Piše : Nezir Halilović
Prije smo govorili o trojici poslanika koji su bili poslani samo jednom mjestu, jednom naselju, pa je ljudima bilo i to malo, iako bi svaki pravedni sud bio više nego zadovoljan sa trojicom tako uglednih, poštenih i pametnih svjedoka. To jasno ukazuje na činjenicu da su ljudi skloni dvostrukim standardima, što je, u suštini, temeljni princip šejtanove škole, a kroz ovaj rad ćemo posebno vidjeti kako to dolazi do izražaja. Kada jednom mjestu dođu čak trojica najpoštenijih i najmoralnijih ljudi i stanu im govoriti o vjeri, svi ih proglašavaju ludim i dižu se protiv njih, spremni na sve, pa čak i da ih pobiju. Međutim, da su ti isti ljudi došli kao svjedoci u nekom sporu i da su im govorili samo o tom problemu, bez ikakvog spominjanja vjere, sigurno bi bili visoko cijenjeni, svi bi pokazivali na njih i možda bi ih proglasili počasnim građanima tog mjesta. Međutim, ako se samo usudi da ideju istinske vjere iznese ljudima na nekom javnom mjestu, doživjet će sudbinu čovjeka iz sure Jasin, odnosno, bit će nemilosrdno ubijen. Čudnog li čuda, zar je moguće da je čovjek spreman ubiti drugog čovjeka samo zato što ga otvoreno i iskreno poziva u dobro!?
Kur'an o čovjeku s kraja grada
Zanimljivo je da Uzvišeni Allah, Koji apsolutno sve najbolje zna i ništa mu nije skriveno, u Svom Govoru o osobi koju predstavlja svim stvorenjima, uopće ne navodi njeno puno ime i prezime. Za Allaha, s.v.t., je to potpuno sporedno i nebitno u odnosu na činjenicu da je taj čovjek požurio čak s kraja grada da dođe i pokuša pomoći trojici poslanika koji su poslani njegovom narodu. Sasvim je nevažno to što mi, ljudi, u svome govoru o nekome, prvo navodimo njegovo ime i prezime. Nekima će ovo možda čak i smetati i možda ovakav način pripovijedanja smatraju čak i propustom, ili, ne dao Allah, manjkavošću, jer oni ne mogu zamisliti da se tako govori o čovjeku koji je odigrao tako veliku ulogu, a da mu se ne spomene ime. Međutim, ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da nam ovaj kur'anski princip uopće nije toliko stran i dalek, kako nam se na prvi pogled čini. Uzvišeni Allah kada govori o čovjeku iz sure Jasin, opisuje prije svega njegov trud, karakter, požrtvovanost i plemenitost, jer on je ostavio sve svoje obaveze, porodicu, imetak i sve što ima, samo da pokuša pomoći trojici poštenih i plemenitih ljudi za koje zna da govore istinu. ”Čovjek s kraja grada”, daleko je bolji opis nego njegovo pravo ime, Hubejb bin Musa (ili bin Israil) en-Nedždžar. Uzvišeni kaže: I s kraj grada, žurno dođe jedan čovjek i reče: „O narode moj, slijedite one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nagradu a na pravom su putu! Zašto da ne budem u ibadetu Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti!? Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega!? Ako Svemilosni hoće da me snađe kakvo zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti. Ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“
(Jasin, 20.-25.)
Dolazak neznanog čovjeka
Ibn Ishak, govoreći o samom razlogu pojave, dolaska i istupa tog čovjeka, kaže ono što se prenosi od Ibn Abbasa, tj. da su žitelji tog grada htjeli ubiti poslanike koji su, po mišljenju pojedinih mufessira, boravili u njihovom mjestu čitavih deset godina i sve vrijeme ih pozivali u čistu istinsku vjeru, istinu i pravednost, poštenje i ostale najpoželjnije osobine kod svakog čovjeka. Kad je čuo za tu pojavu čovjek s kraja grada, a neki kažu da je živio na samom kraju grada, gdje se bio povukao od svijeta i prepustio obožavanju Uzvišenog Allaha, on je žurno došao da im pomogne. Zato on u startu pokušava zaustaviti svoj narod u toj zloj nakani pozivajući ih na razum i razboritost. On govori: „O narode moj, slijedite one koji su poslani!”, tj. direktno ih poziva na slijeđenje poslanika koji su im došli. Zatim im tako lijepo ukazuje na temeljni princip iskrenosti od kojeg boljeg nema: „Zar da neko deset godina boravi u nekom zabačenom mjestu, danonoćno se trudeći da uputi ljude koji ga vrijeđaju i čak hoće i ubiti, udaljen od svih ovosvjetskih uživanja i naslađivanja… Zar takav može biti u krivu!?” Zato im on ukazuje na to svojim riječima: „Slijedite one koji od vas ne traže nagradu a na pravom su putu!“ Ukazivanjem na ovo značajno mjerilo ljudske iskrenosti, traženje i očekivanje bilo kakve nagrade od ljudi, čovjek s kraja grada je okončao svoj poziv svome narodu. Kome je to malo, pa šta mu više možete ponuditi, on dobro zna da za te poslanike ima garanciju od skandala, tj. nikada taj narod neće biti osramoćen dokle god sluša te poslanike. Ali ko vam je rekao da ljudi uopće žele da slušaju poslanike!? Nastavak njegovog govora je čisto iznošenje njegovih misli, ideja i osjećanja. Da je bio pjesnik ljudi bi se i danas divili njegovim stihovima, da je to rekao psihologu, niko ne bi reagovao, ali on je to iznio pred svojim narodom i zato su ga ubili. Jednostavna klogika, zar ne!?
