četvrtak, 12. januar 2023 / 19. džumade-l-uhra 1444

SAFF

Šušnica: Zapad je izgubio bitku sa srpskim nacionalizmom

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

“Prije svega slavljenje 9. januara je kopanje po živim ranama porodica preko 30.000 civilnih žrtava ratnih zločina i genocida, mahom Bošnjaka, Bosanaca i Hercegovaca, bosanskih Muslimana, koje su počinile oružane snage devetojanuarske Republike Srpske (RS), kaže u razgovoru za Danas Srđan Šušnica, kulturolog, pravnik i publicista iz Banjaluke komentarišući neustavni Dan Republike Srpske.

Odgavarajući n apitanje “gde je BiH danas, u šta gleda”, Šušnica odgovara.

– Teško je pitanje u šta Bosna danas gleda! Glada u budućnost koja turobno liči na recentnu prošlost. Kompozicija velikosrpskog fundamentalizma i iredentizma u BiH je došla do tačke bez povratka, dobija na ubrzanju, i neće se zaustaviti.

Za sebe je zakačila i patuljasti hercegovačko-hrvatski etno-nacionalizam i zajedno guraju Bosnu i novu provaliju.

BiH je preslaba država, blokirana i izjedena iznutra korpucijom, velikosrpskim i hrvatskim centrifugalnim nacionalizmom, sa slabim institucijama, sa nerazvijenim sigurnosnim i odbrambenim sektorom, sa političkim liderima u Sarajevu, svih partijskih boja, koji su blago rečeno podkapacitirani da bi vodili i opštinu i kanton a kamoli jednu državu.

Predsednik SDP Nermin Nikšić i koalicioni partner Dodikovog SNSD i Čovićevog HDZ vezano za nedavno nanovo usvojeni Zakon o nepokretnoj imovini u RS kaže: “Kakve koristi od toga na koga će se knjižiti neka njiva, ako nema ljudi u BiH?“… Kako tako olako pristajanje na politike Karadžića, Miloševića, Šešelja, Krajišnika, Ćosića, SPC…? Koliko juče Nikšić je govorio da je NATO prioritet BiH sada je i taj priroritet ostavljen po strani jer se ne sviđa Dodiku. Koji je to interes u pitanju da partije, koje se deklarišu kao građanske, idu uz dlaku nacionalistima?

– Da, mnogo se priča na tu temu, ovih dana. Čujte nomenklatura Nikšićevog SDP-a nije građanska, već partija neoboljševičkog klijentalizma, koja se bori samo protiv SDA, a uz dlaku ide drugim bošnjačkim desničarima te srpskim, i sekundarno hercegovačko-hrvatskim nacionalistima, mada mislim da SDP nimalo nije iskren prema potonjima.

Prvo, na sceni je svojevrsna ‘dritanizacija’ Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), ali bez litija, a ovaj danas SDP ima ulogu koju je imala URA u Crnoj Gori, a ona se da sumirati u sljedeće: zavesti dio bosansko-hercegovačkih lijevo i liberalno, uglavnom prozapadno i pro-NATO orijentisanih glasača, mahom u FBiH i među izbjeglicama iz RS-a rasutih po svijetu, pričom o borbi protiv korupcije, o antifašizmu, ZAVNOBiH-u, sekularizmu, jedinstvenoj BiH, o borbi protiv nacionalnih podjela i sukoba, itd. – a onda njihove glasove isporučiti Dodiku, Čoviću, Konakoviću i drugim derivatima SDA, što za delegate u domovima naroda, što za sastav novih vlada.

To zavođenje se dešavalo na razlitim nivoima, ali najviše se zasnivalo na teškom animozitetu, pa i mržnji dijela glasača prema SDA, što nimalo ne čudi obzirom na ‘stil’ vladanja bračnog para Izetbegović.

S druge strane, značajnu ulogu u tome je igrao i friški SDP-ovac, bivši Dodikovac, Vojin Mijatović. On je ustvari nesuđeni ‘Dritan’, ali čujte nikada se ne zna u Bosni. SDP je preko njega i drugih igrala na resentiman Bošnjaka, pogotovo onih u dijaspori, prema prijeratnom zajedničkom i mirnom životu.

Čudan je taj psihološki mehanizam. Nakon rata i, mogu slobodno reći, velike izdaje koju su Bošnjaci doživjeli od svojih susjeda Srba, danas će svaka pojava Srbina koji u političkoj areni, kako g. Mijatović kaže ‘igra za Bosnu’ i maše bosanskim zastavama po Banjoj Luci, kod dobrog dijela Bošnjaka izazvati lavinu pozitivnih emocija.

Ta nostalgija i želja za povratak u izgubljeni raj je jača od racia, pa čak i očigledna preispoljnost g. Mijatovića mnogim nije bila uočljiva.

