Piše: Nezir Halilović
Ovo kazivanje nam nudi scene oslabljenih ljudskih duša pred strahom od smrti koja ih je toliko obuzela da su se već prepustili na nemilost neprijatelju. Neprijatelj ih je stao masakrirati, uništavati njihovu zemlju, paliti kuće i pljačkati sve vrijedno. Kada im je zemlja postala tijesna, usljed silnog straha pred neprijateljem, vidjeli su da se njihov izbor sveo samo na dvije stvari: čekanje masakra ili suprotstavljanje neprijatelju. Odlučili su se suprotstaviti neprijatelju pod vođstvom sposobnog vođe, snažnog, pametnog i odlučnog, genijalnog, mudrog i lukavog, sa velikim znanjem o strategiji ratovanja i snalažljivog u toku izvođenja samih operacija, kao i spremnog za napad i odbranu, te brojna lukavstva kojima će zbuniti i zavarati neprijatelja. Međutim, imali su jedan veliki problem: Među sobom nisu znali ni za jednog takvog!
Allahova odredba u odabiru vođe
Sigurno ste bezbroj puta osjetili kako ste daleko bliži vjeri dok ste u nevoljama do guše, nego dok bezbrižno uživate u svom blagostanju. Isto se desilo i sa Izraelćanima koji su se, grcajući u ukazanim nevoljama, obratili za pomoć svome poslaniku, Šimvilu, prepuštajući da im on izabere vođu. Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” Možete zamisliti kolika ih je nevolja pritisnula kada su najveću strast ovog svijeta – izbore i vlast, potpuno prepustili u ruke svom vjerskom poglavaru. Međutim, njihov vjerovjesnik je dobro poznavao svoj narod i znajući za njihovu ogromnu ljubav prema uživanjima na ovom svijetu plašio se da će oni prekršiti svoja obećanja i odbaciti svoju odlučnost čim im se propiše ratovanje. Vjerovjesnik im je iznio svoje strahove ali su oni, čim su ih čuli, energično odbacili svaku mogućnost da promijene stavove i odlučnost za ratovanje i zaštitu svoje vjere, domovine i porodica, bez obzira što im je neprijatelj bio Džalut i njegovi divovi Ken'anci, o čijoj se snazi, silini i nemilosrdnosti pričalo na sve strane i što su svi znali da su oni pravi divovi, koji ne ostavljaju ništa živo iza sebe. “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” – reče on. – “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše – “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” Vidjevši njihovu odlučnost vjerovjesnik je zamolio Allaha, dž.š., da im odredi vođu, još uvijek ne vjerujući da će oni ostati pri datoj riječi i svojim obećanjima, te da će prihvatiti vladara kojeg im Allah, dž.š., odredi.
Njihov vjerovjesnik je dobro znao bolesti svog naroda i zato je očekivao da će oni odbaciti Allahovu odredbu, jer njihovo ponašanje je bilo iskvareno, bili su ogrezli u strastima, mržnji, zavisti, oholosti i žurbi da kontriraju svojim vjerovjesnicima, zato je spremno dočekao njihove reakcije: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni. “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve”.
Razlog ovom njihovom velikom iznenađenju i čuđenju leži u tome što su sve njihove vođe potjecale od Jehudine loze i bili su bogati, dok je Talut potjecao od Benjaminove loze i uopće nije bio bogat. Toliko su isticali svoje porijeklo da su potpuno zanemarili i odbacili činjenicu da im je to Uzvišeni Allah propisao i da On najbolje zna ko je najbolji da vodi svoj narod do uspjeha i pobjede, a Talut se odlikovao velikom snagom, obilnim znanjem i britkom pameću. Izraelćani su dobro znali Talutove kvalitete. Oni sami su mu dali nadimak Talut – izuzetno visoki i snažni, tako da je taj nadimak prevagnuo nad njegovim imenom, a njegovo pravo ime je bilo Šavil. Također su znali da je Talut bio izuzetno pametan i mudar i da mu je Allah podario znanje kojim može upravljati narodom, politikom i ratovanjem. Međutim, ovdje možete osjetiti šta znače kur'anske fraze – ljudi koji ne razmišljaju, ljudi koji ne shvaćaju, i sl., jer sami ste vidjeli koliko vrijedi porijeklo i bogatstvo pred kamom krvoloka, a koliko snaga, znanje i sposobnost.
