Historičar Amir Kliko prije nekoliko je dana objavio odličnu knjigu pod naslovom „Jajce 1992: Opsada i odbrana kraljevskog grada.“ U njoj Kliko analizira sve okolnosti koje su dovele do pada Jajca krajem oktobra 1992. godine, grada koji je do tada, iako u okruženju, branjen zajedničkim snagama Armije Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane; Kliko u razgovoru za magazin Stav govori o najvažnijim događajima, opisanim detaljno u njegovoj knjizi, a koji su prethodili padu Jajca. Izdvajamo dio o dogovoru zločinaca Ratka Mladića i Slobodana Praljka u mađarskom Pečuju nakon kojeg su Hrvati pomogli pad Jajca.
Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Bruno Stojić i Jozo Marić sastali su se 5. oktobra u mađarskom Pečuju sa Ratkom Mladićem, Brankom Đerićem, Milanom Trbojevićem, Bogdanom Subotićem i Nikolom Koljevićem i dodgovorili detalje buduće saradnje i podjele teritorije. Je li nakon tog sastanka zapečaćena sudbina Jajca?
KLIKO: Jeste. Bio je to politički događaj koji je značajno utjecao na razvoj situacije na bosanskohercegovačkom ratištu i u vezi s tim na pad Jajca. To je bio sastanak na visokom nivou i očito je da se, s obzirom na to da je dominirala vojna strana, najviše razgovaralo o vojnim pitanjima.
Sastanak je održan 5. oktobra. Već sutradan hrvatske snage, koje su nekoliko mjeseci vodile žestoke borbe za odbranu Bosanske Posavine, povukle su se iz Bosanskog Broda. Hrvatski cilj odbrane Bosanske Posavine bio je da primora Srbe na pregovore oko razmjene teritorije i stanovništva. Uvjeren sam da nikada u vrhu hrvatske politike nije bilo zamišljeno da se taj teritorij izdvoji iz BiH i priključi Hrvatskoj poput HZHB. Tuđman je procijenio da Srbi moraju imati koridor od Banje Luke do Bijeljine i da bi bili spremni dati Hrvatskoj korisne ustupke u zamjenu za Bosansku Posavinu ako je ne bi mogli vojnički osvojiti.
Tuđman je od početka svoje državničke karijere išao na to da sa Srbima napravi sporazum. On je znao kolika je važnost za Srbe posavski koridor, na kojem su značajan dio stanovništva činili Hrvati. Istog dana, kada su se povukli branioci Bosanskog Broda, povukla se i Vojska Jugoslavije sa Prevlake kod Dubrovnika. Ima tragova u dokumentima koji ukazuju da je u to vrijeme između Tuđmana i Miloševića dogovorena razmjena Bosanske Posavine i posavskih Hrvata za preseljavanje Srba s okupirane teritorije Hrvatske.
U tim dešavanjima nakon Pečuja izvjesnu ulogu tada igra i banjolučki biskup Franjo Komarica?
KLIKO: Biskup Komarica je u novembru 1993. poslao čestitku Mati Bobanu za godišnjicu formiranja HZHB, u kojoj je pohvalio Bobana i Tuđmana najljepšim epitetima. Čestitku je poslao u vrijeme agresije HV i HVO na Bosnu i Hercegovinu i nakon počinjenja, svjetski poznatih, masovnih zločina nad Bošnjacima od strane HVO-a. U čestitki je naglasio da će, ako Tuđman to naredi, Hrvati ostati u Banja Luci ili će se, ako Tuđman tako odluči, oni iseliti. U banjalučkoj regiji do agresije na RBiH živjelo je nekoliko desetina hiljada Hrvata. Jasno je, nakon svih održanih sastanaka srpskog i hrvatskog rukovodstva 1991. i 1992. godine da Tuđman nije imao nikakvih teritorijalnih pretenzija prema banjalučkoj regiji. Nikola Koljević i Franjo Boras, na sastanku s njim početkom januara 1992. godine, čak su razmišljali o formiranju agencija za dogovoreno preseljavanje srpskog i hrvatskog stanovništva.
