je bilo svega nekoliko hiljada, a danas ih ima preko trideset hiljada. Idiš je simbol pravog terorizma, dok ostale muslimane treba osloboditi bilo kakve krivice za Idiševe zločine”.
On je također pozvao Zapad da smogne snage suočiti se s bolnom istinom u čijoj je proizvodnji uveliko učestvovao. Nažalost, ovaj kontekst nije preovlađujući u Europi, već su to samo glasovi sa margina europske političke scene.
Europska strategija u borbi protiv islama
”Ja postim, jer je to dio moje vjere. I želim da budem poštovana.” Ovo je odgovor na pitanje koje je američki novinar, putem telefona, uputio Rimi Fakih, za kanal ”Free Press”. Rima Fakih je inače muslimanka libanonskog porijekla i osvojila je titulu Miss SAD-a, 2010. godine. Njen brat je rekao da je post sastavni dio vjere islama i da uopće nije u suprotnosti sa sudjelovanjem u izboru za Miss-djevojku, dodavši da ”post povećava duhovnu ljepotu”.
Poznato je da to takmičenje zahtijeva od takmičarki da se skoro potpuno skinu pred žirijem i pred publikom. Zato je ovaj prizor i stav američke misice i njenog brata vrlo znakovit, jer pokušava pomiriti proturječnosti i spojiti nespojivo, i on ukazuje na tip muslimana koji se saživio sa zapadnom civilizacijom i on, iako je musliman, život, pa i vjeru, razumijeva kao zapadnjak, pokušavajući je integrirati u zapadni koncept i sistem vrijednosti.
Taj tip ili model, koji se zove Rima Fakih, zapravo je model budućeg europskog rata protiv arapsko-islamskog svijeta. Kada Rima Fakih izjavi da se drži svoje vjere i da izvršava vjersku naredbu posta koji povećava njenu ljepotu, dužnost je da joj vjerujemo i da ne ulazimo u njene namjere, odnosno da ne provjeravamo njenu iskrenosti ili neiskrenost. Ubjeđenje Rime Fakih nije uopće daleko od ideja koje promovira Amina Wadud, Afroamerikanka koja je primila islam i koja, između ostaloga, zagovara i propagira stav da žena muslimanka može biti imam i predvoditi namaz muškarcima u džamiji. Ona je to potvrdila i praktičnim primjerom kada je prije nekoliko godina predvodila namaz skupini muškaraca muslimana u jednoj crkvi u Washingtonu.
Dakle, Rima Fakih predstavlja novo izdanje i novu verziju islama koju Zapad želi i prihvata. Novi islam koji joj, navodno, donosi unutrašnji mir i harmoniju, a istovremeno može gola pozirati fotografima. Ovdje se ne radi o običnom moralnom posrnuću i devijantnom ponašanju koje je svojstveno nekim muslimanima. Stvar je mnogo ozbiljnija, jer takvi muslimani tvrde da njihovo nemoralno ponašanje i devijacije ne proturječe islamu i da se musliman može bez problema identificirati sa zapadnim društvom i njihovim shvatanjima, da može respektirati najveće anomalije, podržavati i veličati razgolićavanje, a da pri tome ne izgubi ništa od svoga islama, niti pak zbog takvih shvatanja i takvog ponašanja osjeća grižnju savjesti.
Meta ”novog islama” nisu samo obični muslimani, već se njime želi prodrijeti u samu srž islamskog diskursa. Onaj ko prati stavove i zapadna istraživanja po pitanju njihovog odnosa prema islamistima, primijetit će da su ona usmjerena ka evoluciji islamskog diskursa i njegovog prilagođavanja i identificiranja sa zapadnim standardima na način da, naprimjer, podržava liberlanu demokratiju kao najviše mjerilo vrijednosti, da podržava vrijednost pojedinačne slobode i individulna (pojedinačna) ljudska prava neovisno od bilo kakve zajednice i kolektiviteta.
Ono što Zapad želi, kada je riječ o islamskom diskursu, jeste da islam učini individualnom vjerom, koja nema nikakve veze u domenu javnog života, u domenu državnog i društvenog sistema, ustava, zakona i sl. Na taj način će novi islamski diskurs postati prihvatljiv i sposoban za suživot sa zapadnom hegemonijom.
Europa je u prethodnoj fazi samo djelimično uspjela, ali sada, sa primjenom nove strategije, ona želi taj uspjeh upotpuniti i to putem revizije i novog pisanja islama, čime se žele srušiti temeljni islamski principi i vrijednosti i dovesti u sumnju kompletna islamska kulturno-civilizacijska baština. Europa smatra da je došlo vrijeme za novo pisanje i čitanje islama koji će biti kompatibilan i identičan sa svim zapadnim liberalnim vrijednostima. Pogotovo sada, kada su muslimanski narodi, posebno arapski, doživjeli strahovit poraz usljed neuspjeha revolucije koja je trebala dovesti do željenih promjena u arapsko-islamskom svijetu.
Sistematski i permanentni medijski napadi na temelje islama, kako na nivou vjerovanja, morala, ponašanja, tako isto i napadi na islamske nauke, djela iz hadisa, tefsira, ismijavanje sa islamskim pravnim školama i njihovim utemeljiteljima (mezhebima), sve je to dio novog rata protiv islama i muslimana, a teroristički napad na redakciju ”Charlie Hebdo” ne predstavlja ništa drugo nego još malo ulja kako bi taj plamen bio što veći.
