Roman “Derviš i smrt” Meše (Mehmeda) Selimovića (1910.–1982.) je, po općem uvjerenju, najbolji roman bošnjačke književnosti.
To je složena i lijepa književna tvorba građena kontrapunktnom rečenicom i kontrapunktom likova. Doživjela je veliku slavu i priznanja i naišla na velik odziv kritičara i čitalaca.
Ali glavna ličnost knjige, derviš Ahmed Nurudin, nije derviš, a najčešće nije ni musliman.
Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je značila mnogo, jer je u komunističkom miljeu spominjala islam, muslimane, Kur’an, dervišku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kur’an i derviška tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena suština.
Ono što odmah pada u oči jeste nedopustiv način citiranja ajeta iz Kur’ana. Svih šesnaest poglavlja imaju moto, kako autor navodi “iz Kur’ana”, ali nijednom nije označen ni ajet, ni sura. Štaviše, autor jedan moto gradi kao cjelinu sastavljajući ajete iz različitih sura sugerišući njihov smisao po svom nahođenju. Knjiga počinje i knjiga završava drugim ajetom sure Al-‘Asr, a izostavljen je prvi i treći, posljednji, ajet sure Al-‘Asr, na šta su već ukazali čitači prije mene. Roman “Derviš i smrt” je opečaćen bezvjerjem. Smisao Kur’ana nije dopro do autorove svijesti. Autor romana “Derviš i smrt” Kur’an uvijek citira kao puko literarno štivo što je sasvim blizu blasfemiji.
Na samome početku romana (str. 10., Meša Selimović: “Derviš i smrt”, BIGZ, Beograd, 1985.) stoji: “… jer svjetlo vjere (podvukao autor M. S.) to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim.” Tako što nikad ne može ni reći ni pomisliti musliman, a kamoli derviš, i to još šejh, bez obzira na sve moguće psihološke varijante gubitka vjere. On to može izreći samo ako nikada nije ni bio musliman. A ako Ahmed Nurudin nikada nije ni bio musliman, kako je postao derviš i to još šejh tekije mevlevijskog reda?! On, prije svega, ne može prevariti sebe, a kada bi se i moglo postati derviš kakvom prevarom (pa makar i nesvjesnom), objektivno ne postoji nikakav razlog da neko prevarom postane derviš, a u samome romanu takav razlog ne postoji, takođe, nikako.
Već na strani 12. lik derviša Ahmeda Nurudina poprima odlike kakva popa, ili svećenika: “Kuću, nekadašnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Džanić… Molitvom i tamjanom sprali smo grijeh s te kuće…”
Harem i žena u islamu nisu nikakav grijeh, harem nije bordel, a žena nije “izvor grijeha”. Da se molitvom i tamjanom spira grijeh sa zidova kuće u kojoj su bile zakonite žene nekog Džankića, to je misao primjerena čovjeku prožetom kršćanstvom, a nikako misao jednog derviša.
Na istoj strani (12.) autor Selimović je ispisao sljedeće riječi: “… ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha…” Kao da je tekija samostan u koji ljudi dolaze na ispovijest. Ne dolazi se u tekiju na očišćenje od grijeha. Ne može se barem tako kazati, to je kršćanski način izražavanja.
Takođe je potpuno u hrišćanskom duhu i sljedeća rečenica na strani 16.: “… Nisam jednom govorio s bolesnicima, nisam jednom otpremio samrtnika na veliki put. ” Derviš, imam, hodža nikome ne daje pričest u samrtnom času i na samrtnoj postelji kao što se to može shvatiti iz ove citirane rečenice.
Na strani 19. Ahmed Nurudin doživljava ženske kretnje rukom kao zaređeni monah: “Iblisova kći, mislio je u meni seljak, proklinjao derviš, začuđeni obojica.”
