Bosna i Hercegovina suočena je s nevoljama. Ne kao država, jer je njen pravni temelj međunarodno priznat i nastavlja se učvršćivati u godinama nakon rata. Iako je istina da su četvrt stoljeća međunarodnih napora u izgradnji države često rezultirali slabim institucijama, one su i dalje dovoljne da spriječe raspad države. Međutim, na bosanskom se horizontu spremaju nove nevolje.
Ali, ovaj put znamo stvari koje nismo znali 1991. godine.
Prvo, ako se ove prijetnje nastave i međunarodna zajednica odbije poštovati svoje obaveze prema Dejtonskom mirovnom sporazumu, morat ćemo ih zamoliti da nam se sklone s puta. Nikada se više zločinci neće popeti na sarajevska brda i pucati u našu djecu. Počevši od Berlinskog kongresa, svaka kriza državnosti u Bosni i Hercegovini ili regionalnog političkog aranžmana rezultirali su ugnjetavanjem Bošnjaka: pauperizaciju, sistematsku diskriminaciju i fizičku eliminaciju. Za nas je raspad Jugoslavije značio genocid. Scenarij kojem se Dodik sada nada – scenarij u kojem uspostavlja nepriznati, de-facto entitet u kojem dominiraju Srbi, sličan Pridnjestrovlju – egzistencijalna je prijetnja.
Drugo, znamo cijenu. Takve institucije, poput onih koje gospodin Dodik planira ponovo stvoriti, bile su sredstva za genocid devedesetih godina. Policija, vojska, obavještajne i sigurnosne službe bile su u centru organiziranog i sistematskog nasilja nad nesrbima. Ove institucije su postojanje Bošnjaka smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Ove institucije, u slučaju da ponovo budu uspostavljene, bi naše nastavljeno postojanje smatrale egzistencijalnom prijetnjom. Mi bismo bili njihovi smrtni neprijatelji.
Treće, u ovome smo na dugi rok. Bosna kao država postoji jako dugo. Devedesetih godina bila je pod opsadom kao nijedna država u modernoj istoriji, ali se ipak povratila. Vratila se sa ruba uništenja 1992. godine da bi 1995. bila lišena vojne pobjede. Sve glavne centralne institucije odlučivanja nalaze se u glavnom gradu ili se lako i sigurno mogu premjestiti u Sarajevo. Bosna i Hercegovina također ima lako odbranjivu teritoriju, s dva velika aerodroma i vojnim objektima koji će ostati čvrsto pod kontrolom Sarajeva u slučaju otvorene pobune.
Imamo i mi prijatelje. I nove i stare. I snažnije nego što su bili devedesetih.
Dakle, tu smo. To je trenutno stanje. I, što je najvažnije, ovaj put znamo još nešto: ako ne uspijemo spriječiti ove prijetnje, krajnja cijena koju ćemo platiti je još jedna Srebrenica, piše Anadolija.
