Sud Bosne i Hercegovine u ponedjeljak će izreći presudu Radetu Gariću, optuženom za zločine protiv čovječnosti počinjene na području Vlasenice tokom 1992. godine, kao i na području Srebrenice nakon pada te zaštićene enklave u julu i augustu 1995. godine.
Optužnica tereti Garića za progon bošnjačkog stanovništva iz Vlasenice 1992. i Srebrenice 1995. godine – ubistvima, zatvaranjima, mučenjima, silovanjima, prisilnim nestancima i drugim djelima.
On je, prema optužnici, do polovine 1992. bio pripadnik rezervnog sastava policije u Vlasenici, a kasnije komandir Izviđačko-diverzantskog odjeljenja Odreda “Drinjača”, odnosno Interventnog voda Vlaseničke brigade.
Tužilac Predrag Tomić, tokom iznošenja završne riječi kazao je kako je optuženi u svojstvu pripadnika rezervnog sastava, znajući za sistematičan napad na nesrpsko stanovništvo, učestvovao u privođenju i premlaćivanju, znajući da su zarobljenici civili protivpravno zatočeni samo jer su bošnjačke nacionalnosti.
Tomić je rekao da optuženi Garić tokom suđenja nije pokazao da izražava kajanje i da se, “na osnovu prijetnji svjedocima o kojima su i sami svjedoci govorili, može zaključiti šta je spreman učiniti”.
– Svjedoci koje je Tužilaštvo ispitalo potvrđuju da se Bošnjaci nisu mogli slobodno kretati po Vlasenici osim kada su predali naoružanje, a da su i tada Bošnjaci privođeni i zatvarani. U vrijeme obuhvaćeno optužnicom u kojoj se optuženom stavljaju na teret zločini, trajao je sistematičan napad na nesrpsko stanovništvo – kazao je Tomić i dodao kako dokazi potkrepljuju da su mnogi civili bošnjačke nacionalnosti lišeni slobode, zatvarani, mučeni, a da je njihova imovina uništavana ili oduzimana”.
Iz dokaza Tužilaštva i svjedočenja vještaka se, prema Tužilaštvu, vidi da je 31. maja 1992. formiran logor “Sušica”, a da je do 14. juna iste godine bilo zatvoreno preko 600 civila, među kojima su bili žene i djeca.
Tomić je rekao da je svjedok Ismet Hasanović tokom ranijeg ispitivanja ispričao da je lično vidio hapšenje Bošnjaka, maltretiranje, premlaćivanje, “a da su njega presreli na ulici i odveli na ispitivanje u MUP, odakle je prebačen u podrumsku prostoriju s drugim zatočenicima”.
– Vidio je da su Višković, GR-15 i braća Garići izveli jednog zarobljenika i odveli ga na sprat. Tukli su ga između pola sata – sat. Kada su ga vratili, oči su mu bile zatvorene, glava otekla, a ruke polomljene – kazao je Tomić objašnjavajući da je ovaj svjedok vidio i izvođenje zatočenika, poslije čega im se gubio svaki trag.
Podsjećajući na iskaze svjedoka tokom suđenja, tužilac je rekao da je grupa civila, pokušavajući izaći iz Vlasenice, 7. juna 1992. godine u mjestu Tišća upala u zasjedu, kada su neki ranjeni i privedeni, a mnogi ubijeni.
– U toj zasjedi neke od svjedoka je priveo u zatočeništvo i optuženi Garić, kojeg su kasnije viđali – kazao je Tomić.
On je od Suda tražio da Garića osudi na maksimalnu moguću kaznu.
– Ne postoji niti jedan dokaz da je optuženi u periodu optužnice pokušao spasiti makar jedan život – istakao je tužilac.
Tokom iznošenja završnih riječi, tužilac je čitajući iskaz svjedoka GR6 govorio o maltretiranju i ubistvu Safeta Alikadića, kojeg je ubio Gari, te prisiljavanju na mučenje Alikadića od maloljetnog dječaka kojeg je držao u zarobljeništvu.
– GR6 je bio prisutan kada je Safet doveden, a optuženi mu je nožem isjekao po licu tako da mu je tekla krv iz zuba i niz lice, te ga je nastavio udarati. On je natjerao dječaka Dražu da mu soli rane, što je ovaj i uradio, solio mu je rane, stavljao sol u usta i udarao ga – pročitao je Tomić, dodajući da je to trajalo oko pola sata.
– Drugi svjedoci su kazali da je Safet zaklan i bačen sa stijene – rekao je tužilac.
