Piše: Dr. Muhamed Sakr
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U islamskim izvorima smutnja Dedždžala smatra se jednim od najvećih iskušenja u smislu razdvajanja Istine i zablude te stavljanja ljudi na ispit i iskušenje. Stoga ne čudi da je njegova pojava jedan od velikih predznaka Sudnjega dana sa kojim će se zatvoriti stranice knjige dunjalučkog života, kao što ne čudi činjenica da je Muhammed, s.a.v.s., u mnogim svojim hadisima upozorio ummet na opasnost Dedždžalove smutnje. Tako se u predaji od Umame el-Bahilija navodi: ”Muhammed, s.a.v.s., nam je održao mnogo hutbi o Dedždžalu, a u jednoj svojoj hutbi rekao je: ‘Zemlja neće zapamtiti veću smutnju, otkako je Allah stvorio čovjeka na njoj, od smutnje Dedždžala. Allah, dž.š., nije poslao nijednog poslanika, a da taj poslanik nije upozorio svoj narod na Dedždžala. Ja sam posljednji Allahov poslanik, a vi ste posljednji ummet na Zemlji i nema sumnje da će se Dedždžal pojaviti za života ovoga ummeta.”’ (Sahihul-džāmi’)
Poslanik, s.a.v.s., je pridavao važnost Dedždžalu shodno veličini njegove opasnosti, pa je u svojim hadisima spomenuo osobine i svojstva Dedždžala, manifestiranje njegove smutnje, način na koji će se pojaviti na Zemlji i vremenski period koji će na njoj ostati, načine na koji će se vjernici, koji dočekaju to iskušenje, spasiti smutnje Dedždžala i, konačno, način na koji će Dedždžal skončati svoj život. Muhammed, s.a.v.s., je to radio s ciljem da muslimani ne upadnu u zamku i da ih ne obmane Dedždžal svojom pojavom i prividnim natprirodnim moćima i djelima koja će biti sposoban uraditi. Zbog toga je on ukazao ummetu na jedini put koji trebaju slijediti ukoliko se žele spasiti Dedždžalove smutnje.
Iz Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa zaključujemo da se dedždžalovska ličnost pojavljuje kao znak zavođenja i zabluđivanja, a to su osobine svih onih koji se služe džedždžalovskom logikom i metodologijom. Islamski ummet je, u različitim vremenskim periodima, bio svjedok pojave ljudi čija srca su bila zaslijepljena mržnjom zbog gašenja vatre u njihovim paganskim hramovima i propasti njihove vjere, zbog čega nisu odustali od prerušavanja i preuzimanja dedždžalovske uloge koristeći se parolama i izjavama o ljubavi prema muslimanima i Ehli bejtu (Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici) kao paravanom koji je skrivao njihove prave namjere u obračunavanju sa islamom.
Ne postoji u savremenom svijetu skupina koja toliko pretjeruje u naglašavanju takve vrste ljubavi, od skupine Homeinijevaca u Iranu, kod kojih je navodna ljubav prema Ehli bejtu postala osnovno geslo i načelo njihove vjere, na kojem su utemeljili povijesnu doktrinu o tzv. ”vilajetu” (apsolutnoj vladavini šiijskih imama) koji kod Homeinija predstavlja jasan znak razlikovanja vjere od nevjere i vjernika od nevjernika. Poznate su njegove riječi: “Vjera (iman) se ne može ostvariti osim posredstvom Alijinog vilajeta (vjerovanja da je Alija, r.a., duhovni i politički nasljednik Muhammeda, s.a.v.s. i da mu pripada apsolutna vlast) i njegovih bezgriješnih nasljednika (imama). Štaviše, vjerovanje u Allaha i Njegovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s., ne prihvata se bez vjerovanja u vilajet.” (El-erbeune hadisen, str. 631.)
Homeini je uspio da se nametne kao apsolutni i bezgriješni autoritet
Dogma o vilajetu je bila presudna u izgradnji Homeinijevog lika i djela, jer ju je postavio kao temeljni uvjet za prihvatanje dobrih djela i jer je zbog te dogme beskrupulozno napadao na temelje islama i islamskog vjerovanja ukoliko oni nisu podrazumijevali i vilajet. Sljedeće njegove riječi, o tevhidu i vjerovanju u Allaha, to najbolje potvrđuju: ”Mi ne obožavamo Boga koji je sazdao visoko zdanje pokornosti, pravednosti i pobožnosti, a zatim to isto zdanje srušio vlastitom rukom, prepuštajući vlast Jezidu, Muaviji, Osmanu i njima sličnim silnicima, ne odredivši tačno i precizno put koji ljudi trebaju slijediti nakon Muhammeda, s.a.v.s.” (Homeini, Kešful-esrar, 116-117.)
Homeini će, zatim, ustvrditi da su šiijski imami na stepenu iznad meleka i Allahovih poslanika, rekavši: ”Jedno od osnovnih načela našeg vjerovanja je da su naši imami na uzvišenim stepenima koje ne mogu dostići ni Allahu bliski meleci, ni Njegovi poslanici. To potvrđuju predaje od imama u kojima dolazi: ‘Mi imamo posebna stanja (halove) sa Allahom koje nemaju ni meleci ni Allahovi poslanici.” (Homeini, El-hukume el-islamijje, str. 52.)