Talutova mu'džiza
Nezadovoljni Allahovom odredbom, kako to još uvijek biva, ljudi su tražili najmanji razlog da je odbace kako bi sami sebi mogli opravdati taj postupak. O tome koliko je to opravdanje valjano za takav čin nikada niko nije i neće razmišljati. Njegov narod je tražio dodatni znak da ga je zaista Uzvišeni Allah odlikovao nad njima i to i dobijaju: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “bit će kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” Ovaj kovčeg su donijeli meleci i to iz ruku Palestinaca – Amalićana, u njihovu zemlju i ljudi su svojim očima vidjeli kako biva spušten na mjesto u kome su se nalazili. Tada su se potpuno uvjerili da im je njihov vjerovjesnik rekao istinu. Kako se navodi u nekim predajama u kovčegu su se nalazile Musaove sandale i štap, ostaci ploča Tevrata i neke stvari iz Musaove i Harunove porodice. Meleci su ga uvijek u bitkama nosili ispred njih da se okoriste bereketom tih stvari u ratovima protiv neprijatelja. Međutim, zavjetni kovčeg su im zarobili neprijatelji i oni su umislili sebi da je njihova snaga otišla zajedno sa njim i prešla u ruke neprijatelju. Da su samo malo razmislili, shvatili bi da je cilj kovčega da nosi mubarek stvari i uspomene na njihove poslanike koje će ih uvijek iznova osvježavati i buditi njihovu inače prevrtljivu vjeru, a ne da kovčeg ratuje i vodi bitke umjesto njih.
Sada im je kovčeg vraćen i predan u ruke, umjesto njih to su učinili meleci, ali ipak kada ih je njihov vođa Talut pozvao u rat, zastali su, stali se dvoumiti i počeli usporavati pripreme za polazak u boj. Uzvišeni nam trajno ukazuje na tu sliku: A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni. Iako je Talut, kako se navodi, dozvolio svakome ko ima bilo kakav razlog da izostane iz boja da to i učini. On je poručio: „Ko želi da gradi kuću, neka to i radi; ko ima stare roditelje i pazi ih, neka i dalje nastavi; ko ima malu djecu i čuva ih, neka ostane sa njima. Sa nama neka ne ide niko ko ne želi.“ Talut je dobro znao koliko je njegov narod ogrezao u ljubavi prema uživanjima u životu na ovom svijetu i koliko im je beznačajno bilo traženje nagrada na Ahiretu, i znao je da su takvi beskorisni u borbi i da on tu ne može ništa promijeniti, jer te stvari mijenja jedino Uzvišeni Allah kod osoba kojima se smiluje. Pa i pored svega, vrlo mali broj ljudi je odlučio krenuti u pohod.
Dvije vrste ratnika
Talut je izišao sa malobrojnom skupinom vojnika spremnih na borbu, ali i oni su se dijelili u pogledu razloga zbog kojih su krenuli u boj. Jedni su krenuli tražeći Allahovo zadovoljstvo, dok je drugima od toga bilo draže traženje ratnog plijena. Svojom briljantnom pameću i pronicljivošću dobro je znao stanje i mogućnosti u borbi i jednih i drugih, zato je odlučio da ih ispita kako bi se uvjerio ko je iskreni vjernik koji će ratovati protiv neprijatelja čisto u ime Uzvišenog Allaha, a ko ide s ciljem da se nakupi ratnog plijena. Zato im je rekao: „I kad Talut vojsku izvede reče: ‘Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” Kod rijeke ga je čekalo još veće iznenađenje: I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. Od tada datira čuvena izreka: „Misliš me žednog preko vode prevesti“, s tim da je to izreka licemjera iz Talutove vojske, koju, eto, u neznanju koriste i brojni muslimani.
