Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čitavo jedno stoljeće proteklo je otkako je Zapad srušio posljednju muslimansku silu – Osmansko carstvo koje je pet stotina godina stajalo kao bedem islama i pravde.
Godine 1924. službeno je objavljen kraj tog hilafeta, ali nisu time prestale ni bitke ni spletke protiv islamskog ummeta.
Naprotiv, nakon što je muslimanski svijet rasparčan na male i međusobno zavađene državice, Zapad je pažljivo nadzirao političke sisteme koje je oblikovao po vlastitoj mjeri, i uspješno je uspostavio kontrolu nad vladajućim režimima nametanjem svog sekularnog sistema i zabranom bilo kakvih političkih islamskih tendencija.
Takve tendencije bile su strogo potiskivane i gušene, a vlasti u tim državama bile su instruirane da ih ne dozvole ni u tragovima. Tako je nastavljena neprekidna borba, ne više protiv jedne sile, već protiv same ideje povratka islama kao sistema života.
Ali ni to nije umirilo Zapad, pa je njegova predvodnica, Amerika, nastavila voditi ratove protiv islamskog ummeta, bilo direktno ili putem svoje prljave zločinačke kandže (nelegitimnog cionističkog entiteta), s ciljem da uguši svaki pokušaj preporoda u bilo kojoj muslimanskoj zemlji koja teži da uhvati korak sa svjetskim napretkom.
Iako je ovo istina koja se ne može poreći, jer je to stvarnost koju i dalje živimo i čiju gorčinu osjećamo, među nama, nažalost, postoje oni koji su zalutali, pa su se okrenuli protiv vlastitog ummeta i njegove autentične staze. Allah im je, zbog toga, povećao zabludu i sljepoću. Povjerovali su da je naš spas u napuštanju islama i prihvatanju sekularizma, pa su se upregli u službu Zapada, uvjereni da time čine dobro ummetu. Ali nisu mu time donijeli ništa osim štete i nesreće, i možda su upravo oni postali najveća prepreka njegovom buđenju i preporodu.
U nastojanju da obezvrijede islam i umanje njegov značaj, oni šire poruku kako Zapad zapravo nije neprijateljski nastrojen prema islamu, niti ga se boji, već ga navodno vidi kao zastarjelu, beskorisnu ideologiju, nesposobnu da odgovori na izazove savremenog doba. Po toj logici, Zapad ne ratuje protiv nas kao ummeta, već protiv naše vezanosti za islam. Ne napadaju, kažu, muslimane, već one koje smatraju ”zaostalima” jer se čvrsto drže vjere.
Zato smo bili svjedoci kako su se arapsko-muslimanski i drugi sekularisti, sačinjeni od tiranskih režima i njihove propagandne mašinerije, svrstali uz američki “rat protiv terorizma”, iako je tadašnji američki predsjednik, Džordž Bush, jasno izjavio da je to nastavak krstaških ratova. Ta tvrdnja se ubrzo i pokazala tačnom kada je od samog početka terorizam definiran isključivo kao ”islamski”.
Ta opasna propaganda kojom se islam proglašava zaostalim, a otpor nasilju i okupaciji terorizmom, nije prestala. Naprotiv, ona danas dostiže svoj brutalni vrhunac pred našim očima. Isti narativi, iste maske, isti ciljevi, samo su im lica drugačija.
Danas, predvodnik terorizma i otvoreni agresor i zločinac, Benjamin Netanyahu, nastavlja ono što je započeo njegov brat po zločinu, Džordž Bush, sa svojim ”ratom protiv terorizma”: opravdavanjem ubijanja, razaranja i genocida nad civilima Gaze tvrdnjom da se ”bore protiv terorista dok ih potpuno ne unište”.
Ali ko su ti ”teroristi” u njegovim očima? To nije Hamas koji smatraju terorističkom organizacijom, već su to ranjeni i iznemogli očevi što u rukama nose svoju ubijenu djecu, majke koje kopaju ruševine golim rukama da u njima pronađu svoju djecu koju se zatrpale cionističke bombe i granate. To su gladna djeca koja na zgarištima traže komad hljeba. To su oni koji ne pristaju na šutnju, pokornost i poniženje, dok im cionisti otimaju komad po komad zemlje i nasumice ubijaju pripadnike njihovog naroda. Svi su oni, po logici kolonijalnih mozgova i po cionističkoj ideologiji, potencijalni teroristi. Stoga bez imalo milosti ubijaju djecu, pod izgovorom da će ta djeca jednog dana porasti i postati ”teroristi”, i zato ih smatraju legitimnim metama, a nikako žrtvama.
