Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vremenu kada se laž uzdiže u svojoj oholosti i kada njen glas nadjačava sve druge glasove, onima koji posmatraju takvu stvarnost može se učiniti da je svijet potčinjen laži i njenim sljedbenicima. U toj zaglušujućoj buci i prividnoj nadmoći laži i zablude lahko se može steći dojam da je Istina potisnuta, kao da je njena stranica zauvijek zatvorena i da u ovom vremenu za nju i njene sljedbenike više nema mjesta.
U takvim trenucima posebno je važno da jedni druge podsjećamo kako laž ostaje laž, bez obzira na to koliko bila glasna, koliko pristalica imala ili koliko zavodljiv bio njen prividni sjaj. U ovim iznimno teškim okolnostima potrebno je da se međusobno učvršćujemo i podsjećamo da pojava novih faraona i nasilnika nije izvan Allahove volje i odredbe. Kao što su kroz historiju postojali faraoni, silnici i tirani, tako se i u našem vremenu pojavljuju novi tirani, ali svi oni ostaju podložni istom Božanskom zakonu koji na kraju nad njima izriče svoju neminovnu presudu. Sudbina faraonâ našeg vremena neće se razlikovati od sudbine onih koji su im prethodili.
Zbog toga je nužno sačuvati duševni mir i čvrsto povjerenje u Allahovu odredbu i Njegovu brigu za Istinu i njene sljedbenike. Ne treba žuriti s presudom o događajima i njihovom toku, niti suditi o stvarima prema njihovom početku ili spoljašnjoj slici, jer Kur'an kaže: ”O vremenu borbe ne biste se dogovorili i da ste se dogovarali, ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što se moralo dogoditi: da nevjernik ostane nevjernik poslije očiglednog dokaza, a da vjernik ostane vjernik poslije očiglednog dokaza – a Allah doista sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 42.)
On što Allah odabere za nas uvijek je bolje od onoga što bismo mi sami izabrali
Ovaj Božanski zakon, koji upravlja tokom događaja i nadilazi ono što ljudsko oko u prvi mah vidi, Kur'an nam jasno pokazuje kroz živote Allahovih poslanika.
Tako Kur'an podsjeća na događaj iz života Allahovog poslanika Musaa, alejhis-selam, koji je u toku noći putovao sa svojom porodicom kroz pustinju, okružen tamom i neizvjesnošću. Najviše što je mogao poželjeti te noći bilo je da naiđe na vatru, ili barem na njen trag, kako bi se ugrijali i kako bi im poslužila kao svjetiljka u tmini noći. A kada je u daljini zaista ugledao vatru, uputio se prema njoj s nadom da će pronaći ono što mu je u tom trenutku bilo najpotrebnije, kao što se navodi u ajetu: ”A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: ‘Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati.”’ (Ta-Ha, 9.-10.)
Na prvi pogled činilo se da je riječ samo o vatri u pustinjskoj noći. Međutim, iza tog prizora skrivao se trenutak koji će promijeniti tok historije. Musa, alejhis-selam, krenuo je prema vatri ne znajući da ide prema mjestu na kojem će čuti govor Gospodara svjetova: ”O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju – ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!” (Ta-Ha, 12.-13.)
Slična pouka očituje se u životu Allahovog prijatelja Ibrahima, alejhis-selam. Kada je u dubokoj starosti dobio sina Ismaila, činilo se da je to vrhunac radosti nakon dugog čekanja. Međutim, tada dolazi jedno od najvećih iskušenja – provjera poslušnosti i pokornosti Allahu. Ibrahim, alejhis-selam, u snu je vidio da treba zaklati svoga sina i o tome mu govori: ”O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” (Es-Saffat, 102.)
Ismail mu odgovara riječima koje su postale simbol potpune predanosti Allahu: ”O oče moj”, reče, ”onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” (Es-Saffat, 102.)
Zbog njihove poslušnosti i potpune predanosti, Allah je već stvorio ovna u Džennetu, čekajući da ga Džibril ponese kao zamjenu za Ismaila. Na prvi pogled činilo se da pred njima stoji trenutak neopisivog gubitka i boli, ali u Allahovoj milosti sve je imalo drugačiji, skriveni smisao.
To jasno vidimo i kod Nuha, alejhis-selam. Kada mu je Allah naredio da sagradi lađu, on je poslušno započeo taj poduhvat, uprkos ismijavanju i podsmijehu svoga naroda. Nije se pokolebao niti povukao, već je zavapio Allahu: ”Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!” (El-Kamer, 10.)
Nuh, alejhis-selam, koji je imao čvrsto povjerenje u svog Gospodara, nije mogao ni slutiti da će njegova poslušnost dovesti do toga da svi stanovnici Zemlje budu potopljeni, osim njega i onih koji su bili s njim u lađi. Allah kaže: ”I učinili smo da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastajale kako je određeno bilo, a njega smo nosili na onoj od dasaka i klinaca sagrađenoj.” (El-Kamer, 11.-12.)
Koliko nam je zato danas potrebno da vjerujemo u obećanje našeg Gospodara i budemo smireni i uvjereni u Njegovu pomoć. Allah nikada ne napušta Svoje odane robove niti one koji Mu se iskreno predaju. Allah je milostiviji prema nama nego što smo mi sami prema sebi, a ono što On odabere za nas uvijek je bolje od onoga što bismo mi sami izabrali.
