Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U islamskoj tradiciji razum zauzima posebno mjesto, jer predstavlja temelj vjerovanja, odgovornosti i lijepog ponašanja. Učenjaci su kroz stoljeća naglašavali njegovu vrijednost, upozoravajući da se čovjekova stvarna veličina ne mjeri imetkom niti položajem, već sposobnošću ispravnog rasuđivanja, mudrog postupanja i obuzdavanja svojih strasti.
Među onima koji su o tome govorili na izuzetno lijep i dubok način bio je veliki muhaddis i učenjak Ibn Hibban, čije misli o razumu predstavljaju spoj životne mudrosti, duhovne zrelosti i praktičnih savjeta. Razum, kako ga on opisuje, nije samo sposobnost rasuđivanja, nego svjetlo koje vodi čovjeka ka dostojanstvu, bogobojaznosti i ispravnom djelovanju.
U nastavku donosimo neke od njegovih inspirativnih misli i poruka koje i danas mogu biti putokaz čovjeku na putu izgradnje plemenitog karaktera i zrelog pogleda na život.
Ibn Hibban kaže: ”Prva i temeljna odlika dobra za čovjeka na ovome svijetu jeste razum. To je jedan od najuzvišenijih darova koje je Allah podario Svojim robovima, pa čovjek ne bi smio skrnaviti tu blagodat druženjem s onima koji joj stoje nasuprot.
Dužnost razumnog čovjeka jeste da bude dostojanstvenog držanja i sklon šutnji, jer su to osobine vjerovjesnika, dok su ružno ponašanje i neumjerena govorljivost odlike stradalnika.
Razuman čovjek se ne prepušta dugim nadama, jer onaj čije su nade prevelike – djela su mu slaba; a kada mu dođe suđeni čas, nade mu više neće koristiti.
Razuman čovjek ne ulazi u borbu bez pripreme, ne upušta se u raspravu bez dokaza i ne nadmeće se bez snage, jer se razumom srca prosvjetljuju, poslovi dovršavaju i svijet izgrađuje.
Razuman čovjek ono što nije vidio prosuđuje na osnovu onoga što je vidio; ono što nije čuo pridružuje onome što je čuo; ono što nije iskusio poredi s onim što je iskusio; ostatak svoga života mjeri onim što je već prošlo; a ono što još nije postigao sagledava kroz ono što mu je već darovano.
Ne oslanja se na imetak, makar bio u potpunom blagostanju, jer imetak dolazi i odlazi, dok razum ostaje i ne napušta svoga vlasnika. Kada bi razum bio stablo, bio bi među najljepšim stablima, kao što bi sabur, kada bi bio plod, bio među najukusnijim plodovima.
Ono čime razborit čovjek uvećava svoj razum jeste približavanje onima koji su mu slični i udaljavanje od onih koji su mu suprotni.
Razuman čovjek ne započinje govor osim kada je upitan, ne upušta se mnogo u rasprave osim tamo gdje postoji spremnost da se prihvati istina i ne žuri s odgovorom dok se ne uvjeri i ne provjeri.
Razuman čovjek ne potcjenjuje nikoga: jer ko potcijeni vlast – pokvari svoj dunjaluk; ko potcijeni bogobojazne – uništi svoju vjeru; ko potcijeni braću – izgubi svoje dostojanstvo; a ko potcijeni obične ljude – izgubi svoju čast i ugled.
Razumnom čovjeku nisu skrivene njegove vlastite mahane, jer onaj kome su skriveni njegovi nedostaci ne prepoznaje ni vrline drugih. Jedna od najtežih kazni za čovjeka jeste da mu vlastite mahane ostanu nevidljive, jer mahane ne može ostaviti onaj ko ih ne poznaje, niti može dosegnuti vrline ljudi onaj ko ih ne prepoznaje. A koliko su samo iskustva dragocjena onome koji tek započinje svoj put.”
