Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uobičajena pitanja o početku ili kraju rata više nisu ono što zaokuplja arapski i muslimanski svijet. Pravo pitanje koje sada kuca na vrata savijesti ummeta, a pogotovo na vrata savijesti vladara muslimanskih država, jeste: Šta će biti s Gazom nakon svega što je preživjela?
Svakome ko se usudi pogledati malo dublje, s onu stranu propagande, iza zavjese dima raketa i buke ”silovanja” istine, slika će postati jasnija i primjetit će da se hazne zaljevskih država ponovo širom otvaraju da bi se iz njih zagrabio još jedan ogromni dio arapsko-muslimanskog bogatstva za naoružavanje i kupovinu sigurnosti koju nikad neće imati.
Vidjeli smo šta se dogodilo u američkoj bazi ”Al-Udeid” u Kataru, i kako se Iran usudio da je direktno pogodi. A sada, po starom scenariju, Amerika žuri da se predstavi kao štit, zaštitnik, spasitelj. I dok prodaje oružje pod okriljem ”zaštite od iranske prijetnje”, istovremeno izvlači posljednje atome bogatstva iz zaljevskih riznica.
A Gaza? Gaza ostaje sama, izranjavana, najkrvaviji gubitnik svega ovoga. Njene ruševine su nijemi svjedoci svjetske ravnodušnosti, a njeni, gladni, ranjeni i mrtvi opominju svijet koji ih ne želi čuti.
Postoji li izlaz iz ove teške situacije? Hoće li se fašista i okorijeli zločinac Benjamin Netanyahu, nakon što je obmanuo vlastiti narod ratom protiv Irana, vratiti da nastavi svoj krvavi pir nad narodom koji je već desetljećima pod opsadom? Hoće li ponovo preusmjeriti pažnju sa svojih zločina ka Iranu, da bi, dok svi gledaju u drugom pravcu, nastavio svoju prljavu igru brisanja palestinske stvarnosti?
Da, zločinac Netanjahu je ponovo uspio da prevari i svoj narod i svijet, skrećući pažnju sa svojih zločina u Gazi na sukob s Iranom, kako bi Izrael pred međunarodnom zajednicom izgledao kao žrtva.
A Amerika? Ona je, po običaju, posijala strah u srcima arapskih tirana, prodavši im priču da je ona jedini štit njihovih prijestolja.
I kakav je rezultat svega? Bio je ovo kratkotrajni rat iz kojeg su arapski i drugi muslimanski narodi izašli s privremenim osjećajem trijumfa, jer su vidjeli da je i cionistički entitet ranjiv.
Ali, gorka istina je da Palestinci i dalje plaćaju najveću cijenu, dok cionistički režim nastavlja njihovo protjerivanje i hladnokrvno ubijanje pod izgovorom “samoodbrane”.
Cionistički entitet je na trenutak uspio odvuči pažnju od svojih zločina, ali historija neće zaboraviti, a mudžahidi Gaze se neće predati i neće odustati od svoje časne borbe za slobodu. Njihova postojanost i neopisiva hrabrost predstavljaju najveći dokaz da Gaza neće šutke pasti i da će cionistički okupatr na kraju biti poražen.
Mudžahidi Gaze su dokazali da iskreno vjerovanje čini čuda, nadoknađujući ogromnu razliku u vojnim i tehničkim kapacitetima. I ko god posjeduje srce koje kuca za Gazu, i dušu koja čezne za povratkom izgubljene slave islama i muslimana, danas jasno vidi da ovo nije obična bitka, već prekretnica u historiji islamskog ummeta.
Onaj kome je cilj pobjeda islama, oslobođenje svetih mjesta i povratak časti i ponosa islamskom ummetu, u njegovim prsima danas gori vatra nade koju su mu zapalile snage palestinskog otpora u Gazi. Jer, mudžahidi Gaze su pokazali da nisu tenkovi ti koji pobjeđuju, već srca koja odbijaju da se predaju.
Nisu sateliti, govzdene kupole i moćno oružje ti koji odlučuju ishod bitke, već suze majki, skrušena dova u tmini noći i stopala mudžahida koja ne posustaju.
Gaza nas je naučila lekciju koju smo zaboravili: Kad se ummet iskreno pouzda u Allaha, tada se ruše prepreke, padaju mitovi o “nepobjedivim vojskama”, i vraća se ponos islamskom ummetu.