Misli i emocije vjernika
On svoj govor i obraćanje narodu počinje najjačom mogućom retoričkom metodom, tako da automatski tjera sve prisutne da i oni preispitaju svoje stavove i ideje o toj temi. Tako on kaže: ”Zašto da ne budem u ibadetu Onome Koji me je stvorio”, tj. šta je to što me sprječava da se iskreno pokorim i ibadet činim samo Onome Koji me je stvorio i Kome nema ravnog? Tim istim ljudima je potpuno normalno i prirodno da rob sluša svoga gospodara koji ga je zarobio ili kupio na pijaci. Nama je potpuno prirodno da čovjek sluša svoga šefa i direktora u svim pitanjima vezanim za posao, a vrlo često to pitanje zadire i u naš porodični život. Pa šta je onda čudno u tome da neko sluša i pokorava se svome Gospodaru, Koji ga je stvorio, savršen oblik i nafaku mu dao, i podario mu sve što ima!? Ali izgleda da je ljudima samo to čudno, a sve ostalo im je normalno. Zatim im ukazuje na najveću istinu koju ne može osporiti niko pametan na dunjaluku. On im iznosi tu istinu: ”…a Njemu ćete se vratiti”, tj. na Sudnjem danu, kada ćete vidjeti apsolutno svaki svoj pokret, svoju riječ, djelo i postupak, i to ne samo vidjeti, nego ćete odmah vidjeti i vrijednost toga, kao i kaznu za to ako je u pitanju zlo! Zar da tako lahko pređemo preko ove najveće i nepobitne istine na ovome svijetu!? Zatim se on osvrće na kipove i božanstva koje je njegov narod obožavao godinama i koje su tako ljubomorno voljeli i čuvali, pa im kaže: ”Zašto da prihvatim druge bogove mimo Njega!?” Kako je ovo divan poziv njegovom narodu da iznesu argumente i dokaze koje imaju, da opravdaju svoje padanje na sedždu pred drvetom i kamenom. Ovo je poziv, a ujedno i pitanje, ali on i dalje kao da pita sebe, a, ustvari, očigledno pita okupljene ljude svoga naroda koji su tu i koji ga i dalje slušaju. Pored svega, jasno se vidi da je to i pitanje koje sadrži osudu, jer svima je jasno i očigledno da ne postoji ni najmanji razlog zašto bi razumom obdareni čovjek pao na tlo pred kipom napravljenim od drveta i kamena, kojeg su ljudi proglasili bogom, a koji nema ni toliko moći da se može odbraniti od ptica koje sjede na njegovoj glavi i obavljaju fiziološku potrebu. Ljudi koji se klanjaju takvom kipu, prvo ga moraju očistiti!? Zatim on, nakon tako lijepog i nenadmašnog ukazivanja na bezvrijednost i ništavnost njihove vjere, pogotovo njihovih bogova, ukazuje na snagu, veličinu i moć Uzvišenog Allaha, i to u pitanju koje priznaju čak i svi nevjernici, tj. u pitanju sudbine. On kaže: ”Ako Svemilosni hoće da me snađe kakvo zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti.” Nikakav komentar nije potreban nakon iznošenja tako divnih riječi koje okupljenim ljudima ukazuju na moć i snagu Uzvišenog Allaha. Nema sumnje da su ljudi bili potpuno zatečeni njegovim nastupom, pogotovo njegovim riječima, a najviše istinom koja se tako jasno razlučila u njihovim prsima da im je ostalo samo da to odbace ili da učine nešto protiv tog čovjeka. Dok je taj izbor „kuhao“ u njihovim dušama, čovjek s kraja grada kao da osjeća šta predstoji pa koristi svaku sekundu, svaku stotinku preostalog vremena, te se okreće poslanicima i iznosi im svoje čisto vjerovanje. Zato njegove riječi imaju takvu snagu kao da ore vasionom. On govori poslanicima; „Ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!“ Time je završena njegova posljednja poruka, a nama je ostavljeno da ga čujemo.
