Autor: Šejh Ali el-Tantavi
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islamska osvajanja predstavljaju jednu od najvećih misterija. Ona su čudesna zagonetka i veličanstveni fenomen u ljudskoj povijesti. Ta slavna epoha islamske povijesti, od koje nas dijele mnoga stoljeća, bila je u znaku usavršavanja umijeća ratovanja i napretka čovječanstva na svim poljima ljudske civilizacije.
Historičari su, kroz temeljito istraživanje povijesnih događaja, otkrili tajne i uzroke mnogobrojnih krupnih i epohalnih događaja iz ljudske povijesti, tako da im se, nakon što je bila misterija i nepoznanica, suština tih događaja učinila vrlo jednostavnom i prostom. Jedino nisu uspjeli shvatiti i otkriti tajnu islamskih osvajanja i njihovu suštinu. I proći će još mnogo stoljeća prije nego će otkriti tu tajnu i prije nego će ljudska povijest doživjeti i vidjeti događaj čudesniji i veličanstveniji od islamskih osvajanja.
Odlike islamskih osvajanja
Veličina povijesnih događaja, bez obzira na raznolikost njihovih oblika, može se posmatrati kroz tri aspekta: ili je njihova veličina u onome što su ostavili u nasljeđe čovječanstvu u oblasti civilizacije i arhitekture, te blagostanja, izobilja i luksuza u kojem su ljudi živjeli; ili se njihova veličina ogleda kroz otkrića i dostignuća ljudskog intelekta, a koja su ljudima otvorila vrata nauke i spoznaje i omogućila da ostvare ideale kojima su težili; ili je pak određeni povijesni događaj sâm po sebi velik, jer simbolizira vrijeme ili epohu nesvakidašnjeg junaštva i iznimne moći koja se rijetko viđa u ljudskoj povijesti. Dakle, veličina povijesnih događaja može biti veličina civilizacije i arhitekture, ili veličina naučnog napretka, ili veličina junaštva i umijeća ratovanja.
Islamska osvajanja su najveći povijesni događaj i fenomen i ona u sebi sadrže svetri spomenute veličine. Njima nema ravnog događaja u povijesti Istoka ni u povijesti Zapada, ni u starijoj, niti u novijoj povijesti čovječanstva.
Što se tiče samog ratovanja, povijest poznaje mnoge osvajače, još od vremena Aleksandra Velikog i prije njega, pa do vremena Napoleona i nakon Napoleona, ali ljudska povijest ne poznaje obimnija i brža osvajanja od islamskih osvajanja u toku kojih se, za samo dvanaest godina, islamsko carstvo prostiralo od Tripolija na zapadu, pa sve do krajnjih granica nekadašnje Perzije, uključujući još i Egipat i Siriju.
Odlika i prednost islamskih osvajanja nije isključivo u kapacitetu i brzini osvajanja, već je njihova najveća odlika to što su u sebi nosila dimenziju trajnosti. Nije poznato da su muslimani ušli ili osvojili neku zemlju, a da su je zatim napustili, jer muslimani nisu osvajali zemlje sabljama kao svi drugi osvajači, već su oni osvajali srca i umove ljudi svojom pravdom i znanjem tako da nije trebalo dugo čekati da se te zemlje i njihovo stanovništvo priključe ostatku islamskog carstva, te da, prihvatajući islam, postanu privrženi islamu i njegovim propisima isto kao i muslimanski osvajači, ili čak bolje od njih.
Dok u državama, koje su pokorili neki drugi osvajači mimo muslimana, domicilno stanovništvo ostaje pokorno dok im sablja osvajača visi iznad glava. A čim osjete slabost i ranjivost kod osvajača, oni se organiziraju, napadnu ih i protjeraju iz svoje države i vraćaju se onome na čemu su nekada bili.
Čak i Amerika, iako je bila prazna i pusta (osim što su u njoj živjela plemena koja nisu imala nikakvog utjecaja), iako u njoj nije postojala određena velika religija, niti je dolazilo do sučeljavanja različitih tradicija i običaja, iako su ljudi koji su kolonizirali Ameriku, zapravo Englezi, kasnije su se Amerikanci borili protiv tih istih Engleza dok ih nisu pobijedili i stekli svoju nezavinost. I nećete naći nijednog Amerikanca koji se danas želi priključiti Engleskoj (”Velikoj majci”), dok u isto vrijeme svi muslimani u Kini, Indiji ili Carigradu, svaki iskreni i istinski musliman, žali za islamskim jedinstvom i teži da se ono ponovo uspostavi, bez obzira na brane koje trenutno postoje među muslimanima u vidu mnogobrojnih država i državica, te podjela po nacionalnoj osnovi.