Strelice dove nikad ne promašuju cilj
Šta je uzrokovalo da Musa, alejhis-selam, ne prihvati mlijeko nijedne žene nakon što su ga pronašli u kovčegu koji su nosili riječni valovi? Od gladi je njegov plač ispunio cijeli dvorac i svi su bili zaokupljeni njime: ”A Mi smo mu već bili zabranili dojilje.” (El-Kasas, 12.)
Sve se to dogodilo Allahovom voljom i mudrošću, u skladu s obećanjem koje je Allah dao Musaovoj majci, kako bi ga spasio od ubijanja koje je faraon provodio nad svakim muškim novorođenčetom iz Benu Israila: ”I Mi nadahnusmo Musaovu majku: ‘Doji ga, a kad se uplašiš za njegov život, baci ga u rijeku, i ne strahuj i ne tuguj; Mi ćemo ti ga, doista, vratiti i poslanikom ga učiniti.”’ (El-Kasas, 7.)
Allah mu je iz Svoje milosti zabranio dojilje kako bi bio vraćen svojoj majci: ”I vratismo ga majci njegovoj da se raduje i da ne tuguje, i da se uvjeri da je Allahovo obećanje istinito; ali većina njih ne zna.” (El-Kasas, 13.)
Tako nas priča uči da život s povjerenjem u Allahovo obećanje čuva srce od očaja. Srca se ponekad uzburkaju tugom i brigom, ali se smiruju spominjanjem Allaha i oslanjanjem na Njegovu odredbu. Kada čovjek više nema snage ni sredstava, ostaje mu dova, a strelice dove nikada ne promašuju cilj.
Zatim, pred nama se ukazuje životni prizor posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom od najtežih razdoblja njegova života. Preselila je njegova plemenita supruga Hatidža, radijallahu anha, a nedugo zatim i njegov amidža i zaštitnik Ebu Talib. Potom je uslijedilo bolno iskušenje u Taifu. Tuge su se nadvile nad njegovim srcem, a brige su ga pritiskale toliko da je čitava ta godina u historiji islama ostala zapamćena kao Godina tuge.
Ljudi su vidjeli odbacivanje, bol, beznadežnost i teškoću, ali niko nije znao za uzdahe koji su se dizali u dovama, niti za suze nade koje su tekle dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obraćajući se svome Gospodaru, govorio: ”Allahu moj, Tebi se žalim na slabost svoje snage, na oskudicu svojih sredstava i na poniženje koje trpim od ljudi…”
Niko tada nije mogao naslutiti kakvu je utjehu Allah pripremio Svome Poslaniku. Niko nije mogao znati da će Allah poslati glasnika nebesa, meleka Džibrila, da siđe na Zemlju s Burakom i povede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, na put kakav nijedno stvorenje prije njega nije doživjelo: od Meke do Kudsa, a zatim kroz nebesa – od prvog do sedmog neba – sve dok se nije približio svome Gospodaru blizinom koju Kur'an opisuje riječima: ”Zatim se približio, pa nadnio – blizu koliko dva luka ili bliže.” (En-Nedžm, 8.-9.)
To je pouka o istinskom pouzdanju u Allaha, oružju koje vjernik nosi u vremenima kada se iskušenja umnože, kada se nevolje poput nabujalih valova razliju na sve strane, kada neprijatelji, u svojoj obijesti, pokazuju svoju silu, uništavajući sve pred sobom, a muslimanske vođe iznevjere ummet. To je povjerenje koje srcu daruje smirenost i učvršćuje uvjerenje da Allah, iz Svoje mudrosti i milosti, upravlja tokovima događaja i otvara puteve spasa Svojim iskrenim robovima.
Ratovi koji prethode pobjedi islama
Ko je mogao naslutiti da je, kako bi Zemlja bila pripremljena za dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, njegove poslanice i svjetla koje će obasjati čovječanstvo, Allahova odredba bila da tomu prethodi veliki i razorni rat – dugotrajni sukob između Perzije i Bizantije? Godinama su se nizale bitke koje su odnosile ljudske živote i pustošile zemlje, ostavljajući iza sebe iscrpljene narode i svijet umoran od prolijevanja krvi.
Ali u tom razornom vihoru rata krila se neizmjerna mudrost. Čovječanstvo je počelo shvatati da ni Perzija ni Bizantija, uprkos svojoj moći i veličini, ne mogu izbaviti ljude iz njihovih nevolja. Srca su počela tragati za svjetlom koje će pokazati put, za Allahovim poslanikom koji će donijeti spas.
Kada je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ljude, oni koji su tražili istinu, žudjeli za svjetlom nakon tame neznanja i umorni od beskrajnih sukoba velikih carstava, u islamu su pronašli odgovor. Njegova poruka proširila se kroz zemlje Perzije i Bizantije, a njihove nekadašnje prijestolnice, za samo dvadeset i tri godine, postale su dio islamske države.
U tome se krije pouka i za naše vrijeme. Sigurni smo da su sve današnje nevolje i sukobi skriveni Allahovi znakovi – pripreme da čovječanstvo dostigne uvjerenje da njegovo istinsko ozdravljenje, pravda i sreća nisu mogući izvan islama.
