Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”On upravlja svime, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje.” (Es-Sedžda, 5.)
Kada vjernik čuje riječi ”On upravlja svime”, u njegovom srcu se budi osjećaj potpune sigurnosti i smirenosti. Shvati da ništa na nebesima, ni na Zemlji, niti išta između njih ne izmiče Allahovoj vlasti i Njegovom određenju. Sve se odvija po Njegovoj volji. Ono što On hoće, neminovno se dogodi, a ono što On neće, nikada se ne može dogoditi, makar to željeli svi stanovnici nebesa i Zemlje.
Živimo u vremenu u kojem je neistina, u svojoj aroganciji i drskosti, dostigla toliki stepen da se kod mnogih muslimana javlja pogrešan i, s vjerskog aspekta, problematičan osjećaj da tokove svjetskih zbivanja, sudbine naroda i ravnotežu moći u potpunosti određuju ljudski akteri, posebno oni koji predvode najmoćnije savremene političke projekte.
Ova percepcija dodatno se učvršćuje kroz prizore političkih pritisaka nad slabijim državama, vojnih intervencija, destabilizacije čitavih regija, kao i bezuvjetne podrške cionističkom projektu i njegovim političkim i vojnim strukturama, što kod potlačenih naroda proizvodi osjećaj nemoći i historijske nepravde.
Međutim, islam kategorički odbacuje ideju da apsolutna moć pripada bilo kojem ljudskom autoritetu, ma koliko on djelovao snažno i nedodirljivo. Kur'an jasno uspostavlja načelo da je stvarna vlast i upravljanje kosmosom isključivo u rukama Uzvišenog i Svemoćnog Allaha, Koji, kako se navodi u citiranom ajetu, ”upravlja svim stvarima – od nebesa do Zemlje”.
A to znači da su svi politički sistemi, vojske, savezi i obavještajni aparati obuhvaćeni Božanskom voljom i Njegovim određenjem. Stoga je krajnje vrijeme da se muslimani probude iz ove opasne zablude koja pretjeranu ljudsku moć uzdiže do razine suverenosti i svemoći, i da shvate da je Gospodar ovog svemira Allah – Onaj Koji radi ono što hoće – a ne bilo koji zemaljski tiranin.
Kada se ova istina ukorijeni u srcu vjernika, ona prestaje biti tek apstraktno vjerovanje i postaje živa stvarnost koja se iščitava u stranicama Objave, ali i u historijskim tokovima. Kur'an ne ostavlja načelo Božanskog upravljanja na razini teorije, već ga iznova potvrđuje kroz kazivanja o narodima i pojedincima, u čijim se sudbinama razotkriva kako se ljudske namjere sudaraju s Božanskim određenjem – i uvijek mu se, na kraju, pokoravaju.
Među najupečatljivijim primjerima te istine nalazi se kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, u kojem se spletke ljudi pretvaraju u stepenice uzdizanja, a tamni ponori iskušenja u vrata spasa. Upravo kroz njegov život postaje jasno da ono što ljudima izgleda kao kraj, u Božanskom planu biva tek početak.
Naime, braća Jusufa, alejhis-selam, kovala su planove da uklone svoga brata i zauvijek okončaju njegovu priču, ne sluteći da se iznad svake njihove misli i svake njihove spletke nalazi Onaj Koji upravlja svim tokovima. Mislili su da kroje Jusufov kraj, a zapravo su bili tek nesvjesni sudionici u savršeno ispisanom Božanskom poretku.
Jer, ko je usmjerio karavanu da skrene upravo tim putem? Ko je u srca putnika probudio potrebu za vodom baš kod bunara u koji je Jusuf bačen? Ko je odredio da u kući egipatskog dostojanstvenika nema djeteta, pa da dječak iz tmine bunara postane svjetlo njihovog doma?
Ništa od toga nije bilo slučajno, niti se zbilo pukom voljom ljudi, već se zbilo u skladu sa Allahovom odredbom.
On je Taj Koji je izveo Jusufa iz bunara, On je Taj Koji mu je otvorio vrata palače, On je Taj Koji je učinio da tamnica postane stepenica ka uzdizanju, i On je Taj Koji je prouzrokovao da prijestolje vlasti postane mjesto ostvarenja Jusufovog sna.
Potom je uskratio kišu, iskušao ljude nerodnim godinama i poveo njegovu braću na put da bi ih doveo pred onoga koga su nekada bacili u bunar. I upravo tu, na mjestu gdje su se suočili zločin i njegova posljedica (tj. njihovo poniženje pred Jusufom i priznanje krivice), san jednog dječaka postao je stvarnost, a ljudska spletka pretvorila se u sredstvo spasa.
Stoga, ne iznosi rane svoga srca pred ljude, jer ljudi mogu samo saosjećati, ali ne mogu izliječiti. Ne tragaj za posebnim ljudima čije se dove primaju, već se direktno obrati Onome: ”Koji se nevoljniku, kad Mu se obrati, odaziva, i Koji zlo otklanja i Koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!” (En-Neml, 62.)
I kad tuga prođe tvojim venama, ne dozvoli joj da se nastani u tvom srcu, jer u srce koje vjeruje u Allaha i oslanja se na Njega – tuga se ne može nastaniti.
Prenosi se da je jedan pobožan čovjek, poznat po svojoj vedrini i stalnom osmijehu, bio upitan o tajni svog unutrašnjeg mira, pa je rekao: “Stidim se tugovati pred Allahom, a moj život je u Njegovoj ruci.”
Kako da muslimana slomi očaj zbog težine stanja, i kako da bude uznemiren i uplašen zbog spletki i smicalica neprijatelja, a on zna da ima Gospodara Koji kaže: ”Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!” (El-A'raf, 54.)
Kako da muslimana nadvlada tuga, kad zna da ima Gospodara Koji tugu pretvara u radost, očaj u nadu, a teškoću u olakšanje.
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Kada bi Allah Svome robu podigao zastor i pokazao mu kako Allah upravlja njegovim poslovima, i koliko Allah više brine o koristi Svoga roba nego što rob brine sâm o sebi, i da je Allah prema njemu milostiviji od njegove majke – srce roba bi se rastopilo od ljubavi prema Allahu, a rastrgalo bi se od zahvalnosti Allahu, dželle šanuhu.”
Stoga nam je, naročito u ovom vremenu smutnji, prijeko potrebno da, kada se sva druga vrata zatvore, zastanemo pred kapijom Allahove milosti i čvrsto se uhvatimo za Njegovo uže, a kada nas iznevjere braća i napuste najbliži, da se u potpunosti predamo Allahu i kod Njega pronađemo utočište i istinski oslonac. Tada ćemo vidjeti kako se, na zadivljujući način, sudbine preokreću i kako iz vrtloga iskušenja i beznađa izbija svjetlo nade, najavljajući sretan i blagoslovljen završetak.
