Kateryna Kalytko (34) je novinarka i književnica iz Vinnytsyije pored Kijeva. Već u srednjoj školi počela se interesirati za dešavanja u zemljama bivše Jugoslavije, posebno u BiH, a potaknuta “strašnom prosrpskom propagandom” koju su širili urkajinski mediji. Da bi što bolje razumjela šta se dešava, kaže, morala je naučiti bosanski jezik, što joj je i pošlo za rukom, pa je danas i priznata prevoditeljica bh. i hrvatske književnosti.
Budući da ste već nekoliko puta posjetili BiH, da izučavate njenu povijest i kulturu, možete li povući neke paralele između Ukrajine i BiH, i u kojem smislu su one najočitije?
– Mnogo je sličnosti, počevši od činjenice da su naše dvije zemlje multikulturne sredine, koje su skupo platile svoju nezavisnost – samo što BiH je platila odmah, a mi nešto kasnije. Ja sam bila dijete kada je počeo rat u BiH, ali zapamtila sam vrlo dobro jednostranu postsovjetsku propagandu koja je govorila kako zlikovci muslimani uništavaju Srbe u borbi za vještački stvorenu državu pod vodstvom Amerikanaca. Bilo je čak i ljudi koji su ozbiljno pričali kako svi nesrbi na ovim prostorima hodaju sa nožem “srborezom” koji je prikladan za iskopavanje oka. Sjećam se da sam u tom trenutku, zbog osjećaja globalne nepravde, odlučila odrasti, naučiti, pa ispričati istinu o Bosni, što sam i učinila.
U vrijeme našeg rata suočili smo sa istom apsurdnom propagandom – kada smo svi bili proglašeni fašistima, kada je rečeno da Ukrajina zapravo nikada nije ni postojala, kada je jedna glumica pričala u kameru kako su ukrajinski vojnici na krst razapeli malog dječaka, kada je ruski TV voditelj vrištao da mi, u Ukrajini, učimo djecu da volimo ptice sinice (sjenice) jer su u bojama nacionalne zastave, a zimovke da ubijamo jer su crvene – komunističke, a na Donbasu da se bore NATO trupe – tamnoputi američki vojnici. To izaziva osjećaj velike nemoći, ali iz svog iskustva znam da će ipak doći neko ko želi da sazna istinu.
Govoreći o modernoj Bosni i Hercegovini, moram reći da su društveni problemi vrlo slični ukrajinskim – korupcija, kriminalci u visokoj vlasti, nezaposlenost, bijeg mladih ljudi u inostranstvo, glomazna birokratija i tako dalje. Ali meni je, ipak, najdraža druga paralela: Bosna pjeva kad je najteže – i mi radimo isto.
Kakav je položaj muslimana u Ukrajini?
– Islam je u Ukrajini prisutan stotine godina, a posebno u južnim regijama gdje je bila stara granica između hrišćanskog i muslimanskog svijeta. Sada ukrajinska islamska zajednica ima više od pola miliona stanovnika i stalno raste. Postoji pet duhovnih i administrativnih centara u svim većim gradovima, puno je islamskih kulturnih organizacija, grade se nove džamije. Naprimjer, u Kijevu imamo prekrasnu novu džamiju Ar-Rahma, izgrađenu oko drevnog muslimanskom groblja. Tu džamiju posebno volim.
Generalno, ukrajinski muslimani su jedan od najaktivnijih, najodanih, najobrazovanijih dijelova društva i imaju značajan uticaj na njegov razvoj. Recimo, šejh Said Ismagilov, muftija iz Donjecka, je poznata ličnost, patriota Ukrajine, lider javnog mnijenja bez kojeg je nemoguće zamisliti kulturni pejzaž moderne Ukrajine. Kao što sam već rekla, muslimani se sada bore na strani Ukrajine, tu je i ženski volonterski pokret “Mirjam” koji pomaže vojnicima, tu su imami-dušebrižnici. S druge strane, ponekad ima nesporazuma, ponekad zvaničnici ne žele registrirati islamske organizacije, žene se ne smiju fotografirati pokrivene za pasoš. Ali to su mali problemi koje ćemo, nadam se, prevladati. Najveća tragedija je da je tri četvrtine ukrajinskih muslimanskih zajednica ostalo na Krimu i tamo su izloženi stalnom maltretiranju.
Tatari na Krimu uglavnom podržavaju Ukrajinu. Imate li informaciju kako oni sada, kada je Krim anektiran, žive i koliko ih je zaista ubijeno u proteklim sukobima?
– Nažalost, moram priznati da su Krimski Tatari pod ruskom okupacijom zapravo taoci. Oni su već nekad davno bili deportirani iz svog zavičaja, a sada, kada su se vratili i ponovo zasnovali porodice, od njih se opet prave neprijatelji. Lideru Krimskih Tatara Mustafi Dzhemilevu zabranjen je ulazak na poluotok, non-stop se vrše pretresi u džamijama, vandali divljaju, naoružani ljudi zaustavljaju stanovnike na ulicama, okupatorska vlast pokušava da zvanično zabrani Medžlis krimskotatarskog naroda, proglašavajući ga terorističkom organizacijom. Stalno nestaju ljudi, stalno se pronalaze mrtvi. Prema posljednjim izvještajima, na Krimu su nestale 22 osobe, većina od njih su Krimski Tatari.
Mnogi Krimski Tatari su preselili u Ukrajinu zbog nepodnošljivih uslova na Krimu. Ali, ipak, politika Ukrajine prema Krimskim Tatarima je pravo krivično djelo. Tako sam mislila i prije aneksije, tako mislim i danas. Oni se bore posljednjim snagama, a i dalje su lojalni Ukrajini. Oni su bili na Majdanu u Kijevu. Sada kod Chongara, na granici između Ukrajine i Krima, krimskotatarski aktivisti organizovali su blokadu okupiranog poluotoka, prvo energetsku, a sada zaustavljaju transport da bi na neki način aktivirali rješenje problema. Kamp aktivista stoji tamo već nekoliko mjeseci, a njegovo izdržavanje pomaže krimskotatarski biznismen Ljanur Isljamov. Sve se drži na pojedinačnim inicijativama. To je vrlo bolno, ljudi su spremni da žive mjesecima u vojnim šatorima, spremni da se bore i umiru, samo da se vrate na rodni poluotok bez okupatora. Sada mogu samo da ga gledaju kroz dvogled sa teritorije Ukrajine.
Izvor: Al Jazeera