Pravoslavno (ruski; Dostojevski?) zvuče i riječi na strani 22.: “… čak su i Božije ljude pokrenuli…”, i te se riječi ne mogu odnositi na hodže, alime, derviše.
“Je li riječ Božija koju propovijedamo mutava i glinena…”, str. 34. To su riječi koje musliman nikada i ni na koji način ne može ni pomisliti, ni izgovoriti, a kamoli derviš i to još šejh!
M. Selimović na strani 40. svoga romana kaže: “Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur’an, ili neku drugu o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim…” Pisac u ovom pasusu, učenje, recimo, Kur’ana, uzima kao litaniju, kao mrmorenje, kao uspavljivanje, kao umrtvljivanje. A baš je obratno, musliman svoju svijest o vjeri uvijek iznova budi i obnavlja učenjem ili slušanjem Kur'ana. Jedino mu tako vjera i daje snagu da izdrži kakvu tegobu. Tako, kako kaže autor, može se slušati muzika, pa i ilahije, ali ne i Kur’an.
Na strani 61. romana “Derviš i smrt” pojavljuje se još jedan derviš, gluhi Mustafa, koji ima nevjenčanu ženu i petero djeca. E, baš je Meša Selimović dobro tamjanom okadio svoju dervišku tekiju!
Na strani 65. romana, između ostalih, stoji i ova rečenica koja govori o kaligrafiji Mula Jusufa, prepisivača Kur’ana: “Oplemenjene vijuge, sočne obline, uravnoteženi talas vrsta, crveni zlatni počeci ajeta, cvijetni crteži na rubovima listova, sve se to pretvaralo u ljepotu koja je zbunjivala čovjeka, pomalo griješnu, jer nije bila sredstvo, već sama sebi cilj, sama po sebi važna, blještava igra boja i oblika što je odvraćala pažnju od onoga čemu treba da služi…”
Ova rečenica i njoj slične, u tom pasusu koje govore o griješnosti Mula Jusufove kaligrafije, je potpuna literarna besmislica; na glavu da se kaligraf nasadi i usto da bude s ““najputenijim”” namjerama, on nikada neće uspjeti kur’anske ajete ispisati tako kako to pisac opisuje da ih je Mula Jusuf ispisao. Potpuna je glupost da ljepota slova kur’anskih ajeta može nadvladati njihov smisao. Odnos smisla i pisama kur’anske poruke postavljen tako, je grubo nepoznavanje islamske umjetnosti. Ova, u najmanju ruku nespretna piščeva misao dolazi iz neislamskih estetskih sfera i književno i filozofski je potpuno neuspio pokušaj da se jedan kršćansko-likovni problem nakalemi na islamsku kaligrafiju. Svaki put kada se pisac dotakne puti i putenosti, pa i u ovom slučaju kada govori o islamskoj kaligrafiji, njegova izvorišna nadahnuća nisu islamska.
Selimović i na sljedećoj strani, strani 66., kaže: “… ispisivao svoja divna griješna slova…”. Kur’ansko pismo ne može biti griješno ni na koji način.
Na strani 65. u pasusu koji govori o derviškom strahu, pisac kaže: “… ništa me ne čuva od mene i od svijeta, ni dan me ne štiti… treba otići odavdje…”. I tako, u tom smislu ispisuje riječi koje mogu naumpasti samo ateisti, a nikako muslimanu, jer će u psihološkoj prilici koju pisac opisuje, musliman uvijek potražiti Allahovu pomoć, što Selimovićevom dervišu, i to šejhu, izgleda nije ni nakraj pameti. Pa po čemu je onda Ahmed Nurudin musliman i šejh i po čemu je onda taj roman muslimanski kada pisac, kroz usta svoga junaka, Boga ne zaziva, a vjeru (kroz sumnju), prikazuje kao puku ideologiju bez ikakvih ograda i to u sasvim negativnom svjetlu?
Na strani 73. stoji: “Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima…” “To je staro pravo na grijeh u jurjevskoj noći.”, kaže pisac u svom romanu na strani 35.