Ista ova perverzna i fašizoidna logika koristi se decenijama: otpor se naziva ekstremizmom i terorizmom, a pokornost tiranskom sistemu i okupatorskoj vlasti, razumnim napretkom. Za njih su ”problem” muslimani koji odbijaju da se odreknu svoje vjere, svog dostojanstva i prava na život u slobodi. Zato danas cijeli svijet gleda kako cionistički agresor razara Gazu i ubija u potpunosti život u njoj, dok krstaški Zapad, umjesto da osudi agresora, stoji iza njega, i ponavlja svoju licemjernu i nadasve blasfemičnu frazu: ”Izrael ima pravo da se brani”.
Tako se nastavlja stari pohod u novom ruhu: krstaški, kolonijalni, imperijalni, cionistički, ali uvijek – antiislamski. Samo danas, zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, svi vidimo istinu. Više nema izgovora. Ko danas šuti, saučesnik je. Ko danas opravdava agresiju, dio je iste mašinerije koja je palila Bagdad, razarala Kabul i sad uništava Gazu.
Zašto se Zapad toliko boji islama?
U vremenu kada svijet nije lišen ideoloških konflikata i ratova, jedan nepobitan dokaz izranja jasno kao dan: savez protiv islama nije slučajan, on je izraz dubokog straha. Ta ogromna koalicija država, pokreta i različitih ideologija i uvjerenja, koja sa tolikim žarom i energijom kopa po korijenima naše vjere, jasno pokazuje koliko je islam nezaobilazan i moćan.
To zapravo znači da su sve ljudske ideologije i sva druga uvjeranja, uprkos njihovim razlikama i sukobima, u suštini dio tame, i da je njihov glavni sukob sa islamom kao Allahovom uputom, jer je to jedina istinska svjetlost.
A razloge za njihovu patološku mržnju prema islamu mogli bismo sublimirati u sljedećem: Islam je jedini put koji ne dozvoljava pokornost ljudima, nego samo Jednom i Jedinom Bogu, Allahu, dželle šanuhu.
To je put čije je temeljno geslo: ”Allahu ekber!” – ”Allah je najveći!”
Islam je snaga koja podiže ljudski duh i hrabrost do neviđenih visina, brani pravednost i zabranjuje zlo, mito, korupciju, laž, zloupotrebu i nemoral.
Islam naređuje čednost, iskrenost, povjerljivost, pravednost i zahtijeva od nas da činimo dobro, da se borimo protiv zla, da popravljamo sebe i društvo oko sebe.
To je jedini put koji jednako tretira sve ljude i stvara sigurnu zajednicu, čiji zakoni poništavaju moć tiranina koliko god bio zao i jak, i štite pravo potlačenog koliko god bio slab i obespravljen.
To je jedini put koji – u osnovi – smatra sve ljude jednakima; najdostojniji nije onaj sa najviše novca ili uticaja, već onaj koji je najbogobojazniji, a bogobojaznost i pobožnost mjere se količinom dobra koje čovjek čini drugima.
Sve ovo jasno pokazuje koliko je ogroman jaz između Allahove vjere i zabludjelih vjerovanja, ljudskih ideologija i sistema. Zato je islam prijetnja sistemima koji su izgrađeni na nepravdi, pohlepi i iskorištavanju.
Kapitalizam, liberalizam, marksizam, diktature – svi oni koriste moć i nasilje da bi održali svoj poredak, a islam ih ruši jer traži istinu i pravdu. Islamski put je svjetlo koje razbija tamu širka, idolatrije, nepravde i tiranije. Zato i ne čudi što sljedbenici tame mrze tu svjetlost i što su danas glasniji nego ikad.
Ali što više napadaju, to svjetlo islama jače sija. Stoga se nemojmo bojati kolovođa tame, njihove trenutne moći, njihovih prijetnji i općeg rata protiv islama, jer naša snaga leži u iskrenom vjerovanju, strpljivosti, dosljednom slijeđenju islama i postojanosti u borbi za istinu i pravdu. I nema nimalo sumnje da će svjetlo islama, prije ili kasnije, srušiti carstvo tame koje trenutno vlada svijetom.
