Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Godina je 392. po Hidžri, zlatno doba islamske države Endelus, kada je država Endelus dostigla vrhunac svoje moći i slave.
Hadžib el-Mensur, vladar Endelusa, nije prestajao, ljeti ili zimi, braniti Endelus i nanio je svojim neprijateljima najteže poraze. Jedanput je sa svojom vojskom izašao u bitku protiv španjolskih kršćana koji su stalno dizali bune i činili nered, i ostvario je pobjedu kao i obično.
Zatim se vratio u Kordovu na dan Kurban-bajrama. Zatekao je muslimane Kordove kako na musalli donose tekbire, i prije nego je sišao sa svoga konja, jedna starica mu je prepriječila put i rekla mu slomljenog srca: ”O vladaru Mensure! Ljudi se na Bajram raduju, a ja tugujem i plačem.”
Hadžib el-Mensur je upitao: ”A zašto, majko?”
Starica je rekla: ”Moj sin je zarobljen u tvrđavi ”Rabah”.”
Kad je to čuo neustrašivi mudžahid i vladar Endelusa, Hadžib el-Mensur, nije želio sići s konja, već je, svjestan odgovornosti koja mu je stavljena na pleća u pogledu islamskog ummeta i zaštite islama i muslimana, okrenuo svoga konja i krenuo s vojskom prema tvrđavi ”Rabah”, i borio se sve dok nije prisilio krstaše da oslobode muslimanske zarobljenike, ukljućujući i sina spomenute starice.
(Izvor: Imam Ez-Zehebi, Sijer el-‘alam en-nubela’)