Islam strogo osuđuje blud (zinaluk), ali Selimovićev derviš, prema pojavi toga grijeha ne odnosi se kao musliman, nego kao katolik. Takve su mu misli i takvi su mu osjećaji. On, dakle, ni po tome nije musliman. Musliman drugačije misli i drugačije reaguje. Selimovićevo književno obrazovanje je kršćansko i pravoslavno i on uglavnom tako i gradi lik svoga romana kome je nadjenuo muslimansko ime i dao mu islamsku titulu.
Na strani 76. romana stoji: “Zar je put koji sam izabrao toliko ništavan za moga oca da me radi toga živa sahranio?… Čak ni žalosti nije u njemu bilo što me izgubio, toliko je taj gubitak davno i konačno prežaljen.”
To babo za svoga sina, koji je krenuo pravim putem (siratel-mustekim), neće nikada ni pomisliti, niti to može biti. Samo u slučaju da je Ahmed Nurudin postao monah, ili razbojnik, otac bi ga mogao tako prežaliti. To uopšte nije odnos muslimana oca i muslimana sina.
Na srani 81. čitamo: “Ja sam derviš, šejh tekije, i jedan sejmen ne može da me dočekuje tako… pokazujući mi da mu ni red kojem pripadam ne uliva poštovanje.”
Mu’min, derviš i šejh se ne oslanjaju na spoljne znakove svoje pripadnosti, njihova odjeća je njihov iman i da je Ahmed Nurudin M. Selimovića uistinu šejh, on bi pored sejmena prošao a da ga ovaj ne bi ni vidio.
I na strani 86. isto: “Još me zavaravala misao o značaju reda i poziva kome sam pripadao.”
Niti je to, o čemu pisac govori, red, niti poziv. Na strani 88. pisac ponovo opisuje obavljanje namaza kao mrmoljenje i uspavljivanje, zaboravljanje u jednoličnosti molitve, slatko zaboravljanje i to ovaj put kao grijeh kojeg je derviš svjestan. Naravno, pogrešno kako god okreneš.
Na strani 90.: … derviški red je mislio za mene…”
Kao da je Ahmed Nurudin jezuit.
Na strani 91.: “… mojoj službi vjeri…” Ne služi se vjeri.
Na istoj strani: “… jesam li izgubio ljudsku ljubav, ili sam oštetio čvrstinu vjere…” Tu nema ili.
Na strani 92. stoji: “Spas i mir Ibrahimu, Spas i mir Musau i Harunu, Spas i mir Ilijasu, Spas i mir Ishaku, Spas i mir nesrećnom Ahmedu Nurudinu.”
Nema tog muslimana koji u ovom nabrajanju Božijih poslanika, ne bi svoje nabrajanje završio imenom posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Zašto to Ahmed Nurudin Meše Selimovića ne čini?
Samo zato što je Ahmed Nurudin Meše Selimovića u romanu “Derviš i smrt” književni vlah!
92. strana: “… ostao sam na koljenima…” To je takođe kršćanski.
92. strana: “… okrećem se prema tom mladom glasu kao prema kibli…”
S islamskog stajališta nedopustivo.
119. i 120. strana: “ – Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha. / – Onda živimo u grijehu? / – Ne. Ali ni zabrane ništa ne pomažu. Stvaraju licemjere i duhovne bogalje. / – I šta treba da činimo? / – Ne znam.”
I ovdje, kroz usta svog junaka Hasana M. Selimović iznosi svoje poluateističko – polukršćansko shvatanje o Kur’anu kao o “moralnim propisima” ili “moralnim zamislima”.
Na istoj strani (120.), na te Hasanove riječi derviš Ahmed progovar'o ovom svojom mišlju: “Žalio sam ga u tom času, i zavidio mu. Ne mnogo ni jedno ni drugo. Žalio sam što je svjesno razrušio u sebi cjelovit i siguran način mišljenja kojim je mogao da posluži vjeri, a zavidio mu zbog nejasne slobode koju sam samo nazirao.”