Drugo, ideološko-vrijednosni koordinatni sistem SDP-a kojeg danas suvereno kroje g. Žarko Papić, g. Nikšić i profesor Enver Kazaz, će mnoge iznenaditi, jednom kada SDP postane vlast.

Njihove recenten prilično konfabulatorne izjave su već mnoge zaprepastile. Interesi SDP-a i velikosrpskih nacionalista u Banjoj Luci i Beogradu uglavnom se podudaraju po pitanjima spoljne politike.

I Dodika i SDP, ako smijem dodati i Beograd i Moskva, dijele identične stavove u pogledu pristupanja BiH NATO savezu i EU. Samo je pitanje stila izvedbe, a SDP će kao friška anti-NATO zvijezda na političkom nebu tek morati izučiti vještine eksavaže i kritike NATO-a.

Nadalje, SDP dijeli iste ili slične stavove sa Beogradom i Banjom Lukom po pitanjima Otvorenog Balkana, priznavanja Kosova, tzv. ‘crnogorskog pitanja’ kao unutrašnjeg srpskog pitanja, te pitanja neutralnosti spram rata u Ukrajini i sankcija prema Rusiji.

Zato smatram da je potpisana koalicija antiSDA-ovske opozicije u FBiH sa Dodikom, prije svega poravnjavanje SDP-a na liniji sa Beogradom, a posljedično i Moskvom. Za SDP, Čović je tu nezaobilazan više jer je on Dodikov privjesak i proteže, nego zbog vlasti u FBiH.

Treće, arhitekti dolazeće državne koalicije su osovina SDP-Konaković (Elmedin) i Vučić-Dodik, a na stolu su veliki energetski i drugi projekti za koje Vučić nudi lične udjele u poslovima i Nikšiću i Konakoviću i njihovim porodičnim i partijskim nomenklaturama po dubini.

Drugim rječima sa nekoliko velikih projekata, poput Buk Bijele, gasovodnog terminala u Zvorniku, aerodroma u Trebinju i drugih manjih, SDP i NiP partijske strukture bi mogle u budućnosti konkurisati oligopolu SDA nad budžetom, javnim radovima i infrastrukturom.

A to je put ka dugotrajnom zadržavanju na vlasti. I tu dolazimo do predmeta trgovanja koji još nije u detaljima dogovoren, a tiče se ‘sitnica’ poput državne imovine nad šumama, vodama i odbrambenom infrastrukturom i suverenitetom BiH nad granicom i graničnim pojasom, ali i pozicijama unutar sigurnosnog i odbrambenog sektora.

Niko ne zna koliko će tzv. osmorka, ili sada sedmorka, prije svega SDP-NiP ići daleko u trgovanju i sa kojim posljedicama.

Aktuelna koalicija u FBiH ima podršku SAD.

– Iako američka diplomatija u BiH i regionu za sada podržava neprincipjelnu koaliciju tzv. sedmorke sa Dodikom i Čovićem, vrlo se lako može desiti sličan obrt kao u Crnoj Gori, gdje su nakon tapšanja po ramenu brzo krenula lupanja po čelu.

Vašington zasigurno ne podržava disoluciju BiH, ali stav američke diplomatije spram državnog uređenja, suverenosti i mandata države BiH i njene faktičke nezavisnosti od Srbije, nije toliko definisan i čvrst kao po pitanju teritorijalnog integriteta.

Za njih BiH će ostati dejtonska sa nepromjenjenim granicama, i u ovakva kakva je sada, i kao unija ili labava konfederacija dva ili tri ili četiri državna entiteta.

Mislim da je SDP svjestan ove varijacije, i uz razumjevanje Vašingtona, neće se protiviti pravno-ekonomskim i političkim dogovorima sa Dodikom i Vučićem koji će de facto ili de jure mijenjati karakter države ili koji će osigurati veću intruziju i kontrolu Srbije nad kritičnom infrastrukturom BiH i FBiH.

Šta više mislim da će i SDP i NiP aktivno učestvovati u daljoj decentralizaciji i dekoncentraciji državne vlasti, radi konsolidacije političke moći u jednom dijelu FBIH.

Procjena ovakvih kretanja odgovara i globalnim neokonzervativnim trendovima usitnjavanja, jakog etno-federalizma u zemljama u razvoju ili tzv. zemljama trećeg svijeta u pred ili post-konfliktnim dinamikama ili zaleđenim konfliktima.

Da li je ovo “posrbljavanje“ regiona koje narušava teritorijalni integritet suverenih država, po vašem mišljenju, deo jedne šire političke trgovine pod patronatom Zapada u smislu recimo da se izdejstvuje srpsko priznanje Kosova a da se Srbiji zauzvrat daju druge teritorije?

