Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je Ebu Derda, radijallahu anhu, ušao kod Halida ibn Velida, radijallahu anhu, dok je bio na samrti, pa mu je Halid rekao: ”O Ebu Derda, ako umre Omer ibn Hattab, vidjet ćeš stvari koje ti se neće svidjeti.”
Ebu Derda je rekao: ”Allaha mi, i ja tako mislim.”
Zatim je Halid rekao: ”Osjećao sam nešto protiv njega u svojoj duši, ali kad sam razmislio o svemu tome u toku ove moje bolesti, shvatio sam da je Omer želio Allahovo zadovoljstvo u svemu što je radio. Osjetio sam nešto protiv Omera onda kada je poslao ljude da podijele moj imetak, ali on je to činio i onima koji su među prvima primili islam i koji su učestvovali u bici na Bedru.
Bio je oštar prema meni, ali je njegova oštrina prema drugima bila slična oštrini prema meni. Ukazivao sam mu na našu rodbinsku vezu, i vidio sam da on tome nije pridavao pažnju i nije se u ime Allaha bojao ničijeg prijekora. Smijenio me je s pozicije glavnog komandanta, a onda je do mene došla vijest da je smijeno i onoga ko je bolji od mene, dajdžu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Sa'd ibn Ebi Vekasa. I nestalo je svega lošeg što sam osjećao prema Omeru, jer sam shvatio da smo se mi razilazili samo u mišljenju i gledanju na stvari u datom trenutku. Ako umrem, obavijestite vođu pravovjernih, Omera ibn Hattaba, da sam ostavio svoju oporuku, svoj imetak i svoje kćeri njemu u amanet.”
Zatim je tražio da ga podignu, a onda je rekao: ”Ništa mi nije bilo draže, nakon vjerovanja u Allaha, od hladne kišne noći dok sa skupinom muhadžira čekam neprijatelja u zasjedi. Učestvovao sam u stotine bitaka, i na mome tijelu nema mjesta a da nije ranjeno strijelom, kopljem ili sabljom. No, i pored toga, evo ja umirem u svojoj postelji, kao što umire deva. Ne spavale oči kukavičke!”
Kada je hazreti Omer obaviješten o smrti Halida ibn Velida, rekao je: ”Ostavio je prazninu u islamu koja se ne može popuniti”, a zatim je tužno oborio glavu moleći Allaha da se smiluje Halidu ibn Velidu, rekavši: “Žene iz plemena Benu Mahzum imaju pravo da plaču, za nekim poput Halida ibn Velida.”
Osvrčući se na činjenicu da je Halid ibn Velid umro prirodnom smrću, a ne na bojnom polju, neki islamski učenjaci su rekli: ”Halid ibn Velid nikada nije poražen u ratu, ni u džahilijetu ni u islamu, i nije umro poginuvši na bojnom polju, jer je on Allahova sablja, a Allahova sablja se nikada ne može slomiti.” (Imam ez-Zehebi, Sijer el-e'alam en-nubela; Ibn Esir, El-kamil fit-tarih)