Da musliman žali muslimana koji je “razrušio cjelovit i siguran način mišljenja”, te tako izgubio vjeru – to može, ali da mu zavidi, pa makar i malo – to ne može. Pisac ponovo upotrebljava sintagmu “da posluži vjeri”, što je pogrešno. “Derviš” zavidi muslimanu koji je izgubio vjeru “zbog nejasne slobode”! Istinski derviš pouzdano zna nešto sasvim drugo a to je da je Kur’an široka kapija čovjekove slobode i na ovom i na onom svijetu. Takve misli nema u ovom romanu ni u naznakama.
Na stranicama 126. i 127. pisac kroz riječi svojih junaka Hasana i Ahmeda reda svoje nerazumijevanje pojmova s kojima je s površi ukrasio i obukao svoju knjigu: “…može li se ikada desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po Božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta! Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? … “
Tu je sve pobrkano, nisu derviši nikakva zvanična vlast, ili zvanična ideologija, ili opći svjetonazor obavezan za drugoga, derviš, u krajnjem slučaju, ne može čak ni misliti “derviški”, kako to pisac kaže. Pitanje je da li derviš čak uopće i “misli”. Na kraju krajeva derviš ne može riječima ni imenovati svoje derviško stanje, a kamoli da ono bude propis, ili opća ideologija.
“… Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih.” Nisu Božje mjere (po Kur’anu) nikakve nebeske mjere, nego, naprotiv, duboko ljudske.
“… Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano, tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da želi bezbrojne smrti što se u njemu neprestano dešavaju.”
To nema nikakve veze sa islamom, islamskim odnosom prema smrti i islamskim odnosom prema životu.
Sumnjive vrijednosti, u ovakvom piščevom kontekstu, su i sljedeće riječi šejha Ahmeda Nurudina: “… da je vjernost mjera našeg djelovanja i da je vjera važnija od čovjeka.”…
“… Kada bih se uvjerio da nema pravde u ovom mom svijetu, ostalo bi mi da se ubijem, ili da se okrenem protiv toga svijeta, koji više ne bi bio moj.”
Ako Ahmed misli kao musliman, onda se ne radi o pravdi, nego o vjeri u Allaha dž.š.
“… Hasan bi opet rekao da je to derviški način mišljenja, slijepa zagnjurenost u pravilo…”
Nema derviškog načina mišljenja, nema slijepe zagnjurenosti u pravila!
I dalje, na strani 128. pisac ponovo brka vjeru i vlast: “… misliš na budeće branitelje vjere.”
Strana 131.: “Šalio se i s Kur’anom bez zlobe i bez ruganja.” Pisac ne kaže kako se Hasan šalio s Kur’anom bez zlobe i bez ruganja, ali da je to i moguće, musliman takvom činu ne bi prisustvovao.
Pisac i na strani 135. od derviša pravi red, ono što oni nisu: “… čin i odijelo daju mi na to pravo.”
Na stranicama: 139., 140., 141. i 142. čitamo hladno i grubo poigravanje kur’anskim ajetima, te njihovo obezvrjeđivanje samo zarad efekta literarnog dijaloga.
Za čitača muslimana taj dijalog je višestruki promašaj, iako Selimović na njemu gradi dogmu svoje knjige protiv dogmatizma svijeta. Nije Kur’an, kao vječna nebeska knjiga, suprostavljen prolaznom zemaljskom svijetu onako kako to pisac u svom romanu pretpostavlja i kazuje.
“… mogu samo da mu proučim zaupokojenu molitvu…”
“… gorka je bila ta molitva, drugačija nego što sam je govorio nad mrtvacima u tabutima…” str. 185.
“Dok je obred još trajao…” str. 189.
