Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Razlika između prve i neponovljive generacije muslimana i naše generacije jeste u tome što su ashabi veličali islam i istinu, pa makar to bilo na račun imena i autoriteta. Danas, međutim, veličanje ljudi – njihovo glorificiranje – zaslijepilo je srca i ugasilo svaku bistrinu razuma, čak i kada ti isti ljudi pogriješe ili kada su njihova mišljenja, stavovi ili fetve u suprotnosti s Kur'anom i Sunnetom.
Sličimo narodima prije nas, o kojima je rečeno: ”Ako bi među njima ukrao ugledan čovjek – ostavili bi ga nekažnjenog.”
Vrijednost svakog naroda mjeri se stepenom njegove odanosti istini, a ne veličanjem ljudi na račun istine. Ashabe, radijallahu anhum, uzdigla su njihova djela, a ne titule; srcem i dušom pomagali su Allahovu vjeru. Halife među njima tražili su savjet i ispravljanje pogrešaka, svjesni da je istina iznad svakog čovjeka.
I dok god nam je mjerilo odanosti veličanje ljudi, naš put će biti dug i iscrpljujući, a stvarne reforme teške i spore, gotovo nedostižne.
Naprimjer, kada bismo danas naveli riječi i postupke ljudi koji zaslužuju kritiku – posebno onda kada su ti postupci u suprotnosti s Allahovom vjerom i sunnetom Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – a da pri tome ne spomenemo njihova imena niti otkrijemo njihov identitet, svi bi to smatrali greškom. Ali čim se spomene ime – posebno ako je to neko koga smatramo uglednim i koga slijepo slijedimo – presuda se mijenja, greška se opravdava, prešućuje i umanjuje.
To je, ustvari, prevlast strasti nad dušom koja se zaogrće u odjeću znanja. I, ako želimo biti iskreni do kraja, to je prava fitna našeg vremena.
Nakon što je islamski ummet ranije iskušan sa zagovornicima ilmul-kelama i pogrešnih tumačenja Kur'ana, danas je iskušan drugom kušnjom, zagovornicima fanatizma. I sve dok se ne vratimo na ono na čemu su bili ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mjerilo istine budu Kur'an i Sunnet – onako kako su ih razumjeli i primijenili ashabi – zabluda, podjele i razilaženja neće prestati.
Zijad ibn Hudajr prenosi da mu je hazreti Omer, radijallahu anhu, rekao: ”Znaš li šta ruši islam?” Rekao sam: ”Ne znam.” Hazreti Omer, radijallahu anhu, reče: ”Islam ruši pogreška učenjaka, raspravljanje munafika koristeći Allahovu Knjigu i presude zalutalih vođa.” (Ed-Darimi)
Onaj ko se studioznije bavi proučavanjem života prvih generacija muslimana, jasno će uočiti da je jedan od najvažnijih razloga njihove postojanosti i jedinstva bilo međusobno savjetovanje radi Allaha i ljubav prema istini, pa makar bila protiv njih samih.
Razmislimo samo kako je hazreti Omer, radijallahu anhu, dok je bio halifa, govorio: ”Hvala Allahu Koji me učinio vladarem u narodu koji će me, ako skrenem, ispraviti.” To je suština kur'anske poruke iz sure El-Asr: ”I koji jedni drugima preporučuju istinu i strpljivost.”
A danas ljudi žele veličanje bez ispravke i korekcije, žele nedodirljivost autoriteta, i to sve pod krinkom ljubavi prema istini, dok se u stvarnosti istina kolje na oltarima njihovih strasti.
Mi živimo u vremenu gurbeta, usamljenosti i otuđenosti – ne zbog neprijatelja izvana, već zbog onih unutar naših redova. Zbog hladnoće srca, podjela koje su nam oduzele pravdu, zbog davanja prednosti strastima nad istinom i opravdavanja slabosti besmislenim izgovorima koji ne zaslužuju mjesto osim u poglavljima slabosti i poniženja.
Velika je zabluda misliti da je slabost ummeta došla samo zbog neprijateljske dominacije nad nama. Ne! Prvi i glavni razlog naše slabosti i sveopće dekadence jeste udaljavanje od islama, pa su neprijatelji zavladali nama.
Da je sâm neprijatelj dovoljan razlog poraza, ashabi ne bi nikada pobijedili Bizantince i Perzijance, jer su brojčano i vojno bili mnogo slabiji od njih. Ali, oni su imali srca ispunjena imanom i čvrsta poput planina, a naša su srca danas krhka, ispunjena slabošću (vehnom) umjesto imana, plašljiva i prazna. Izuzetak su srca muslimana i mudžahida Gaze.
Pa, blago srcima koja su iskrena i postojana na istini. A teško onim srcima koja se kolebaju i koja nemaju snage da vjeru nose odlučno i snažno.
Jer, svaka slabost u vjeri odražava se na našu stvarnost, svaka pokornost strasti vodi u poraz, a svaka izdaja istine otvara vrata poniženju.
Stoga, vratimo se istini i stavimo je iznad svakog čovjeka i autoriteta. Ne veličajmo ljude nauštrb vjere. Čuvajmo se fanatizma, slijepog slijeđenja i opravdavanja tuđih pogrešnih tumačenja i stavova, jer takvo stanje vodi samo u ponor zablude i poniženja na oba svijeta.