Utiranje puta naučnom i kulturnom napretku
Kad je riječ o nauci i kulturi, islamska osvajanja predstavljaju najveći naučni događaj, jer su muslimani u osvojene zemlje donijeli nebesko (Objava) i zemaljsko znanje. Oni su ljudske umove – putem Tevhida i objašnjavanja vjere u Jednog Boga – oslobodili robovanja kamenju, drveću, vatri, svećenicima i uglednicima. Zatim su im u ruke dali Kur'an koji naređuje razmišljanje o stvaranju nebesa i Zemlje, podstiče na istraživanja, promatranje i zaključivanje, kao i Sunnet Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji podstiče i poziva na traženje nauke i koji je učenje i proučavanje učinio obavezom svakog muslimana i muslimanke.
Muslimanski osvajači bili su učenjaci koji su, čim bi stavili sablje u korice i odbacili oklope, uzimali pera i knjige. Posjećivali su redovno naučne kružoke u mesdžidima i izučavali islamsku nauku, ali i druge naučne discipline. Njihovi učenici bili su poznati mufesiri, muhadisi, islamski pravnici, književnici, gramatičari, pripovjedači, historičari, filozofi, istraživači, ljekari i astronomi, koji su nakon toga predavali na islamskim univerzitetima na Istoku i u islamskom Endelusu. Pred njima su znanje sticali mnogi Evropljani, čak buduće pape i evropski kraljevi. Tako su muslimanski učenjaci (osvajači) bili profesori i učitelji savremenog svijeta i islamska osvajanja dala su svoje plodove, pa su se ubrzo u osvojenim zemljama pojavili učenjaci koji su probudili ljudski intelekt i bili direktni ”krivci” za naučnu i kulturnu renesansu u Evropi. Njihova imena ostat će upisana zlatnim slovima u knjigama ljudske povijesti.
Ko to može zaboraviti imena Imama Buharije, Et-Taberija, El-Asbahanija, El-Hemedanija, Eš-Širazija, Es-Sarahsija, El-Mervezija, Er-Razija, El-Havarizmija, En-Nejsaburija, El-Kazvinija, Ed-Dinverija, El-Džurdžanija, En-Nesaija i mnogih drugih čija imena je teško i nabrojati. Zar svaki musliman ne osjeća da su spomenuti i nespomenuti učenjaci, zapravo učenjaci i ulema cijelog islamskog ummeta? Zar Buharijin Es-Sahih ne zauzima posebno mjesto u našim dušama i zar on nije dokaz između nas i Allaha?
Muslimanski osvajači – najveći graditelji
Što se tiče doprinosa civilizaciji, islamska osvajanja imala su najveći utjecaj u širenju civlizacije i konsolidaciji graditeljstva i arhitekture. Graditeljstvo je utkano u prirodu muslimana, tako da nije prošlo ni nekoliko godina od muslimanskog osvajanja Iraka, a muslimani su već izgradili i osnovali dva velika grada (Kufa i Basra) koji su, osim što su bili dvije velike vojne baze, zaslužni za naučnu revoluciju i napredak u cijelom svijetu. Čim su muslimanski osvajači naselili zemlje nekadašnje Perzije, odmah su počeli graditi i osnivati velike gradove i palače, poklanjajući ljudskoj civilizaciji najljepša djela arhitekture.
Muslimani su u Iraku sagradili čarobni grad Bagdad, prije njega Damask, zatim Kairo i gradove Endelusa poslije toga, i svi oni simboliziraju veličinu, raskoš i savršenstvo islamske arhitekture.
I nije čudo što su objektivni nemuslimanski historičari, bez imalo sumnje i zadrške, kazali ”da u srednjem vijeku nije bilo islamske civilizacije i njenog procvata na Istoku, u vrijeme kada su se narodi na Zapadu gušili u tminama neznanja i neznaboštva, ljudska civilizacija ne bi bila to što jeste, niti bi ljudi danas uživali u njenim bogatim plodovima”.
Zato kažemo da su islamska osvajanja najveći povijesni fenomen u pogledu junaštva, napretka ljudske misli i arhitekture. Pred tom tajnom ostao je zbunjen i jedan Napoleon (genijalac u oblasti ratovanja), kao što su ostali zbunjeni i svi historičari. Islamska osvajanja dobijaju još više na značaju uzme li se u obzir da su tadašnji Arapi, izuzimajući njihovu velikodušnost, hrabrost, odanost, čast i ponos, bili neznabošci i pagani koji su međusobno bili podijeljeni na plemena, tako da je pripadnost i odanost plemenu bila osnov jedinstva i izvor ponosa. U ime plemena i plemenskog klana se ratovalo i pljačkalo. Tako ako bi Arapi sreli karavanu koja je pripadala nekom drugom plemenu, oni bi je bez imalo razmišljanja napali, ljude pobili, a robu opljačkali. Nisu imali vlasti niti sistema kojim bi regulisali i uredili svoje poslove, niti pak vjere koja bi ih odvratila od tog zlodjela, osim smiješnog politeizma i obožavanja raznih kipova i lažnih bogova, koje su nekada pravili i od halve, pa kada bi ogladnili pojeli bi svoja božanstva.