“Neću držati propovijed…” str. 190.
“Bogu, stvoritelju svijeta…” (Uobičajeno je svjetova.)
Tako ne govori musliman. Uz to, u knjizi je neprekidno Allah pisano allah, ali je zato Bozuk (Božić) napisano velikim slovom. (str. 363.)
U Selimovićevom duhu je i sljedeća rečenica na strani 239.:”Vaše derviško zanimanje je čudno, vi prodajete riječi koje svijet kupuje, iz straha, ili iz navike.”
“Stavile su i zapalile nečije ruke za pokoj i spomen ubijenom. Otada su uoči svakog praznika gorjele svijeće na nišanima.” Da muslimani pale svijeće ne mezarovima, ja za to ne znam.
Strana 300.: “Bog mi je drag, i kad sam mislio da nema pravo.”
Estagfirullah.
Šejh Ahmed Nurudin u romanu M. Selimovića “Derviš i smrt”, strana 322.: “Kojem to šejtanu treba da zapišem svoju ucvijeljenu dušu da me obasja takva sreća?”
Aferim!
Svoju spletku, koju čini iz osvete, Ahmed Nurudin na str. 325. naziva: “Božjim otkrovenjem”, a sljedeće poglavlje, poglavlje 14. romana, koje govori o derviškoj podlosti i padu nosi kur’anski ajet kao moto: “Reci: došla je istina.”
“Drugo sam ja, naš red nas pušta niz vodu kada nam se desi nesreća, jer smo nevažni dijelovi moćne cjeline, bespomoćni kad smo napušteni.” (str. 329.)
Ovdje pisac o derviškom redu govori kao o političkoj partiji. “Stvari i ljudi izgledali su manji, a ja kao da sam lebdio iznad njih. Prvi put sam to doživio, a bio mi je prirodan taj osjećaj nadmoćnosti.” (str. 330.)
Derviš se pretvorio u moćnika i kaže da mu je taj osjećaj prirodan. On nikada nije ni bio derviš, pa su riječi na strani 335. nepotrebne: “Pokoj vječni i tebi, časni i plemeniti šejh Nurudine, koji si vjerovao u snagu blagosti i Božje riječi.”
Knjiga se pogrešno zove “Derviš i smrt”, trebalo bi možda da se zove “Pop i smrt” ili “Svećenik i smrt”, ili “Ateista i smrt”, ili “Komunista i smrt”, ili nekako drugačije, a nikako “Derviš i smrt”.
“… A on (Hasan, primjedba N.I.) mi je više od njih. Više mi je i od mene samog. Držim se za njega kao za kotvu. Bez tog čovjeka svijet bi mi bio tamna špilja.” Strana 396.
Nije musliman onaj koji se za nekog čovjeka drži kao za kotvu. Musliman se drži Allahova užeta.
Čudno je da jedan musliman (Ahmed Nurudin) ni u najtežim trenucima svoga života ne pomišlja na Boga: “… Želio sam napolje… Otići ću na brdo, na najviši greben, ostaću do večeri, sam. Ništa neću misliti, disaću, disati.” (Strana 397.)
U takvim trenucima musliman se uzda samo u Allaha dž.š. i ni u šta drugo, i to je najobičnija misao svakog vjernika, svakog osim Selimovićevog “derviša”.
I na kraju knjige derviš zavapi: “Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.”
Mrtvi ga u tome neće poučiti, tome ga može poučiti samo islam, ali on islam ne zaziva. Na stranu to što muslimanu ni smrt, ni život nisu besmisleni.
Naveo sam samo ono što je očito golim okom i sve te greške koje sam naveo nisu se piscu omakle, one izviru iz suštine njegovog stava i shvatanja i iz njih proizilaze svi suštinski odnosi i poruke knjige.“Derviš i smrt” nije muslimanska knjiga i ne samo da nije muslimanska, ona je antimuslimanska.