Podjela BiH po Tuđmanovim i Miloševićevim zamislima nije bila identična sporazumu Cvetković–Maček iz 1939. godine. Shvatili su da moraju nešto od teritorije BiH ostaviti i Bošnjacima na koju bi preselili i sve ostale Bošnjake koji bi se zatekli na dijelovima BiH koje bi Srbija i Hrvatska pripojile sebi. Za razliku od 1939, kada niko u svijetu nije mario za njih, Bošnjaci su 1991. bili značajan politički faktor koji se, ipak, morao uzimati u računicu podjele BiH. Da bi sporazum između Hrvata i Srba uspio, morala se izvršiti i razmjena bosanskohercegovačkog stanovništva. Na gotovo identičan način kako su Nijemci i Sovjeti 1939. dogovorili podjelu Poljske i preseljavanje poljskog stanovništva. Uvjeren sam da je zadaću preseljevanja hrvatskog stanovništva s banjalučke regije prihvatio Franjo Komarica. To se razaznaje iz njegove spomenute čestitke Bobanu.
U našoj je javnosti slabo poznato da su se Bošnjaci i Hrvati Kotor-Varoši vojnički organizirali i zajednički izvodili odbranu nekih svojih sela od početka juna do početka oktobra 1992. godine. Bili su u potpunom okruženju srpskih snaga. Nisu imali kompaktnu teritoriju već su branili nekoliko enklavica međusobno razdovojenih teritorijom pod kontrolom VRS. Osim odbrane svojih sela kotorvaroški branioci ugrožavali su i putnu komunikaciju Banja Luka–Doboj za upotrebu VRS. Srpska vojska je oko Kotor-Varoši trošila resurse, gubila tenkove i trpila ozbiljne gubitke žive sile. Borbena istrajnost kotorvaroških branilaca bila je za nju ozbiljan problem.
U vremenu održavanja sastanka u Pečuju, Komarica je često iz Banja Luke dolazio u Kotor-Varoš. Poveo je u ime kotorvaroških Hrvata s predstavnicima RS pregovore oko njihove predaje i iseljavanja s teritorije. Srpskoj strani bilo je važno da s Hrvatima odu i Bošnjaci. Bošnjački kotorvaroški politički i vojni predstavnici procijenili su da nakon odlaska Hrvata Bošnjaci ne mogu sami braniti preostalu slobodnu teritoriju. Na srpsku inicijativu Komarica je i njih uključio u pregovore o razoružavanju kotorvaroških branilaca i njihovom iseljavanju s hrvatskim i bošnjačkim civilima.
Na kotorvaroškoj općini ostalo je samo bošnjačko selo Večići, koje nije bilo obuhvaćeno sporazumom o razoružavanju branilaca i iseljavanju bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Početkom novembra večićki branioci krenuli su u vojnički proboj prema Jajcu i Travniku. Nekoliko desetina ih je poginulo u razbijanju srpskih zasjeda, a 161 borac i civil zarobljeni su i ubijeni od strane VRS. Još uvijek nije poznato šta je srpska vlast učinila s njihovim tijelima.
Sljedeća posljedica sastanka u Pečuju jeste napad HV-a i HVO-a na jedinice ARBiH u prozorskoj općini. Oružani sukob brzo se proširio i na neke općine u Lašvanskoj dolini. Prozor je bio ključna strateška tačka za hrvatsko ovladavanje Gornjim Vakufom, Bugojnom, Novim Travnikom, Travnikom i Vitezom. U svojoj naredbi 20. oktobra Momir Talić, komandant 1. krajiškog koprusa VRS, kaže da je u srednjoj Bosni došlo do „oružanog sukoba dojučerašnjih saveznika“, zbog čega se „hrvatska vojska povlači iz Jajca“, čime su „stvoreni uslovi“ da srpska vojska konačno zauzme Jajce. Zbog oružanih sukoba u srednjoj Bosni branioci Jajca, pripadnici ARBiH i HVO-a, prepušteni su sami sebi.
Kompletan intervju možete pročitati na ovom LINKU.
