Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mnogi kur'anski ajeti pozivaju na razmišljanje o Allahovom stvaranju, o savršenstvu tog stvaranja, te o blagodatima kojima Allah obasipa ljude, ali i o načinu raspodjele tih blagodati među ljudima.
Naime, Allah, dželle šanuhu, stvorio je ljude sa različitim fizičkim i intelektualnim sposobnostima, kao i sa različitim stepenom ili količinom darivanja Svojih blagodati, u smislu bogatstva, prestiža, ugleda, sticanja visokih diploma, i drugih faktora koji utječu na status i ulogu svakog čovjeka u društvu.
Upravo je to veliki kamen spoticanja u životu čovjeka i društva, i uzrok nesporazuma, sukoba, mržnje, zavidnosti, spletkarenja, klevete, i sl.
Stoga nas Kur'an na mnogim mjestima upozorava da Allah nije odlikovao neke ljude nad drugima, samim tim što su oni u osnovi to zaslužili i što svojim rođenjem zaslužuju posebno mjesto kod Allaha, niti je drugima uskratio neke blagodati, zato što ih je Allah zaboravio i što su manje vrijedni kod Allaha, već je On iz Svoje neizmjerne milosti podijelio ljudima uloge u društvu, kako bi svako od nas služio drugim ljudima shodno svojim sposobnostima i mogućnostima, i kako bi se te uloge međusobno nadopunjavale.
Mudrost raspodjele Allahovih blagodati među ljudima objašnjena je u ajetu u kojem se spominje prigovor nekih mekanskih glavešina zato što je Kur'an objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a ne nekim drugim ljudima koje su oni smatrali uglednijim i prećim za takvu misiju.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I još kažu: “Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!” (Ez-Zuhruf, 31.) Različita su mišljenja na koje ugledne ljude su mislili, ali se u tefsirskim djelima uglavnom navode: Velid ibn Mugire iz Mekke i Habib ibn Amr ibn Umejr es-Sekafi, ili pak Urve ibn Mes'ud es-Sekafi, iz Taifa.
Odgovarajući na njihov prigovor, Uzvišeni Allah, objavio je: ”Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovome svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili. – A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.” (Ez-Zuhruf, 32.)
Dakle, nejednakost u blagodatima, predispozicijama i sposobnostima ima za cilj da ljudi služe jedni druge, obavljajući na taj način svoju ulogu u društvu.
Međutim, kada ljudi zapostave Allahovu uputu, onda oni po svom nahođenju rangiraju ljude, uloge i profesije, pa neke profesije smatraju uzvišenijim i boljim od drugih, kao što neke ljude smatraju zaslužnijim za određene pozicije od drugih, odnosno, smatraju da neki nepravedno imaju bogatstvo, diplomu, ugled u društvu i sl.
Ova realnost koju živi većina društava čini da svaki čovjek nastoji da popravi svoj status u društvu kroz svoju profesiju, bogatstvo, moć ili na neki drugi način, pa onda onaj ko nije dobio ili ostvario ono za šta se smatra dostojnim osjeća nezadovoljstvo, širi smutnju, prigovara, pokazujući pri tome ogromnu frustraciju zbog ”nepravedne” uskraćenosti.
S druge strane, oni koji su dostigli položaj u društvu koji ih zadovoljava, oni koji za sebe tvrde da su se ostvarili kao ličnosti, oni opet pate od anksioznosti, neopisive tjeskobe i straha od iskušenja, u smislu gubitka zdravlja, imetka, ugleda, položaja, a sve radi toga da ne bi izgubili ono što posjeduju.
I niko nije siguran u trajnost Allahovih blagodati koje posjeduje, osim zahvalnih Allahovih robova, kao što se navodi u ajetu: ”I kad je Gospodar vaš objavio: ‘Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati.” (Ibrahim, 7.)
Iskrena vjera u Allaha, oslobađa nas ove tjeskobe koja proizlazi iz straha od gubitka statusa u društvu, jer nas islam uči da dostojanstvo, plemenitost i status osobe nemaju nikakve veze s bogatstvom ili siromaštvom, niti s položajem, profesijom, vrstom automobila ili luksuzom, nego je onako kako je Uzvišeni Allah rekao: ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13.)
Iskreni vjernik od samog početka ne čini svojim glavnim ciljem status u društvu, jer težnja za ugledom i osjećaj da je iznad drugih predstavlja svojevrsno uzdizanje na Zemlji o čemu je Uzvišeni Allah rekao: ”Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (El-Kasas, 83.)