Prešavši rijeku, pred njima je stajalo najgorče iznenađenje. Vidjeli su neizbrojivu Džalutovu vojsku koja se ulogorila u njihovoj neposrednoj blizini. Vidjeti samo jednog neprijateljskog vojnika u blizini je neopisiv doživljaj, pa šta tek mislite o osjećanjima pred hiljadama neprijateljskih vojnika koji su pored snage, brojnosti, naoružanja i opreme, još i divovskog rasta. Zato se naprosto oteo povik iz usta čak i iskrenih vjernika koji su položili ispit prelaska preko rijeke: I kada je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali – povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!’
Upravo u tim strašnim situacijama, kada se svi kolebaju, dok strah suvereno vlada, prevće i pretura po ljudskim srcima, a riječi – spašavaj se, uzimaju svu energiju duše, nastupaju ‘živi’ šehidi – ljudi kojima je od snage njihove ljubavi prema Uzvišenom Allahu potpuno svejedeno s koje strane života se nalaze. Njihov govor je nezaboravan, jednako kao i njihov osmijeh, hrabrost i žrtva na koju su spremni. Oni potpuno smireno govore: Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allah izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne čete, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih. I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” Nikada ni jedna vojska svijeta neće imati oružje kojim oni suvereno vladaju, a to je ljubav prema Allahu, pouzdanje u Allahovu pomoć, zadovoljstvo Allahovom odredbom i strpljivost nad svime što se desi.
Ehlu-l-kitabije smatraju da se broj onih koji su se odazvali Talutovom pozivu na mobilizaciju kretao oko tri hiljade. Kada su vidjeli snagu i brojnost Džalutove vojske, veći dio njegove vojske se posakrivao po okolnim brdima, zavlačeči se u rupe i bunareve i skrivajući se u korijenje velikog drveća, dodavši tome još i ispit kod rijeke Jordan- rijeku nije prešlo više od šest stotina boraca. Našavši se u toj situaciji rastužio se i Talut i obratio se Uzvišenom Allahu za pomoć i podršku, pa im se nakon toga povećalo vjerovanje i pouzdanje u Allaha, tako da su spremno istupili pred Džaluta.
Kada su se dvije vojske, bolje rečeno armija gorostasa i šačica mudžahida na Allahovom putu, našle jedna naspram druge, na mjedan je istupio Džalut, potpuno samouvjeren u svoju snagu i snagu svoje vojske. Vidjevši njegovo divovsko tijelo, na njegov poziv na dvoboj niko od vjernika nije imao hrabrosti da se odazove, na što je jedan dječak iz Talutove vojske, po imenu Davud, istupio rekavši: „Ja ću se boriti s tobom!“ Davud je prije tog pohoda čuvao ovce i svima je bio poznat po svojoj hrabrosti i isticanju, a bio je najvičniji u borbi s nekom vrstom praćke. Stanovao je sa svojim ocem u Bejtu-Lahmu (Betlehem) i Samvil ga je pogladio po glavi i obećao njegovom ocu da će njegov sin, vrlo brzo, postati vladar Izraelćana, a sada se, eto, mladić našao pred divom Džalutom. Vidjevši da Davud sa sobom ne nosi nikakvo oružje za dvoboj, Džalut ga je stao ismijavati, što zbog njegove mladosti i veličine, a što zbog neposjedovanja ‘odgovarajućeg’ oružja za dvoboj. Međutim, Davud ga gađa kamenom iz svoje praćke i pogađa direktno u glavu, na što je div pao bez svijesti. Davud je poput munje priskočio, odsjekao mu glavu i bacio je pred Taluta. Zatim je bitka i počela i vrlo brzo se završila: I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio.
Davudova odvažnost i nastup još više su mu uvećali ljubav i ugled kod Izraelćana.
