Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od uzroka tjeskobe u čovjekovom životu općenito jeste strah od neuspjeha. Naprimjer, ovu vrstu psihološke tjeskobe dobro poznaje student koji strepi pred ispitom, bojeći se da će pasti, kao i svako ko se upušta u neki projekt, trgovinu ili bilo koji posao na čijem ostvarenju predano radi, a ipak strepi od mogućeg neuspjeha.
Kako vjernik ne bi zapao u takvu tjeskobu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poučio nas je da se, koliko god možemo, držimo uzroka koji vode uspjehu: da planiramo ono što želimo postići, da uložimo trud, da budemo ustrajni i marljivi te da ne klonemo duhom i ne prepustimo se pukim željama, a da se za taj cilj ozbiljno ne pripremimo.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stanje čovjeka koji ne ulaže trud, ne djeluje i zadovoljava se samo željama nazvao je ”nesposobnošću” ili ”impotentnošću” (el-‘adžz), a nasuprot tome stoji ”razboritost” (el-kejs) – stanje u kojem vjernik promišljeno djeluje, uvažava nužne uzroke uspjeha, ulaže trud, pokazuje ustrajnost i postiže izvrsnost u onome što radi.
Avf ibn Malik, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio između dvojice ljudi. Kada je onaj protiv kojeg je presuđeno napuštao skup, rekao je: ”Hasbunallahu ve ni'me-l-vekîl” – ”Dovoljan nam je Allah, i divan je On Zaštitnik!”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: ”Vratite mi tog čovjeka.”
Kada je došao, upitao ga je: ”Šta si to rekao?”
Odgovorio je: ”Rekao sam: ‘Hasbunallahu ve ni'me-l-vekîl!”’
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Allah prekorava zbog nesposobnosti i nemoći. Umjesto toga, okreni se razboritosti, trudu, djelovanju i promišljenosti. A kada te nešto nadvlada, tada reci: ‘Hasbunallahu ve ni'me-l-vekîl.”’ (Ebu Davud, Ahmed i drugi)
Dakle, hadis govori o čovjeku protiv kojeg je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio, pa kada je napuštao skup, rekao je: ”Hasbunallahu ve ni'me-l-vekîl” – ”Dovoljan nam je Allah i divan je On Zaštitnik!” Iz njegovog tona moglo se razumjeti da je nezadovoljan presudom i da smatra kako mu je protivnik u sporu nepravedno oduzeo imetak.
Allahov Poslanik ga je vratio i objasnio mu da ove riječi nisu izgovor za nebrigu i neodgovornost, rekavši mu: ”Allah prekorava zbog nemoći i nesposobnosti.” A nesposobnost i nemoć znače popustljivost, nebrigu, nesnalažljivost i neuzimanje potrebnih uzroka.
Nasuprot tome je ”razboritost” (el-kejs) – jasno planiranje, oprez, pronicljivost, prikupljanje dokaza, svjedoka i svih legitimnih sredstava kako bi čovjek zaštitio svoje pravo.
A tek kada čovjek učini sve što je u njegovoj moći, a ipak ga nešto nadvlada, tada s potpunom iskrenošću i predanošću kaže: ”Hasbunallahu ve ni'me-l-vekîl.”
Jer, ma koliko se student temeljito pripremao za ispit, on nikada nema garanciju da ga iznenadna bolest neće spriječiti da mu uopće pristupi ili da ga položi. Isto tako, ma koliko trgovac bio oprezan i predostrožan, on ne može biti siguran da se neće dogoditi prirodna katastrofa ili nešto drugo što će biti prepreka ostvarenju njegovog cilja.
Dakle, uvijek postoji nešto što može pobuditi strah od neuspjeha, a jedini pravi lijek protiv toga jeste oslanjanje na Allaha.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Posljednje riječi koje je Ibrahim, alejhis-selam, izgovorio kada je bio bačen u vatru bile su: ‘Hasbijallahu ve ni'me-l-vekîl’ – ‘Dovoljan mi je Allah i divan je On Zaštitnik.”’ (El-Buhari)
Tjeskoba se ponekad javlja i kao posljedica nedostatka samopouzdanja – zbog sumnje u vlastitu sposobnost da se izvrši određeni zadatak ili emanet koji je čovjeku povjeren.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izliječio je jedan slučaj psihološke tjeskobe koji je pogodio jednog od njegovih ashaba kada se prepao mogućeg neuspjeha u zadatku za koji se dobrovoljno prijavio i obavezao Allahovom Poslaniku da će ga izvršiti.
Naime, u Ibn Hišamovoj Siri prenosi se sljedeće: ”Nakon Bitke na Bedru, K'ab ibn Ešref – jedan od jevrejskih pjesnika – otišao je u Mekku i podsticao mušričke prvake na rat protiv muslimana. Potom se vratio u Medinu i počeo pjevati pjesme u kojima je opjevao žene muslimana na način koji im je nanosio uvredu i poniženje, vrijeđajući time i njih i njihove muževe. Time je grubo narušio javni moral, ali i kao stanovnik Medine počinio djelo koje je predstavljalo otvorenu izdaju države.
Zbog toga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao vladar i sudija, a s obzirom na težinu K'abovog postupka, donio presudu o njegovom pogubljenju. Rekao je svojim ashabima: ”Ko će se pobrinuti za ibn Ešrefa?” – tj. ko će ga pogubiti?
Tada mu je Muhammed ibn Mesleme, radijallahu anhu, rekao: ”Allahov Poslaniče, ja ću se pobrinuti za njega! Ja ću ga ubiti.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Učini to, ako si u stanju.”
Muhammed ibn Mesleme se zatim vratio kući i tri dana nije jeo ni pio, osim onoliko koliko bi ga održalo u životu. Kada su to spomenuli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ga je i upitao: ”Zašto si ostavio jelo i piće?”
Odgovorio je: ”Allahov Poslaniče, izrekao sam nešto, a ne znam hoću li to uspjeti ispuniti ili ne.”
Na to mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Tvoja je obaveza samo da uložiš trud.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučava nas na ovaj način da se trud sâm po sebi mora vrednovati, te da naše vrednovanje ne smije biti ograničeno samo na uspjeh i postignuće – kao što je slučaj u savremenoj zapadnoj civilizaciji, gdje se cijene i nagrađuju isključivo oni koji postižu rezultat i ističu se među drugima.
Ovakav vjernički pogled na stvari oslobađa ljudsku dušu tjeskobe koja proizlazi iz straha od neuspjeha, jer čovjek nije kriv sve dok iskreno ulaže trud. Naprotiv, čovjek je nagrađen upravo za trud koji je uložio.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Kada sudija donosi presudu, pa se potrudi i pogodi, ima dvostruku nagradu; a kada donese presudu, potrudi se i pogriješi, ima jednu nagradu.” (El-Buhari)
Ovo je univerzalna lekcija: život je nepredvidiv, a osjećaj tjeskobe u suočavanju s neizvjesnošću potpuno je prirodan. No, onaj koji ulaže trud, planira, djeluje razborito i na kraju se oslanja na Allaha, oslobođen je bespotrebnog straha i unutarnje nesigurnosti. Trud je sâm po sebi vrijednost, a pouzdanje u Allaha ispunjava srce mirom i sigurnošću.