Vjernik se ne natječe s drugima za status i ugled na ovom svijetu, već se on natječe s vremenom, želeći ugled, poziciju i uzvišeno mjesto, kod Allaha, a ne kod ljudi.
A šta znači imati ugled kod Allaha, objašnjava nam naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu u kojem je rekao: ”Hoćete li da vas obavijestim o stanovnicima Dženneta?” Rekli su: ‘Hoćemo, Allahov Poslaniče!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Svaki ponizni Allahov rob, koji da zakune Allaha za nešto, On bi mu to dao i uslišao bi njegovu dovu.” Zatim je upitao: ”Hoćete li da vas obavijestim o stanovnicima Vatre?”
Rekli su: ‘Hoćemo, Allahov Poslaniče!’ On je rekao: ”Svaki grubi, bestidnik i oholi.” (Buharija)
Iskreni vjernik kod Allaha vrijedi više od cijele zemlje ispunjene uglednicima koji su nevjernici i munafici, jer oni kod Allaha ne vrijede ništa.
Vjernik koji nastoji da postigne status kod Allaha pošteđen je teškoće natjecanja s ljudima, iako on nije nimalo pasivan, naprotiv, on želi da napreduje u svom poslu, u svojoj profesiji, želi da bude najbolji doktor, profesor, inženjer, učitelj, zanatlija, privrednik, ali ne zato da kažu da je najbolji, već zato što on dosljedno ispunjava emanet i vrši ulogu koju mu je Allah dao na osnovu njegovih sposobnosti i afiniteta. On služi ljudima u ime Allaha, i on je opušten jer težnja za statusom kod Allaha ne unosi tjeskobu ili frustraciju u dušu, već je ispunjava mirom, spokojem i zadovoljstvom.
Zato iskoristimo život na dunjaluku u dobrim djelima kako bismo stekli ugled kod Allaha, jer, dunjaluk brzo prolazi, svakim danom smo bliži kaburu i Ahiretu. A kada smrtni čas dođe šta tada vrijedi naš život, bogatstvo, trud, diplome, ugled?! Ništa! Tada će svako od nas shvatiti da je la ilahe illallah vrijednije od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu.
Ko smo mi, zapravo?
Mi smo zbir dana na dunjaluku. Kad god prođe jedan dan, nestao je i otišao dio nas. Dakle, ljudi se ne mjere i ne gledaju po ugledu, diplomama, bogatstvu, već po vremenu, po pedeset, šesdeset i sedamdeset godina koje su nam date da ih živimo.
I ogromna je razlika između čovjeka koji se priprema za putovanje na hadž ili na ljetovanje sa svojom porodicom, i onoga koji čeka vrijeme operacije u bolnici.
Ogromna je razlika između onoga koji čeka da mu se rodi dijete i onoga koji čeka pred gasulhanom da mu ogasule nekog bližnjeg koji je umro.
To jest, ogromna je razlika u vremenu između onoga ko čeka sreću i radost i onoga ko očekuje nedaću.
Šta to znači? To znači, kako se navodi u Kur'anu, da su svi ljudi gubitnici osim iskrenih vjernika, onih koji nisu žudili za prolaznim blagodatima i ugledom na dunjaluku, već su žudili za ugledom kod Allaha.
Protokom vremena i prolaskom života, svi ljudi se približavaju Ahiretu, ali je ogromna razlika među njima, jer jedni strahuju i tuguju, a drugi se raduju, jedni čekaju sreću i nagradu, a drugi nedaću i kaznu.
Kada je Bilal, radijallahu anhu, bio na samrti, ljudi oko njega su plakali, a on se radovao, govoreći: ”Sutra je susret s voljenima, s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabima!”
On se raduje kao što se raduje čovjek koji se sa dugog putovanja vraća svojoj porodici, svojim voljenima, jer je iskoristio vrijeme u dobru, jer se trudio da stekne ugled kod Allaha, i jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo zvuk njegovih koraka u Džennetu.
A onaj ko je prokockao vrijeme na dunjaluku, makar ostvario najveći ugled, makar bio najbogatiji, on će u strahu i beznađu povikati: ”Gospodaru, vrati me na dunjaluk da kakvo dobro djelo uradim!”
Milostivi Allahu, učvrsti naša srca u Tvojoj vjeri, učini nas od onih koji će raditi dobra djela i koji će pomagati i služiti ljudima da bi postigli ugled kod Tebe, i učini nas od onih koji se ničega neće bojati i na za čim neće tugovati na Sudnjem danu!
