Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Abdullah el-Yafi'i u svojoj knjizi Mir'atul-džinan ve ibretul-jakzan, navodi zanimljivu i poučnu predaju o Muhamedu ibn Abdul-Meliku el-Zejjatu, ministru abasijskih halifa El-Mu'tesima i El-Vasika.
Naime, Muhamed ibn Abdul-Melik el-Zejjat bio je nadareni pjesnik, lingvista i ljubitelj lijepe riječi. Bio je jedan od najosjećajnijih ljudi, riječju i djelom, u svom privatnom životu, a jedan od najokrutnijih ljudi kada se domogao vlasti, odnosno kada je postao ministar abasijskih halifa.
Njegov privatni život otišao je zajedno sa životima drugih ljudi, ostali su samo tragovi iz njegovog javnog života i užasne scene njegovog okrutnog srca, grube naravi i nasilja, kakve muslimanska historija jedva da poznaje.
O njegovoj okrutnosti svjedoči i to da je naredio da se napravi uski sanduk za zatvorenike na kojem su sa svih strana bili ekseri, i kada bi se zatvorenik htio pomaknuti, ekseri bi ga ranjavali po cijelom tijelu.
Kad god bi neko od zatvorenika molio za pomoć, govoreći: ”Ministre, smiluj mi se!”
On bi mu odgovarao riječima: ”Milost je prirodna slabost.”
I prolazili su dani i mjeseci a ministar El-Zejjat je sa nesmanjenom žestinom nastavio provoditi svoje okrutne metode mučenja, sve dok hilafet nije preuzeo El-Mutevekkil kojem se El-Zejjat žestoko zamjerio, pa je halifa El-Mutevekkil naredio da El-Zejjata zatvore u sanduk sa ekserima u koji je zatvarao druge ljude.
Kad je vidio kakva ga kazna čeka, on se obratio halifi El-Mutevekkilu, riječima: ”Vođo pravovjernih, smiluj mi se?”
Halifa mu je odgovorio: ”Zar si zaboravio da je milost prirodna slabost.” Tako je osjećajni pjesnik, a okrutni ministar, El-Zejjat, ostao u sanduku četrdeset dana dok nije umro.
Jedan od Allahovih zakona na ovome svijetu je da će svaki čovjek piti iz čaše iz koje je natjerao druge da piju. Ko je bio okrutan i prema njemu će se biti okrutno, a ko je bio blag, samilostan i ljubazan, Allah će omekšati ljudska srca i učiniti ih blagim prema njemu.
Način na koji se odnosimo prema ljudima danas, mi zapravo biramo sebi ljude koji će se isto tako odnositi prema nama sutra. Mi nismo ništa drugo nego sijači koji će požnjeti ono što posiju, i mi danas, svojim odnosom prema ljudima, biramo izgled svojih dana koji dolaze.
Uzvišeni Allah ponekad ubrzava osvetu, a ponekad daje vremena okrutnim tlačiteljima da bi ih onda kaznio žestokom kaznom i poniženjem na dunjaluku prije Ahireta.
Ministar El-Zejjat je bio među onima kojima je Allahova osveta i kazna brzo stigla, pa je kušao patnje kakve su ljudi pretrpjeli u danima njegove vladavine, a njegov mučitelj mu je govorio isto ono što je on govorio ljudima koje je mučio: ”Milost je prirodna slabost.”
Ovaj primjer podsjeća nas na mnogobrojne tirane i tlačitelje u našem vremenu, i na to da savremeni način života koji je u znaku materijalizma, tehnološkog napretka, bogatstva i luksuza, uopće nije promijenio ljudsku narav ili ćud, već je naučio ljude ”luksuznoj” okrutnosti, umješnosti mučenja i raznovrsnim oblicima osvete.
Scene napuštanja sirijskih zatvorenika iz tamnica smrti i ljudskih klaonica, koje je Bašar al-Assad naslijedio od svog oca tiranina i zločinca, začepile su usta svim dušebrižnicima koji su se u čudu pitali: ”Zašto se sirijski narod pobunio protiv Assadovog režima?”
Vidjeli smo ljude koji su izašli iz Assadovih zatvora nakon četrdeset i jedne godine neprekidnog zatvora i potpunog isključivanja iz svih tokova života, do te mjere da su neki od njih mislili da je izbio rat između Hafeza al-Assada i Sadama Husseina.
