Ima jedna scena sa suđenju Vujadinu Popoviću, načelniku sigurnosti Drinskog korpusa VRS i glavnom koordinatoru masovnih pogubljenja u julu 95. U sudnici je pušten snimak, na kojem se vidi kako Popović i još dvojica oficira VRS-a poziraju, dok ih fotograf slika. I dok poziraju, Vujadin Popović, smijući se, kaže: “Ratni zločinci.” Kao da nudi neku vrstu potpisa nastajuće fotografije.
Nakon što je završeno emitovanje snimka, koji je nastao ako se dobro sjećam ne toliko dugo nakon jula 95, sudija O-Gon Kwon pita Popovića zašto se smije dok govori to “ratni zločinci”, na što mu ovaj odgovara da se radi o šali. “O kakvoj šali, ne razumijem”, kaže sudija Kwon, “možete li mi objasniti šta je tu smiješno?” (citiram po sjećanju). Popović šuti, ne uspijeva osmisliti objašnjenje.
“Razmislite onda do sutra”, kaže mu sudija Kwon, nakon minute neugodne tišine, “pa ćete mi u nastavku saslušanja objasniti smisao te šale.”
U transkriptu sa idućeg dana pretresa, nisam našao mjesto gdje je Popović ponudio objašnjenje. Ili je sudija zaboravio primjedbu ili je sve razriješeno neki drugi pretresni dan (za koji nisam uspio naći transkript).
Popović je na koncu osuđen na kaznu doživotnog zatvora. Tokom suđenja, na temelju brojnih svjedočenja i materijalnih dokaza, utvrđeno je da je komandovao masovnim pogubljenjima. Nabavljao je benzin i prevozna sredstva za prevoz zarobljenika do lokacija pogubljenja. Kasnije je učestvovao u premještanju grobnica.
“Bio je svuda i na svakom mestu na području Zvornika, bio je prisutan na svim najvećim stratištima izuzev jednog. Popović je znao da je namjera bila ne samo da se pobiju oni koji su pali u ruke snaga bosanskih Srba već da se pobije što veći broj u cilju uništenja grupe”, kaže se za Popovića u presudi Pretresnog vijeća HT-a.
Teško će reći šta je porijeklo njegovog smijeha, dok identificira sebe kao zločinca. Da li je Popoviću sama oznaka “ratni zločinac”, u trenutku kada je nastao snimak, zvučala smiješnom i bezazlenom, jer je možda vjerovao da nikada neće biti kažnjen?
Ili je pak izvorište njegovog smijeha u osjećaju da on ne može biti “ratni zločinac”, jer su pogubljenja kojima je rukovodio izvršena uime višeg nacionalnog interesa, i bila su društveno prihvatljiva, te je smiješan svaki osjećaj krivice? Drugim riječima, to bi značilo da on nije ratni zločinac, već heroj.
Ili nešto posve drugo.
Franc Kos je svjedočio da mu je Popović, izdajući naređenje za ubijanje 1200 ljudi na Branjevu, kazao da su svi zatočeni – ratni zločinci. Da li je mogao vjerovati u to?
Dok su ubijali, Kos je u jednom trenutku prepoznao nekog čovjeka, za kojeg je bio siguran da nije kriv i kazao drugome ubici Vlastimiru Golijaninu: „Vaso, bolan, šta to mi radimo ovde, evo čovjek tamo jedan pomago Srbe, pomago ljude, pa kakav je on zločinac?“ – „Onda se“, kaže Kos, „on okrene meni i kaže: ‘Đe je on?’ Pa kad sam mu pokazo da je u hangaru, otišo je, otrčo i sad ja ne znam je li ga on ubio ili neko drugi, ali je reko: ‘Neću živog svjedoka da me pozna kasnije.'“
Dalje, zaštićeni svjedok PW-101, Srbin, poznat kao Doktor, svjedočio je o tome kako je iz gomile leševa u Orahovcu izašao preživjeli sedmogodišnji dječak, a da se u tom trenutku Popović osorno okrenuo vojnicima i povikao: „Šta čekate, završavajte!“
„Momci su se“, kaže Doktor, „okrenuli njemu – ti koji su i rado ubijali – okrenuli su se i kazali: ‘Gospodine, imate pištolj, završite vi, izvolite, vi završite, mi ne možemo.’ Oficir je kazao: ‘Uzmite dijete, vodite u kamion dole, pa sa sledećom turom… Da se doveze, da se dovrši.'“ (Doktor je na kraju spasio dječaka.)
Popović je, 23. jula, organizirao i streljanje 11 ranjenih Bošnjaka iz bolnice u Milićima. Dok je trajala njihova egzekucija u selu Brišina, zaštićeni svjedok PW-172, srpski vojnik, susreo se s njime. „'Pope, šta je ovo?’ Ništa mi nije odgovorio. Vidio sam mu suze u očima.“ Nije mogao više lagati ni druge ni sebe da ubija zločince; znao je da sam čini zločin.
Ako imamo u vidu ovaj detalj, možda kada je Popović kasnije, na snimku, nazvao sebe ratnim zločincem – to je iz njega podsvjesno progovorila savjest, koju je, u prisustvu drugih, morao prigušiti i maskirati smijehom?
S obzirom, na širok dijapazon osjećanja, koja je pokazao, dok je organizirao ubijanja ljudi (od srdžbe do tuge), teško je otkriti šta je bio razlog da ova nemonolitna, kontradiktorna ličnost sebe nazove zločincem. Naročito ako ne vidimo snimak, već samo opis u transkriptima. Ali na kraju to nije ni bitno; da li je to progovorila savjest ili nije, da li je bio ironičan ili nije.
Njegove emocije na kraju nisu ni bitne, jer nisu dovele do toga da ustukne. Popović je revnosno, od početka do kraja, vođen srdžbom ili uprkos tuzi, proveo zadaću koju su mu povjerili Mladić i Beara. Njegove emocije nisu bile uzrok, već samo popratna pojava, i stoga su nevažne.
Saosjećajnost Popovića, koji plače dok ubija, irelevantna je. Relevantna je samo ona saosjećajnost, koja je motivisala Doktora da spasi dječaka. Popović se ni tokom procesa nije pokajao, nije priznao krivicu.
Da kojim slučajem nije bilo pravnog poretka, da iza sudije Kwona nije stajala neka moć, Popović bi mu, na pitanje – zašto se nasmijao, nazvavši sebe zločincem, odgovorio novim, ciničnim osmijehom. Svijet bi bio gori nego što jeste.