Strahovali su od perzijskih i bizantijskih vladara, a mnogi od njih su ratovali za jedno ili drugo carstvo i uvijek su bili u podređenom položaju. A onda ih je islam ujedinio pod jednu zastavu i pod vođstvo jednog čovjeka, najprije pod vođstvo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a kasnije pod vođstvo halife, pa su tako ujedinjeni pokucali na kapije Perzijskog i Bizantijskog carstva, i kada se, poslije silnih bitaka, prašina slegla, pred sobom su ugledali jasnu mu'džizu i čudo. Vatropoklonička Perzija, kršćanska Bizantija, koptski Egipat, svi su nestali sa lica zemlje, a njihovo mjesto su zauzeli muslimanski narodi u Iraku, Siriji i Egiptu i činilo se kao da u tim zemljama nije bilo ništa osim islama i muslimana, jer su Perzijanci, Bizantinci i Egipćani u skupinama ulazili u Allahovu vjeru.
Islamska osvjanja su mu'džiza
Da li je, usitinu, taj preokret koji se desio preko noći, taj pomak koji je iz temelja promijenio Arape i od njih načinio novi narod i nove generacije, djelo jednog čovjeka koji se pojavio u Mekki i koji je učio i podučavao Knjizi sa kojom je došao?
Da li jedan čovjek, ma ko on bio, ima snage da izvrši takvo djelo koje će ostaviti tako velike i duboke tragove u ljudskoj povijesti i koje će imati presudan ujtecaj na budućnost čovječanstva?
To je ta misterija i zagonetka koja zbunjuje zapadne historičare za koju oni ne znaju i nemaju racionalno rješenje.
A stvar je jasna i uzrok očigledan. Nije to bilo djelo jednog genijalnog čovjeka, već je to Allahovo djelo i dokaz Njegove svemoći koju je pokazao preko Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.
Dakle, islamska osvajanja su jedna od mu'džiza, nadnaravnih djela Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
I pogrešno je islamska osvajanja dovoditi u istu ravan sa drugim osvajanjima kroz ljudsku povijest. Islamska osvajanja imaju poseban karakter po kojem se razlikuju i odlikuju nad svim drugim osvajanjima, jer je krajnji cilj svih drugih osvajanja bio priključivanje osvojene zemlje kraljevstvu ili carstvu osvajača i eksploatacija i iskorištavanje svih dobara i resursa osvojene zemlje. Nije poznato u ljudskoj povijesti nijedno osvajanje kojem ovo nije bio cilj, osim islamskih osvajanja.
Cilj islamskih osvajanja nije bio pripajanje osvojene teritorije islamskom carstvu, niti isisavanje krvi narodu koji u njoj živi i iskorištavanje njihovih materijalnih dobara, već je prvenstveni cilj bio prenošenje islamske poslanice i uspostava pravednog Božanskog zakona na Zemlji.
Oni koji su prihvatali islam postajali su braća ostalim muslimanima i imali su ista prava i iste obaveze kao i svi drugi muslimani. A oni koji nisu htjeli prihvatiti islam davali su neznatnu džiziju ili porez koji je bio mnogo manji od poreza i nameta koje su plaćali nekadašnjim vladarima. Zauzvrat, nisu morali služiti vojsku i islamska država im je garantirala potpunu slobodu i pravo na ispovijedanje vjere, školovanje i zapošljavanje, odnosno posjedovanje i raspolaganje imetkom.
Zatim, niko nije prisiljavan da primi islam, jer su čistota islama i snaga njegove Božanske poruke, te njegove koristi na dunjaluku i na Ahiretu jasne kao dan, tako da nije potrebno posezati za sabljom da bi se ljudi ubijedili u vrijednosti islama. Zbog toga islam nije vjera mača, kao što tvrde neznalice i zlobnici, već vjera razuma, logike i nauke.
Osim toga, tretman štićenika islamske države (ehlu zimme), ispunjavanje ugovora koji su sa njima potpisani, istinoljubivost i držanje do riječi i obećanja, velikodušnost i tolerancija muslimana, što priznaju i prijatelji i neprijatelji islama, potvrđuju prirodu i karakter islamskih osvajanja i njihovu posebnost u odnosu na sva druga osvajanja u ljudskoj povijesti.