Dječaka Adila Omerovića, po nadimku Dražo, doveo je optuženi Garić iz sela kod Vlasenice u svoju jedinicu, kazao je tužilac, dodajući da više svjedoka opisuju dječaka kao plavokosog dječaka od oko desetak godina.
– Bio je stalno sa Garićem, on mu je naređivao da mu pere noge i šamarao ga, tjerao ga da mu pjeva četničke pjesme – kazao je Tomić i dodao da je svjedok GR10 kazao da je dječak ubijen zajedno sa drugih šest muškaraca dok su kopali rovove i da je optuženi znao za taj zločin.
– Optuženi Garić nije iskoristio svoje ovlaštenje da kao nadređeni spriječi činjenje zločina od pripadnika svoje jedinice – rekao je Tomić.
Tužilac je tokom iznošenja završnih riječi izjavio da se optuženom stavlja na teret i silovanje Nihade Lelo, koju je, kako su svjedoci naveli, otrgnuo od majke.
– Ona je rekla da je stajala kraj žena dok su govorili da Nihadu uvedu u kuću, jer joj je bilo loše, jer je dan ranije silovao Garić – kazao je Tomić, dodajući i da je Nihadu, nakon drugog puta kada joj je bilo loše, Garić odveo u bolnicu, od kada joj se gubi svaki trag.
Tužilac je kazao da je tokom postupka dokazano da je u svojstvu komandira Interventnog voda počinio progon civilnog bošnjačkog stanovništva Zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN) Srebrenica. Tomić je dodao da je Garić u mjestu Luke provjeravao autobuse i kamione, izdvajao muškarce i oduzimao dragocjenosti.
– Svjedok MK3 je rekao da je Garić pokazivao zlato i novac, a da je kasnije saznao da je uzeo od civila – pročitao je tužilac.
Među žrtvama koje se pripisuju Gariću, bio je i jedanaestogodišnji dječak Adil Omerović iz Glogove kod Bratunca.
U nastavku prenosimo dio teksta koji je o tragičnoj sudbini dječaka Adila napisao režiser, novinar i publicist Avdo Huseinović:
Kada su srpske snage iz Bratunca, pojačane jedinicama pod kontrolom Službe državne bezbednosti Srbije i jednim bataljonom iz sastava Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije, 9.maja 1992. u Glogovi ubile 68 Bošnjaka, srpski vojnici su sa sobom poveli i Adila.
Do tog maja 1992, Adil je bio dječak bez djetinjstva.
Odrastao bez majke, nemirnog duha, ali često i sjetnog zamišljenog pogleda koji je vjerno odslikavao traume djetinje duše.
Njegova maćeha Kadira Omerović o danu Adilovog nestanka iz Glogove svjedoči:
“Bila sam u jednoj kući sa drugim ženama kada je naišla vojska i čula se pucnjava. Adil je izašao do puta gdje je bila vojska. Jedan čovjek ga je zagrlio i stavio u vozilo. Poslije smo čuli da je Adil bio kod jednog čovjeka u selu Kravica, koji ga je odveo kod moje majke u Vlasenicu. Tamo je, kako sam saznala od majke, bio nekoliko dana, ali je pobjegao kroz prozor kad su bili kod jedne žene. Od izvjesnog Zorana Rikanovića u Vlasenici saznala sam da je Adil bio u logoru Sušica i da je ubijen”.
– U više navrata sam posljednjih nekoliko godina boravio u Vlasenici i okolini. Od vlaseničkih Srba saznajem da su vojnici Radeta Garića, u junu 1992. Adila prekrstili i dali mu ime Mali Dražo. Tako su ga svi zvali. Vodali su ga sa sobom po položajima. Vlaseničani dalje pričaju, da je jednog ljetnog dana krvave 1992. Garić odveo grupu logoraša Bošnjaka na lokalitet Klještana. Naredio im je da iskopaju veliki rov. Nesretni ljudi nisu znali da taj dan sami sebi kopaju grobnicu – napisao je Huseinović.
Za svega nekoliko minuta njegovi vojnici sve su ih pobili u novoiskopanom rovu. Nekoliko minuta ranije, Adila su poslali da donese vode sa obližnjeg izvora. Kad se vratio, naredili su mu da prerovi džepove ubijenih vlaseničkih Bošnjaka. Po kazivanju jednog od pripadnika Garićeve jedinice, kad je Adil završio sa pretresom džepova ubijenih ljudi i predao ono što je našao, Rade je rekao svom bratu Zori da ga ubije. Zoro naređuje Adilu da ponovo siđe u iskopani rov i puca u njega.Tijelo dječaka pada preko tijela ranije ubijenih.
Posmrtni ostaci dječaka Adila Omerovića nikad nisu pronađeni.
(Faktor.ba)