Da se ova blagoslovljena sirijska revolucija i akcija oslobađanja Sirije dogodila samo radi oslobađanja zatvorenika u zatvorima Bašara i njegovog oca, to bi bio dovoljan blagoslov i nagrada.
Ljudski um ne može ni pojmiti ”džehennem” koji je ključao pod zemljom u zatvoru Saydnaya, i sve metode mučenja i patnji kroz koje su prošli nevini ljudi, muškarci i žene, u tom zloglasnom zatvoru. I naravno, nije istina da su ovo novi zločini i da je zatvaranje ljudi u tamnice i njihovo mučenje osveta onima koji su se pobunili protiv tiranske vlasti Bashara al-Assada, već su oni konstanta basističkog režima koji je započeo onda kada je Hafez al-Assad preuzeo vlast u Siriji, 1970. godine, kada je njegov sin Bašar imao svega pet godina, i ta politika se nastavila sve dok stari Al-Assad nije umro, a naslijedio ga je sin koji je pretekao oca u zločinu.
Godine 1982. počinje genocid nad muslimanima sunijama u Siriji od strane Hafeza al-Assada i njegovih vojnika, što je poznato kao masakr u gradu Hama, koji se dogodio u februaru i trajao je 27 dana, s ciljem eliminacije onih koji se nisu slagali sa Assadovim režimom. U tom masakru ubijeno je oko 40.000 ljudi, a više od 17.000 je nestalih.
Ovih dana smo vidjeli potresne scene zatvorenika koji su, nakon oslobađanja Damaska, izašli iz zatvora i koji su rekli da su zatvoreni u vrijeme događaja u Hami.
Stoga ne čude riječi zločinca Netanyahua da je Bashar al-Assad i njegova vojska i policija, zajedno sa jedinicama šiijskih milicija iz Irana, počinili veće zločine od onih koje cionisti čine nad muslimanima Gaze i Palestine.
Iako se, po brutalnosti, mučenju i količini zločina, sa zatvorima Basharovog režima u Siriji teško može porediti bilo koji zatvor u svijetu, a kamoli u arapsko-muslimanskim zemljama, ne smijemo zaboraviti da arapsko-muslimanske zemlje, poput Egipta, Saudijske Arabije i drugih, imaju slična odjeljenja smrti i ćelije za ubijanje nevinih ljudi, da su egipatski i saudijski zatvori puni islamskih učenjaka, daija i intelektualaca koji bez ikakvog grijeha već godinama truhnu u tamnicima, te da su ženski zatvori u tim državama puni muslimanskih žena i djevojaka, i niko ne govori o njihovom slučaju, niti se organizacije za ljudska prava usuđuju govoriti o tome i zauzimati za njihova prava.
Međutim, ono što je ružnije, gnusnije i žalosnije od svega ovoga je to što su razni oblici mučenja koje su savremeni tirani doveli do savršenstva, obojeni nijansama pravde ili onoga što smo i sami pristali da zovemo pravdom i zakonom. Stoga, nikome nije dozvoljeno poricati pravdu niti je kritikovati, jer oni sprovode zakon, a pogotovo ako je taj zakon zvanično šerijatski, kao što je slučaj sa Saudijskom Arabijom.
Kako se onda vladari tih država mogu kriviti kad oni šire ”pravdu” i provode ”zakon”, i kad su oni imami i vođe muslimana kojima je vjerska obaveza pokoravati se bez obzira na njihove postupke, nepravdu, zulum i zločine koje čine nad vlastitim narodom. A pogotovo što njihovoj vladavini i tiraniji legitimitet daje dvorska ulema, ne samo svojom šutnjom na nepravdu i silni zulum, već i odobravanjem i fetvama kojima zabranjuju bilo kakvu javnu kritiku i osudu tih režima, a kamoli dizanje pobune protiv njih.
Međutim, uspjeh nove sirijske revolucije oživio je nade muslimanskih naroda, a uznemirio sve vladare koji liče na Bashara al-Assada, i potvrdio da se prava oduzimaju, a ne mole, i koliko god da je noć duga i tamna, zora istinske slobode muslimanskih naroda će sigurno svanuti.
I ona će biti u znaku svrgavanja tiranskih režima, uspostavljanju pravedne vlasti na principima Kur'ana i Sunneta, te ujedinjavanju muslimanskih naroda i formiranju jedinstvenog fronta koji će zadati konačni udarac cionističkom okupatoru i osloboditi Gazu, Kuds i cijelu Palestinu, ako Bog da.