U brojnim knjigama ćete naći kako su Davudov istup i pojava izazvali veliku zavist i mržnju kod Taluta i kako ga je nakon toga stalno slao u bitke protiv Amalićana, ne bi li poginuo u nekoj od bitaka i tako ga se zauvijek oslobodio. Međutim, iz svake od bitaka Davud se vraćao kao pobjednik, što mu je još više povećavalo ljubav i ugled kod Izraelćana. Vidjevši da ne gine, Talut mu je pripremio klopku da ga ubije. Od te klopke Davuda je spasila njegova žena, koja je bila Talutova kćerka, i nasavjetovala ga da bježi u zemlju do koje ne može doći Talut, što je mladi Davud i učinio. U izgnanstvu je ostao sve dok nije oslabila Talutova moć i ugled i dok ga Izrelćani nisu potražili i pozvali da se vrati među njih i bude im vladar. Bez obzira kako velika imena historičara navode ovo kazivanje i koliko je ono rašireno u knjigama, čak su napravljeni i crtani filmovi o tome, treba znati da su to čiste laži i potvore na Taluta. Talut je bio dobri Allahov rob, koga je Uzvišeni Allah, kao najboljeg i najsposobnijeg među Izraelćanima odabrao da im bude vođa, a sve zbog njegove vjere, pameti, znanja, snage i lijepog odnosa i obzira prema svima, a što se moglo vidjeti i iz kazivanja. Takve osobe ne pripadaju zavidljivcima i prevrtljivcima, ali zato je tu njegov prevrtljivi narod i isti oni koji nisu bili zadovoljni njegovim izborom za vladara ni prvi put. Od njihovog jezika se nije spasio ni jedan poslanik, pa čak ni Musa, Harun, taj isti Davud i njegov sin Sulejman, kao na kraju ni naš poslanik, Muhammed, s.a.v.s., pa zar da se spasi ‘siromašni’ Talut, koji im je postao vladar!?
Put pobjede
Ovo kazivanje nam sjajno predstavlja sve vrste ljudi unutar jednog društva, kao i njihove ciljeve i vrijednosti. Vidjeli smo, također, kako se taj krug ljudi unutar naroda sužava od iskušenja do iskušenja, sve dok na kraju ne ostane jedinka koja je neprikosnoveni vladar i definitivno najbolji u svom narodu. Pored toga, ovo kazivanje nam divno ukazuje na četiri stvari koje uvjetuju pobjedu:
Prva: Kvalitetan vođa. Kada se unutar društva nađe kvalitetan vođa, dovoljno mudar i pametan da postavi ispravnu strategiju borbe u kojoj će uspjeti sačuvati svoje ljude, prvo od sebe i svoje oholosti i uzdizanja, a potom i od neprijatelja i njegovih napada, koji suvereno barata napadom i odbranom i uz to koristi mnoštvo lukavstava kojima zbunjuje neprijatelja, tada muslimani mogu računati da imaju nešto.
Druga: Poslušnost vojske svome vođi i njihovo pouzdanje u njegove sposobnosti u vođenju rata i bitke, u granicama koje njima garantuju sigurnost i pobjedu sa Allahovom dozvolom.
Treća: Oslanjanje vođe i vojske na Allahovu svemoć i upućivanje Uzvišenom Allahu najiskrenijih dova kroz cijelo vrijeme pohoda i bitke. Uzvišeni Allah je moćan da pomogne malobrojne nad mnogobrojnim kada se oni čvrsto drže njegove vjere i stalno oslanjaju na Njega i pozivaju Ga u pomoć.
Četvrto: Strpljivost za vrijeme pohoda i bitke. Ne postoji ni jedna značajnija osobina od strpljivosti za postizanje uspjeha i pobjede, bez obzira o čemu da se radi. Zlatno pravilo je da je Uzvišeni Allah uz strpljive.
Uzvišeni Allah poručuje: A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, – ali, Allah je dobar svim svjetovima. To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo, a ti si (Muhammede), zaista, poslanik!
(El-Bekare, 246-252.)