Miris šehida
Izgovorivši svoj šehadet, tj. svoje prihvatanje i priznavanje vjere s kojom su došla ta trojica poslanika i povikom: ”…čujte mene!“, okončava se njegov govor kao i njegov život. U dušama ljudi njegovog naroda se dovoljno „skuhalo“ tako da su skočili na njega, i, kako kažu neki mufessiri, doslovno ga zgazili nogama. Kaže se da nije bilo nikoga da mu pritekne u pomoć, već su svi kao jedan skočili na njega i usmrtili ga. Mufessiri navode i druge načine za koje kažu da je ta rulja koristila kako bi ga ubili. Tako jedni kažu da su ga kamenovali sve do smrti, drugi kažu da su iskopali rupu u zemlji i zatrpali ga u njoj, treći navode da su ga ubili na neki treći način, a postoji i skupina mufessira koja kaže da ga je Uzvišeni Allah uzdigao Sebi prije nego što su ljudi iz njegovog naroda uspjeli da mu naude. Katade kaže: „Kamenovali su ga, a on je izgovarao: ‘Bože, uputi moj narod, jer oni ne znaju!’ Kaže se da je to govorio sve dok nije izdahnuo, neka je Allahova milost i zadovoljstvo s njim!“
Dženetlija
Veličanstveni su ajeti koji dolaze nakon njegovih posljednjih riječi. Uzvišeni Allah nam otkriva budućnost i kazuje o sudbini, mjestu i položaju tog čovjeka. Štaviše, Uzvišeni Allah nam iznosi čak i njegove riječi, jer vidjeli smo kako samo divno taj čovjek govori dok se obraća okupljenim ljudima. Uzvišeni Allah kaže: I reći će se: „Uđi u Džennet!“, a on će reći: „Kamo sreće da moj narod zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i počastvovanim me učinio!“ (Jasin, 26.-27.) Mufessiri kažu: „Allah će mu reći: ‘Uđi u Džennet!’, pa će on ući, i u njemu imati sve blagodati, a Allah će mu otkloniti i sve dunjalučke slabosti, žalosti i tegobe. Sada vidimo zašto su se mufessiri razišli u pogledu načina na koji je ubijen, i pogotovo vidimo zašto nam Uzvišeni Allah uopće ne govori o tome, iako se nama čini važno! Zato jer je to sasvim nevažno pred nagradom do koje je čovjek s kraja grada došao. On je ušao u džennetske ljepote i uživanja, i kakve veze ima to na koji način su ga ljudi iz njegovog naroda ubili kad je on već u Džennetu! Testirajmo sebe! Da imamo garanciju da ćemo odmah sada ući u Džennet, zar bi nam uopće bilo važno na koji način ćemo umrijeti!? Sigurno da ne bi, jer je to definitivno sasvim sporedna stvar u odnosu na džennetske ljepote i uživanja. Na kraju, svakako se mora umrijeti, na ovaj ili onaj način, a čovjek s kraja grada je uspio umrijeti na najljepši način, kao istinski vjernik o kojem govori i Uzvišeni Gospodar svih svjetova, Koji ga svima za sva vremena navodi za primjer, i uz sve to umro je smrću šehida, a znamo da šehid od smrti ne osjeti ni koliko je bol od uboda komarca. Zaista je nevažno na koji način ga je njegov narod pogubio.
Dova šehida
Vidjeli smo da je taj čovjek uputio dovu Uzvišenom Allahu da uputi njegov narod na Pravi put, i za tu svoju plemenitost će sigurno imati nagradu. To nam ukazuje i kakvu veličinu i plemenitost je taj čovjek nosio u svojim prsima, jer želi dobro ljudima svoga naroda koji ga gaze, kamenuju, linčuju, i šta sve ne, a on želi da i oni budu upućeni. Međutim, sve želje se ne ostvaruju na ovome svijetu. Zlo njegovog naroda je bilo toliko veliko da je njegova dova definitivno nedovoljan faktor da to izmijeni, tako da je to mjesto zadesila sudbina prijašnjih naroda. Uzvišeni Allah kaže: I protiv naroda njegova, poslije njega, Mi nismo vojsku s neba poslali, niti smo to ikada činili. Samo bi se čuo jedan strašan krik, i oni bi odjednom pomrli. (Jasin, 28.-29.)