– Pazite, ovakvu BiH je omogućio Zapad. Nažalost, u dejtonsko-pariskom miru 1995. zapadne su diplomatije djelomično legitimizirale postojanje RS, oduzevši joj političke i pravne prerogative samostalne države, ali ostavljajući joj unutrašnji suverenitet visoko autonomne regije.

Zapad je pristao i tolerisao nastavak važenja ratnih zakona RS-a i kontinuitet unutrašnjeg subjektiviteta RS-a, i nije poduzeo potrebnu lustraciju zakona i inistitucija RS koji bi otklonili dobar dio uzroka rata ali i nepravednih posljedica genocida.

Zapad je samozadovljno tapšao sebe po ramenima zbog ‘najuspiješnije mirovne misije u istoriji UN-a’, a ignorisao je činjenicu da su upravo oni u Dejtonu legimitizirali stečevinu rata i genocida zvanu RS i to u kompletu – sam naziv RS, najveći dio teritorijalnih aspiracija zbog kojih se krenulo u rat, ustav i zakone, himnu, zastavu, grb, nasilno izmjenjenju demografiju, ideologiju, simboliku, nove srbijanizirane i de-bosnizirane nazive gradova, naselja, ulica, pa i taj praznik 9. januar.

I taj orden RS kojim je juče okićen Putin, postoji u zakonu još od rata.

Istina je da su Visoki predstavnici i ustavni sud BiH, a nakon što je Haški tribunal nedvosmislno utvrdio zločinačku narav formiranja RS-a i genocidne namjere političkog i vojnog rukovodstva RS-a, počeli intezivnije da demontiraju neke dijelove ratnih paradržavnih struktura (pravosuđe, odbranu, obavještajne poslove, energetiku, telekomunikacije, itd.), ali su se ili prekasno ili premalo bavili pitanjima obrazovanja, kulturnih institucija, ekstremističkih ideologija, medija i govora mržnje, te narativa i simbola.

Upravo na tom polju meke moći Zapad je izgubio bitku sa srpskim nacionalizmom.

Pristajanje Zapada na demokratske “prestupe” srpskih vlasti otvorilo je vrata ruskom uticaju. Ima li granice, ‘crvene linije ‘ kada će Zapad konačno promeniti startegiju?

– Memorandum 1 i 2 su ugrađeni u temelje RS, a tu i takvu RS štiti zapadna diplomatija i Vašington pod devizom „mira“. To je gordijev čvor u kojeg je Beograd uspio zavezati zapadnu diplomatiju i sudbinu regiona.

Tom čvoru je čak uspio pridodati i Putinovu Rusiju, i aktivno radi da pridoda i Kinu. Državnoj eliti Srbiji i velikosrpskom nacionalizmu je potreban takav milje, takva nedorečena i močvarna staništa, taj status ničije zemlje, jer je to najbolja brana od modernizacije, demokratizacije i liberalnih reformi društva u Srbiji.

Generalno, smatram da u regionu Vašington računa da će na duže staze uspijeti polupacifizirati Srbiju, otrgnuti je od Rusije i međunarodno-pravno regulisati odnos Srbije i Kosova, te obavezati Srbiju na trajni mir sa Kosovom, a samim tim i sa drugim susjedima.

Srbija za sada uspijeva da minira i izbjegne sve procese u kojima bi morala staviti potpis na neko dovršeno, nedvosmisleno i konačno riješenje odnosa sa Kosovom.

A u tom Beograd ne preza ni od zveckanjem oružja, demostracije vojne sile, izazivanjem nereda, napada na kosovske institucije i policiju.

Zapad trenutno vodi politiku nalik na ‘appeacement’, u kojoj toleriše agresivno ponašanje Beograda, socio-politički inžinjering i intruziju u političke i izborne procese susjednim zemljama i dopušta Vučićevom režimu katkotrajna zadovoljstva vladanja Podgoricom, sjeverom Kosova ili sutra Sarajevom.

Amerikanci misle da to ne može imati značajnih negativnih efekata na region, a režim u Beogradu se nada iskoristiti mekani pristup Vašingtona da izvrši što veću intruziju u pravni, ekonomski, sigurnosni i kulturno-identitarni prostor susjednih zemalja kako bi u njima, prvo osigurao pansrpsku etno-vjersku identitetsku glasačku bazu kao podlogu za nastavak iredentističke politike, drugo stvorio infrastrukturu za nastavak obavještajnog i hibridnog djelovanja i treće kako bi u susjednim državama nastavio eksteritorijaliziranti, saoizirati ili učvršćivati Crkvu Srbije i druge političke i parapolitičke entitete.

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

PREPORUKA