Kad je bio spreman da huli na Allaha, dž.š., i da se, kako smo prethodno naveli, onako bezbožnički izražava o tevhidu, onda nije čudo što je dovodio u sumnju autentičnost Allahovih objava, pa i Kur'ana. U tom smislu su njegove riječi: ”Oni koji nisu imali veze sa islamom i Kur'anom, osim zbog vlasti i ovosvjetskih koristi, i koji su Kur'an uzeli kao sredstvo za ostvarivanje svojih pokvarenih ciljeva, moguće je da su takvi iskrivili i krivotvorili Allahovu Knjigu, brišući iz nje ime imama (Alije, r.a.) i brišući ajete koji o tome govore, stavljajući time stigmu i sramotu na život muslimana.” (Kešful-esrar, str.114.) Kao što je ashabe okrivio za krivotvorenje i izmjene Kur'ana, tako je Homeini potvorio Allahove poslanike da nisu izvršili svoju misiju u potpunosti, izjavljujući: ”Svaki vjerovjesnik je došao da uspostavi pravdu na Zemlji, međutim, nijedan od njih nije uspio u tome, pa čak ni Muhammed, s.a.v.s., koji je također došao da izvrši preporod u društvu i da uspostavi pravdu. Međutim, ni on u tome nije uspio. Onaj koji će u cijelosti uspjeti uspostaviti pravdu na Zemlji jeste imam Mehdi.” (Muhtarat min ehadisi ve hitabat el-imam el-Homeini, II/43.)
Takav stav prema temeljima vjere objašnjava mnoštvo nejasnoća i odstupanja u pridržavanju islamskih vjerskih propisa kod Homeinijevih sljedbenika, jer, po Homeiniju, oni nisu propisani osim zbog vilajeta koji je utjelovljen u šiijskim nepogrješivim imamima. No, pošto je vremenski slijed imameta zaustavljen kod dvanaestog imama Mehdija, koji je navodno nestao u tunelu u Samari, taj slijed nastavila su četverica njegovih nasljednika u vremenu ”male skrivenosti”, da bi nakon njih bio utemeljen ”imamet fakiha” koji će vladati u vremenu ”velike skrivenosti”.
Homeini je razvio ideju o prisutnosti Mehdija kroz prisutnost ličnosti koju on naziva ”velijjul-fakih” koji u praksi treba sprovesti ono što Homeini naziva ”vilajetul-fekihil-mutlak” – apsolutna vlast fakiha, čitaj Homeinija.
A to znači reduciranje cjelokupne vlasti: zakonodavne, sudske i izvršne, na ”velijjul-fakiha”, jer ne postoji druga država osim država i vlast ”vilajetul-fakiha” koja predstavlja dio apsolutne Poslanikove, s.a.v.s., vlasti i jednu od prvih odredbi islama, koja prethodi svim drugim propisima, pa čak i namazu, postu i hadždžu. I vlast ”vilajetul-fekih” može privremeno spriječiti izvršavanje određenog propisa ukoliko je njegovo izvršavanje u datom trenutku u suprotnosti sa interesima islamske države, poput, naprimjer, sprječavanja obavljanja hadždža, iako je on jedan od farzova i stubova islama.
Ako gledamo u krajnje konsekvence Homeinijevog koncepta „vilajetul-fekiha“, koji je božanski i apsolutan, a koji se kosi sa vjerovanjem većine imamijskih fekiha da je cilj „posebnog vilajeta“ stvaranje pretpostavki za duhovno natjecanje i aktivno učešće u vjerskim tokovima, doćićemo do zaključka da je cilj takvog koncepta nametanje vlastite (Homeinijeve ličnosti) kao apsolutnog autoriteta, kojeg su ljudi dužni, bezpogovorno/slijepo, slijediti, i priznati mu bezgrješnost i čistoću (njegovih postupaka i riječi) od bilo kakve ljudske natrune/prohtijeva. Ostvarenje tog koncepta bi značilo da se više niko i ništa ne može ispriječiti između Homeinija i potpunog odvajanja njegovih sljedbenika od islamskog učenja.
Naprimjer, prema Homeiniju voda upotrebljena u čišćenju od velike i male nužde je čista, dženazu namaz dozvoljeno je obaviti u stanju nečistoće (dženabeta), dozvoljen je analni seks, zabranjeno je stupiti u poligamni brak sa ženinom bratićnom ili sestrićnom, a dozvoljeno je stupiti u brak sa ženinom tetkom po ocu i majci, dozvoljeno je zaključiti mut'a brak sa bludnicom, itd. (Homeini, Tahrirul-vesile, II/241-291.)
Homeini je kroz svoju vlast uspio da nametne svoj autoritet i da ga njegovi sljedbenici prihvate kao nepogrješivog vođu, koji je, kako su izjavljivali, bolji i veći od Allahovih poslanika, Musaa i Haruna, a.s.
Ustvari, Homeini je od samog početka svoje vladavine utro sebi put do stepena svetosti i to kroz praksu i postupke koji su ga povezivali sa načelima islama, kao što je onaj koji je spomenuo imam Musa al-Musawi, a to je izgovaranje Homeinijevog imena u toku ezana prije nego se izgovori ime Muhammeda, s.a.v.s. Naime, šiije su u vrijeme Homeinija učile ezan ovako: ”Allahu ekber, Allahu ekber”; zatim: ”Homeini Rahbar” (Homeini je vođa), a tek onda: ”Ešhedu enne Muhammed resulullah.”
Ruhullah bin Mustafa bin Ahmed al-Musawi al-Homeini (24.09.1902. – 03.06.1989.) našao je ono što je pripremio sebi za Ahiret, ostavljajući iza sebe smutnju čije stablo je svojim rukama zasadio da bi njegovi sljedbenici od tog stabla mogli raspaliti još veći plamen smutnje, zbog koje će svima njima na Sudnjem danu biti rečeno: “Čitaj knjigu svoju, dosta ti je danas što ćeš svoj račun polagati!” (El-Isra’, 14.)
